Užas i šutnja

Pablo Picasso je svojom “Guernicom” ostavio oporuku da nema šutnje pred užasom, ali je ona u mnogo slučajeva iznevjerena. Nijedan srpski pjesnik ni s ove ni s one strane Drine nije ispoljio saosjećajnost sa žrtvama srpskih zločina. Genocid u Srebrenici nije ih motivirao na osudu tog zlodjela. Za razliku od njih, Ivan Goran Kovačić i Skender Kulenović, Hrvat i Bošnjak, napisali su u partizanima “Jamu”, odnosno “Stojanku majku Knežopoljku”, antologijske poeme o stradanju srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu

piše: Gojko Berić


Zamislite jednu fascinantnu, ali za ovdašnje prilike nemoguću stvar – otvaraju se vrata kabineta glavnog tužitelja Tužilaštva Bosne i Hercegovine i pred vama se, na zidu, u impresivnim dimenzijama, ukazuje moderna slikarska kompozicija inspirisana genocidom u Srebrenici! Stojite pred tom slikom i počinjete vjerovati da živite u zemlji u kojoj vlada institucionalna saosjećajnost sa svim žrtvama proteklog rata, prvenstveno bošnjačkim, u kojoj su pravda i zakon iznad svake politike i koja je spremna ratne zločince progoniti do nakraj svijeta. Znam da od toga nema ništa, ali ideja ionako nije originalno moja – na nju me je asocirao slučaj Baltasara Garzona, čuvenog istražnog sudije Vrhovnog suda Španije. Na zidu njegovog kabineta visjela je reprodukcija slavne Picassove “Guernice”, a kad je prije godinu dana napuštao dužnost, Garzon ju je ponio sa sobom.

Španski mediji su se tih dana pitali da li samo Garzon i njegova kopija “Guernice” napuštaju španski sistem ili ono što su pomenuti sudija i slika simbolizirali – zalaganje za pravdu, nezavisno pravosuđe, mir i slobodu? Ovdje je bitno pomenuti razloge zbog kojih je Garzon morao otići – optužen je da je prekoračio ovlaštenja pokrenuvši istragu o sudbini desetina hiljada ubijenih i nestalih tokom građanskog rata i diktature generala Franca. Garzon je, takođe, naredio otvaranje masovnih grobnica iz tog vremena. Vjeruje se da je u jednoj od njih skončao i Federico Garscia Lorca, jedan od najvećih španskih pjesnika, koga su 1936. godine ubili fašisti. Ni masovni protesti u Madridu nisu spasili Garzona – bio je žrtvovan za račun prešutnog dogovora među političkim partijama da se previše ne bave događajima iz perioda građanskog rata i Francove ere.

Picassova “Guernica”, slika grupnog umiranja, ali i otpora, nepristajanja, opomene i nade, interpretirana je na mnogo načina. Ona je jedno od njegovih remek-djela i smatra se najznačajnijom izjavom umjetnosti protiv rata. Nastala je inspirisana stradanjem istoimenog baskijskog gradića. Zločin se dogodio 26. aprila 1937. godine, na pijačni dan, kada su Hitlerovi i Musolinijevi bombarderi sravnili Guernicu sa zemljom, pobivši i ranivši na hiljade civila. Picasso je bio užasnut gledajući slike tog masakra u francuskim novinama. Uskoro ga je republikanska vlada zamolila da uradi sliku po motivima razorene Guernice. Slika je te iste godine bila izložena u Španskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u Parizu. Imala je burnu historiju, čitavih 20 godina putovala je svijetom, a po Picassovoj želji u Španiju je vraćena tek nakon smrti generala Franca. Danas je izložena u Muzeju kraljice Sofije u Madridu.

Postoji mnogo razloga zbog kojih se naša bosanska “Guernica” ne može naći u kabinetu glavnog tužitelja Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Teško je i zamisliti nešto slično u zemlji u kojoj se negiraju ne samo razmjere već i genocidni karakter zločina u Srebrenici, počinjenog po naređenju generala Ratka Mladića, koji je ovog ponedjeljka pred Haškim tribunalom i milionskim TV auditorijem demonstrirao paničan strah od suočenja sa optužnicom. Uzgred budi rečeno, slika zamišljena na početku ove kolumne ne postoji. Možda je bilo takvih pokušaja, ali oni su ostali samo to. Safet Zec je veliki slikar, ali njegovi portreti srebreničkih majki nisu to o čemu govorim. Bosna nema svog Picassa, pa nema ni svoje “Guernice”. Ali je mnogo gore što nema svog Garzona. Zanimljivo je da je Picasso imao dosta neugodnosti zbog ovog svog remek-djela. Prigovarano mu je da je “Guernicom” upetljao umjetnost tamo gdje joj nije mjesto. Njegov odgovor umjetnicima koji su ga zasuli kritikama glasio je: “Šta mislite ko je umjetnik? Glupak koji ima samo oči slikara, uši muzičara, liru što osluškuje njegovo srce poete? Umjetnik je, istovremeno, i političar, uvijek radoznao u vezi sa onim što se događa u svijetu, da prati zbivanja, bilo da su lijepa ili ružna, slatka ili gorka. On ne može da izbjegne sopstveno reagovanje na događaje, i to svojim djelima.”

Picasso nam, dakle, poručuje da nema šutnje pred užasom. Nažalost, mnogi umjetnici iznevjerili su ovu njegovu oporuku, čak su, kao u slučaju rata u Bosni i Hercegovini, stali na stranu zla. Nijedan srpski pjesnik ni s ove ni s one strane Drine nije ispoljio saosjećajnost sa žrtvama srpskih zločina. Genocid u Srebrenici nije ih motivirao na osudu tog zlodjela, a ako su se njime bavili, bavili su se njegovim poricanjem. Ali, zato su boj na Kosovu i “Lazarevo opredelenje za carstvo nebesko” njihova “večna inspiracija”. Za razliku od njih, Ivan Goran Kovačić i Skender Kulenović, Hrvat i Bošnjak, napisali su u partizanima “Jamu”, odnosno “Stojanku majku Knežopoljku”, antologijske poeme o stradanju srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu. Duboka etičnost, kao i osjećaj moralne i intelektualne odgovornosti prema vlastitom narodu, motivirali su Gorana Kovačića da na maestralan poetski način progovori o ustaškim zločinima. Imao je svega 30 godina kad su ga 13. jula 1943. u selu Vrbnica kod Foče ubili četnici. Kao ni Lorcin, ni Goranov grob nikada nije pronađen, baš kako je poželio u svojoj pjesmi “Moj grob”.

Oslobodjenje