Posted in Blog, Foto, Kultura

I neangažman je – angažman

Piše: Igor Lasić

Pitanje odnosa umjetnosti i društvenog angažmana jedno je od onih strateških koja su bezbroj puta iskušana i prožvakana, no tako je sa svakom nasušnom hranom, pa ni s tom temom nema historijske točke u kojoj se aktualnoj javnosti smije propisati dijeta. Nego nam je valja servirati i kusati uvijek iznova, dakle, u suradnji s aktivnim protagonistima.

Prošlog tjedna za tim su posegnuli organizatori Okruglog stola “Umjetnost i društveni angažman” u klubu “Mama” u Zagrebu. Ovdje ćemo se najvećim dijelom pozvati na to iskustvo; neposredni medijski odjek skupa ionako je bio nalik onom u gluhoj sobi. Razgovarali smo s nekolicinom sudionika te dvosatne rasprave, koju se inače može naći u audio-formatu na web-adresi “www.youtube.com/watch?v=Axmpf5U6RkA”.

Nećemo ovom prilikom, zbog ekonomije novinskih rubrika, podsjećati na klasike misli o tome odnosu, od antičke do (post)marksističke. Okoristit ćemo se spomenutim, već načetim živim diskursom i praksom, a s time i prostorom koji je izuzet za, najčešće, neko uopćenije referiranje.

Ideološka napetost

Između vječito zastupljenih, a radikalnih stajališta da umjetnost ne smije biti angažirana oko nikakvog efemernog motiva, ili da je svaka umjetnost nužno angažirana društveno-politički, razvijen je čitav luk dramatične ideološke napetosti. Sama estetika, međutim, nije manje svjetovna od društva, kao što ni društvo ne obitava u svijetu odijeljenom od nje. Neki odnos utoliko svakako postoji, a daljnje je pit-nje jedino to kakvim on i kako biva realiziran.

Umjetnost je također komunikacija, društvena razmjena značenja, svojevrsno operacionaliziranje zajedničkog jezičnog sistema, tako i mišljenja te područja dijeljenog s nesvjesnim. Ona je društvenost sama i kao rad u javnom kontekstu, kreacija nove vrijednosti, bilo kojeg predznaka. A ničiji rad nije otok, pa tako nije to ni umjetnički rad, nego je društvena kategorija.

Umjetnost je stoga neizbježno politična, ovako ili onako. Riječima Leonide Kovač u “Mami”, ona je angažirana jer je i neangažman – angažman. U tom slučaju, on se angažira u interesu statusa quo, dok su neki drugi radovi subverzivni. “Umjetnost je uvijek angažirana”, mišljenja je Leonida Kovač, “kao jedna od mnogobrojnih, međusobno premreženih društvenih praksi koje u interakciji stvaraju predodžbu stvarnosti unutar određenih zajednica, odnosno generiraju kako modalitete perceptibilnosti, tako i sustave vrijednosti.”

Siniša Labrović je na okruglom stolu započeo, među ostalim, iskazom da je svaki njegov rad intiman, ali i društven, i da osobno nalazi kako je to neodvojivo. A za Novosti je prvo izjavio kako je svaka dobra umjetnost angažirana, dok nije svaka angažirana umjetnost i dobra.

  • Ja reagiram isključivo na one društvene motive koje doživljavam intimno – govori zatim Labrović, nadovezujući se na ranije izrečeno – jer mi, recimo, zalazak sunca u Zadru neće biti onako lijep koliko bi mogao biti, ako imam neke neplaćene račune. A pored toga, od prilike do prilike se društvenost umjetničkog rada jednim bitnim dijelom svodi i na pitanje neposrednih okolnosti, predviđenog okvira nekog događaja itd. Vrlo često izlažemo u uvjetima određenih festivala, kustoskih koncepcija, unekoliko zadanih izložaba, pa se već nekako odnosiš i prema tome, ako si se odazvao.

Javni intelektualci

Uz dvoje citiranih, moderatori Ankica Čakardić i Hrvoje Jurić pozvali su na diskusiju još četvoro svakako mjerodavnih imena s domaće scene, a čiji se izraziti angažman odreda tiče i teorije i prakse – Natašu Govedić,Andreju KulunčićNicole Hewitt i Vilija Matulu.

  • Za početak je bilo utješno već to da uopće postoje umjetnici koji u širem kontekstu razmišljaju o onom što rade – rekao nam je Jurić.

On prenosi da su sugovornici otišli i poneki korak dalje, u razglabanju aspekata društvenog angažmana u umjetnosti. Je li društvena funkcija umjetnika da ujedno bude javni intelektualac? Jurić nas je podsjetio na Kanta, koji smatra da upravo javna upotreba uma čini intelektualca.

A ima li umjetnik obavezu da se angažira i dodatno kao aktivist? Tu pak nema nekog jedinstvenog stava; odgovor glasi – kako tko. Generalno je zaokružen konsenzus oko mišljenja da umjetnik ima veću društvenu odgovornost od prosjeka, no javni njegov istup može počinjati i završavati samom njegovom umjetnošću.

Pažnju zainteresiranih oko umjetničkoga društvenog angažmana, međutim, svakako uvelike privlači i živi odnos između autora i publike, koji se kreće prema području više interakcije i uvjetno, može se reći, demokratičnosti. U tom pogledu dobro se prisjetiti nedavnog, otprije par godina, projekta Vilija Matule “Publika za posebne namjene”.

Matula je bio oformio, naime, stalni tim gledatelja – redatelja, koreografa, konceptualaca, teoretičara – koji su opetovano posjećivali izabrane kulturne i razne druge predstave. Krajnje neobičan efekt podcrtavao je zanemareni odnos prema publici, ali i ulogu potonje o čijem se aktivnom društveno-političkom angažmanu također može govoriti.

S obzirom na poziciju i sam pojam gledatelja, ustanovljen je problematičan koncept tzv. kazališne rampe koju je poželjno preći samo s jedne strane, dok je obrnuti proces, neke vrste eksces.

Dekonstrukcija i prokazivanje

Konačno, u ponašanju umjetnosti u društvu, i dovođenju sistema značenja – time i vrijednosti – pod znak pitanja, Leonida Kovač u nastavku gore započetog iskaza nalazi samu njezinu definiciju: “Umjetnost poimam kao niz praksi činjenja čija djelatnost može biti usmjerena prema održavanju i reproduciranju postojećeg poretka smisla, ili dekonstrukciji toga smisla, svojevrsnoj denaturalizaciji, a time i prokazivanju mehanizama stvaranja određenih hijerarhija moći.”

  • Za razliku od umjetnosti koja sebe rado piše velikim početnim slovom i proklamira vlastitu autonomiju amputiranu od “ostatka” stvarnosti, kritičke umjetničke prakse fokusiraju se redovito na jezik, pa tako i na jezike umjetnosti, jer ne zaboravimo, jezik je zakon, temeljni društveni ugovor – rekla je Leonida Kovač za “Novosti”.

A na one druge umjetničke prakse, odijeljene od društva, odnosi se dijagnoza ispisana još u najavi okruglog stola kojem smo ovim člankom nastojali malo produžiti život. “Stoga njihovo djelovanje često svršava u larpurlartizmu”, dakle, “dok s javnošću komuniciraju jedino zahvaljujući manjoj ili većoj medijskoj spektakularizaciji njihovog umjetničkog rada.”

http://www.novossti.com/2011/12/i-neangazman-je-%E2%80%93-angazman/

Komentar

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.