Recent Updates Toggle Comment Threads | Keyboard Shortcuts

  • tezej 08:36 on 13/12/2017 Permalink |  

    JEDNOM KADA UMRE IGOR MANDIĆ, BIT ĆE VEĆ KASNO Koliko je puta psovkom ispraćen iz hrvatske književnosti, i koliko je puta njegov ispraćaj prešućen? 

    Jednom kada umre Igor Mandić, bit će već kasno. Ako netko poslije bude istraživao tko je bio i čime se bavio taj čovjek, o čemu je, kad i koliko pisao taj pisac, bit će primoran da započne od kraja i od načina na koji se zemlja u kojoj se rodio i odživi o svoj život opraštala od njega.

    Piše: Miljenko Jergović

    Ne mislimo na sprovod i na počasti što će uslijediti nakon što se tabloidima, web toaletoidima, te crkvenim i televizijskim propovjedaonicama proširi vijest o njegovoj smrti – tu i ne očekujemo orgijastične nasrtaje na zemne ostatke budućega pokojnika kakvi su masovno nastupili po smrti Slavka Goldsteina; Mandić, ipak, nije Židov, pa da pseudokršćansko slavlje bude baš takvo i toliko – nego je riječ o tome kako se Igora Mandića tretiralo u posljednjih dvadesetak godina njegova života, i kako ga se, na početku svih naviještenih krajeva, tretira u času dok nastaje ova priča, a Mandić je još uvijek živ.

    (More …)

    Advertisements
     
  • darya 12:20 on 12/12/2017 Permalink |
    Tags: Roger Scruton   

    Roger Scruton: Fake Scholarship Industry 

     
  • darya 01:13 on 12/12/2017 Permalink |
    Tags:   

    Jordan Peterson: Why You Have to Fight Postmodernism 

     
  • Kiklop 16:27 on 11/12/2017 Permalink |
    Tags:   

    Sabina Ćudić · 11 minuta · Sarajevo, Federation of Bosnia and Herzegovina, Bosnia and Herzegovina 

    “Znam da Nevesinjci moji dragi i pošteni ljudi, koji su za vreme rata branili svoje domove, kažu da je Ratko Mladić za njih jedan ozbiljan vojnik i jedna časna vojnička figura. To su ljudi koji su bili po rovovima.” Ratko Mladić. Časna vojnička figura. Ratko Mladić. Časna vojniča figura. Ni manje ni više nego časna. Figura. Vojnička. Riječi su glumca Nebojše Glogovca, kog je sarajevski Kamerni teatar postavio za predsjednika žirija Dana Jurislava Korenića u Sarajevu (Da želim biti cinična napomenula bih da je u pitanju ista ona institucija koja je ulaz u teatar jeftino i neplanski obojila u boje zastave Bosne i Hercegovine. Ali ne želim biti cinična.)

    Kad smo kod Nevesinja. Dragi Nebojša, i ja sam porijeklom iz Nevesinja. Moja majka je iz Nevesinja. Ja bih rado pitala “moje Nevesinjce” šta oni misle o Ratku Mladiću. Ali mojih Nevesinjaca Nebojša više nema. Niti jedno od mojih Nevesinjca i Nevesinjki ne živi više u Nevesinju. Ne žive jer ih je većina mučena i ubijena. Pitaš li ti svoje Nevesinjce Nebojša gdje su im komšije i komšinice? Kada ponovo budeš pričao sa njima molim te ih pitaj gdje su moji Šarančić Munta, Šarančić Fadil, Šarančić Bajro, Šarančić Sudo, Šarančić Nefa, Šarančić Juso (inače djevojačko prezime moje majke je Šarančić pa možeš zamisliti moju zainteresovanost za sudbinu mojih najbližih rođaka), gdje su naši Kevelj Ibro, Kevelj Đulsa, Kljako Bega, Mutilović Mujo i Mutilović Avdija koji su na kućnom pragu ubijeni sjekirama, naša Šarančić Sabira koja je ubijena trudna, i molim te ih posebno pitaj za našu Šarančić Zejnu za čijim tijelom još uvijek tragamo.
    Znaš koja je razlika između tebe i mene Nebojša? Ta što ja Nevesinje volim, što u Nevesinje redovno odlazim, noćim u neninoj kući ključeve od koje imaju i naše čestite komšije (Srbi, ako te takve informacije interesuju) i sve svoje komšije mogu pogledati u oči, na čemu i insistiram.
    A što se tiče inače mi dragog Kamernog Teatra – proći će dugo vremena, u kom će se morati promijeniti njegovo rukovodstvo, te izvući iz kaljuže licemjerja u kom se isto to rukovodstvo – estradno nacionalističko- guši, prije nego moja noga ponovo kroči u Kamerni teatar.

     
  • tezej 09:50 on 11/12/2017 Permalink |  

    Bosansko-hercegovacka tuzna prica 

     
  • tezej 08:35 on 11/12/2017 Permalink |  

    Stenogrami o podjeli Bosne i Hercegovine 

     
  • Kiklop 11:41 on 09/12/2017 Permalink |
    Tags:   

    Vojislav Šešelj je dobio potvrdu od Srpske akademije nauka i umetnosti da je Srbin. 

    SANU je takav dokument izdala tada i nikada više.

     
    • crnjak 23:25 on 09/12/2017 Permalink | Log in to Reply

      Mislio sam da je srBska sizofrenija najvise od ‘ostalih’ uznapredovala na Balkanu.
      Na primer, ove kokarde, koje ljubeci srediste dupeta kremaljske petokrake sve proklinju domace komunjare. Ili paralela Kosovo-Krim…
      A onda ovom rvaCkom debeljkovicu u nastanku, trebala potvrda da je srbin najsizofreniji.
      jedini originalni…
      Mrtva trka.

      Like

  • darya 06:54 on 09/12/2017 Permalink |  

    evolucija na ZS blogu 

     
  • ljudisustoka 16:13 on 08/12/2017 Permalink |  

    https://coinmarketcap.com/currencies/iota/#charts
    Ko ne uleti, sam je kriv. IOTA

     
  • rave 08:29 on 08/12/2017 Permalink |  

    Eric Gordy: U finalnoj fazi ICTY-a nastupa dodikizacija Hrvatske 

    Vjerovatno je ono što stvarno smeta hrvatskim političarima, to što je sudski nalaz da je Hrvatska učestvovala u ratu na teritoriji BiH došao tačno osam dana poslije nalaza istog suda (u slučaju Mladić) da ljudi iz političkog vrha Srbije nisu, bez obzira na veliku materijalnu, finansijsku i drugu podršku koju je VRS dobijala od tadašnje “jugoslovenske” vojske i MUP-a Srbije, učestvovali u zajedničkom kriminalnom poduhvatu. Na taj način ispada da je Tribunal krojio jedan čudan narativ po kome strani faktor koji je učestvovao manje u zločinu jeste učesnik, a strani faktor koji je učestvovao više nije. To pravno tumačenje istorije konflikta jeste, debelo, u sukobu sa činjenicama koje su poznate.

    Naravno da ovaj put poricanja ništa dobro ne donosi žrtvama, građanima država u regionu, pa ni samoj Hrvatskoj. Neće pomoći ako se politički predstavnici bosanskih Hrvata upuste u opstrukciju pregovora s Evropskom unijom. Svakako ne pomaže dugoročno puštanje krokodilskih suza za počioniocima zločina dok su žrtve ignorisane. Sve više izgleda kao da su regionalne elite, poslije niza utvrđenih činjenica i niza pokušaja da se nešto ozbiljno uradi na polju pomirenja, sve riješile da oponašaju Dodika i da se povlače u maglu pritužbi i laži.
    (More …)

     
  • rave 20:02 on 06/12/2017 Permalink |
    Tags:   

    program za odrasle: Uživo sa sajma pornografije 

    DQURLUZW4AEFx-C

     
  • rave 20:47 on 05/12/2017 Permalink |  

    nije evolucija nego presek: od vulina do dacica 

    od vulina do dacica

     
    • crnjak 00:34 on 07/12/2017 Permalink | Log in to Reply

      Od vulinove vrste majmuna ne moze da nastane co’ek, ni za sto eona. A uspravno-hodajuce svinje sa kravaticama su evoluirale direktno od bradavicastih veprova, pretpostavljam.
      Svidjaju mi se i grafika i aluzija, ali su za mene njih dvojica na nekoj drugoj grani postanka.
      Na istoj grani na kojoj je krava mira i ono raspalo govno pod lipom u pozarevcu, npr.

      Liked by 4 people

  • vodena 19:25 on 05/12/2017 Permalink |  

    Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica 

    Piše:
    Dragan Bursać

    Petar nikada neće slaviti svoj 32. rođendan i ispričati svoju priču, jer je dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

    Konjic i Konjičani ne smiju biti tamničari kabadahija (Julian Nitzche)

    Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

    Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

    Tog 2. jula 1992. šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic negdje u dva sata iz ponoći upala su u stan porodice Golubović.

    Noć, strah, agonija… U dva automobila porodica je nasilno ugurana. Ta dva automobila, vjesnika smrti, stižu do policijskog punkta u mjestu Polja Bijela. Poslije razgovora s dežurnim policajcem na kontrolnom punktu dignuta je rampa i vožnju su nastavili prema selu Spiljani.

    Šta li je u glavama otetih ljudi? Kako je moguće da ih komšije usred noći bude, guraju u nekakav auto i voze po ovoj mrkloj noći? Evo do juče, profesori, predavali su i njihovoj djeci u Konjicu. Ko su ovi milicajci? I šta hoće?

    “Zašto mi udaraju tatu i guraju mamu? Šta je ovo”, urlikao je u sebi sedmogodišnji Petar dok je rukom grčevito stezao mlađeg brata Pavla, čija je ruka odavno obamrla od straha. Petogodišnjak je, čini se, bio potpuno isključen iz stvarnosti.

    Prvo strijeljanje

    Na udaljenosti hiljadu metara od punkta s njegove desne strane, kod slivnika, policajci su ugasili svjetla na automobilima, osim pozicionih, a potom su svi izašli iz automobila s oružjem. Naredili su članovima porodice Golubović da izađu iz automobila i poredaju se na desnoj ivici kolovoza.
    “Ma sigurno će nas ostaviti ovdje. Žele da nas zaplaše. Znam ja i ovoga Miralema, on je od Macića, znam i Jusufa Potura… Za ostale nisam siguran, ali ih zna otac Đuro. On je profesor gimnazije, ne bi njega tek tako…”
    Pokušao je Petar da vidi brata i roditelje u mraku. Noć je zjenice širila, a strah ih je sužavao. Vrhom kažiprsta napipao je znojavo-hladnu ruku majke Vlaste. U jednom trenutku učinilo mu se da je vidio nekakvu svjetlost, a onda urlik metala zapara noć.
    Kada je bio siguran da su se zločinci izgubili u mrkloj noći, mali Petar odlučio je da napusti mjesto zločina, gdje su ležala nepomična tijela njegovih roditelja i brata Pavla.
    Nije više mogao držati oči zatvorene. A tijela roditelja i brata postala su hladno breme užasa, koje ga je prikovalo za zemlju. Dublje i dublje.
    Poput neke nejake životinjice, izmigoljio se ispod mrtvih, osovio na drhtave noge i opet gledao mrak. Možda je to i bolje. Jer nije vidio smrt. Čudan je mrak, pomaže ti da ne vidiš tu smrt. A onda ga ošinu svjetlost po periferiji oka.
    Petar je izašao iz jarka i zaista ugledao svjetla policijskog punkta. Zaškiljio je. “Eno, tamo, tamo je milicija, spasiće me, a onda će zovnuti bolnicu da spase mamu, tatu i brata. Sve je tako jednostavno, samo sam se previše uplašio”, pomislio je dječak, plav od straha, smrti i zemlje. Potrčao je.

    Zadihan i prestravljen, Petar je pod udarima adrenalina policajcima Hadži Maciću i Draženu Markoviću ispričao šta se dogodilo sa njegovim roditeljima i bratom Pavlom. Zapravo, bio je to više zbrkani monolog pun promuklih, ridajućih konsonanata, koji su izlazili iz prestravljenog dječijeg grla.

    Dežurni na punktu motorolom je odmah javio u Policijsku stanicu da se kod njega nalazi mali Petar, a ubrzo potom…

    Drugo strijeljanje
    “Pa ovo su iste one čike. Milicajci! Oni su mi pucali na tatu, mamu i brata! Zašto njih nisu uhapsili ovi na punktu? Zašto mene voze nazad dolje u Konjic? Možda je opet greška.” Dječiji mozak nije mogao da se nosi sa ovoliko adrenalina i gubio se u toj memljivoj, uvijek istoj i nikad završenoj noći. Nikad završenoj…

    Policajci su se zaustavili na mjestu zvanom Begin Vir, gdje su izveli dijete iz auta, pa iz oružja osuli vatru u Petra Golubovića. Smrtonosni rafali su ovog puta odradili posao.

    Petar nikada neće slaviti 32. rođendan. Petar nikada neće ispričati ni ovu ni bilo koju drugu priču. Petar je dječak dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

    Zločin, kazna, istina i pomirenje

    I ne bi bilo ove priče da nije bilo istrage. Ne bismo znali za sve monstruozne detalje i počinioce da sud nije radio svoj posao. A radio ga je urijetko, slabo i nedovoljno. Pa je tako prvooptuženi dobio 12 godina robije, izašao je iz zatvora i kretao se kao slobodan čovjek.

    No, čini se da je Macić itekako okrvavio ruke, pa je tako u avgustu 2011. ponovo uhapšen zbog masovnih zločina nad Srbima u selu Bradina, kod Konjica. Na kraju je umro u zatvoru bez izrečene presude i bez istine.

    Duhovi Konjica

    I zato je dobro znati da je 13 bivših pripadnika Armije RBiH, Teritorijalne odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Konjicu uhapšeno zbog zločina nad desetinama žrtava srpske nacionalnosti u Bradini, Konjicu i drugim mjestima.

    Zločinci i optuženi za zločine imaju imena i prezimena

    U konkretnom slučaju riječ je o osumnjičenima za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. na području Konjica i okoline, koji su rezultirali uklanjanjem i prisilnim preseljenjem gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti sa tog područja. Među navedenim zločinima obuhvaćena su ubistva, mučenja, silovanja, zlostavljanja i progoni žrtava.
    Slobode su lišeni: Nikšić Šefik, rođen 1945. u Konjicu, Alikadić Adnan, rođen 1962. u Konjicu, Pirkić Mitko, rođen 1962. u Konjicu, Ćosić Safaudin, rođen 1974. u Konjicu, Cakić Muhamed, rođen 1968. u Konjicu, Hebibović Ismet zv. “Broćeta”, rođen 1956. u Konjicu, Balić Redžo, rođen 1952. u Konjicu, Lukomirak Hamed, rođen 1971. u Konjicu, Padalović Almir, rođen 1968. u Mostaru, Jusufbegović Sead, rođen 1941. u Konjicu, Ćibo Senadin, rođen 1967. u Konjicu, Ramić Agan, rođen 1962. u Konjicu i Ramić Esad, rođen 1966. u Konjicu.

    I četvrt vijeka nakon rata red je da saznamo kako je mučeno 240 nesrećnika u logoru Čelebići samo zato što su bili Srbi, kako je jedan prelijep grad, Konjic, ostao etnički čist, kako je nestalo 800 Srba iz Bradine, kako je pobijeno njih 88.

    Konjic i Konjičani ne smiju biti taoci ovih kabadahija. Krajnje je vrijeme, zarad istine, pravde, Boga i onog dječaka Petra, dva puta strijeljanog, a vječno živog, da se svi u pomirenju i istini rodimo.

    Evo nam prilike. Dosta je bilo ćutanja. Jer ćutanje je treće strijeljanje malog Petra.

    Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

    Izvor: Al Jazeera

     
  • rave 19:02 on 05/12/2017 Permalink |  

    Uparadio se za Dan srpskih veterana 

     
  • tezej 15:09 on 05/12/2017 Permalink |  

    Pokajmo se, napravili smo zlo 

    .

    Pokajmo se, napravili smo zlo
    Hrvatska bi trebala znati da je preuzimanjem branitelja HVO-a na proračun RH preuzela i logore u Dretelju i na Heliodromu, kao i sva nedjela koja su tu počinjena. Hrvatski branitelji ne bi smjeli biti dvolični i licemjerni, te ako im je s pravom isplaćena naknada za dane provedene u logoru Morinj  u Crnoj Gori, tada bi se oni sami prvi trebali založiti da se na isti način postupi prema logorašima zatočenicima logora Herceg-Bosne, a hrvatski političari bi ih u tome trebali podržati.

    Stalno isticanje i podilaženje političara braniteljima da je Hrvatska nastala u Domovinskom ratu, da su branitelji njeni utemeljitelji, dakle osnivači, te da je sve počelo devedesetih kao da prije toga ničeg nije bilo, uvjerila je dio braniteljske populacije u stvoriteljstvo Hrvatske isključivo njihovom umješnošću ratovanja, te oni stoga Hrvatsku doživljavaju fundiranim posjedom na kojem, pa ima li išta normalnije, njeni osnivači imaju viša, veća i priveligirana vlasnička prava.

    (More …)

     
c
Compose new post
j
Next post/Next comment
k
Previous post/Previous comment
r
Reply
e
Edit
o
Show/Hide comments
t
Go to top
l
Go to login
h
Show/Hide help
shift + esc
Cancel
%d bloggers like this: