Branka Vujanović: Nove prošlosti u kojima živimo. Antifašizam, politika sjećanja i kritički pristupi u umjetnosti Španije i bivše Jugoslavije

Standard

instante de la memoria2

Koliko još fašizma? Bitke prošlosti i antinomije sadašnjosti

Termin «nove prošlosti» ukazuje na činjenicu da prošlost ne predstavlja zatvoreno poglavlje već nešto što se ponavlja, i to uvijek u množini, utičući na aktuelnu situaciju koju proživljavamo. Cilj ovog eseja je da uspostavi relaciju između dva dramatično različita konteksta, kontekst Španije i kontekst bivše Jugoslavije, naročito Bosne i Hercegovine. Upravo ta dramatična razlika može osvijetliti antinomije savremenog stanja. Želim ukazati na tri argumenta koja se odnose na umjetničke prakse koje kritički pristupaju temi demokratske «normalizacije», ističući prvenstveno problem zaborava antifašističkog nasljeđa i problem novih hegemonijskih formi dominacije. Filozof Rastko Močnik je u svom tekstu «Unutar identitarne države. Dva tipa fašističke politike» objasnio kako se de-politizirane mase potčinjavaju parazitskim vladajućim strategijama. Njegova hipoteza je da postoje dva tipa fašističke politike, obje bazirane na de-politizaciji masa: jedna je označena kao «kulturno-romantični fašizam» i posvećena je manipulaciji nacionalnog osjećanja, druga je označena kao «realističko-tehnokratska ne-politika» i posvećena je regulisanju društvenih odnosa.[1] Prvi argument na koji želim ukazati odnosi se na nove umjetničke metode koje se koriste kako bi se raskrinkali etablirani kulturološki okviri i stereotipni vizualni repertoari preko kojih se elaboriraju koncepti identiteta, tradicije i kulturnog sjećanja. Drugi argument se odnosi na diskurzivnu produkciju sjećanja i identiteta, što znači da ni jedna od ovih kategorija nije prirodno data već se uvijek iznova proizvodi – u tom pogledu je neophodno obratiti pažnju na doprinos feminističkih teorija identiteta i feminističkih kritičkih praksi. Treći argument skreće pažnju na tehnologije vizualnosti koje cirkulišu na medijskom i edukativnom nivou i služe kao medijatori sjećanja, uspostavljući određenu sliku realnosti, a time isključujući druge moguće realnosti.

U zbirci tekstova pisanih tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) i objavljenoj pod nazivom Koliko još fašizma?[2], Močnik označava sredinu osamdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji kao «istorijski momenat». U to vrijeme su se konsolidirala dva paralelna procesa: birokratsko okamenjivanje socijalističkog sistema i uspon nacionalističke opozicije. A nešto ranije, 1984. godine, u Sarajevu se proslavljene Olimpijske igre kao kulminacija utopijskog ideala jugoslovenskog socijalizma, koji je naročito njegovan u multietničkom kontekstu Bosne i Hercegovine u kojem će se naredne decenije taj ideal ugušiti na najsuroviji način.

Continue reading