Vi ste novinarka?

Standard


AUTOR: SNEŽANA ČONGRADIN
„Vi ste novinarka?“, pitala me je podigavši visoko desnu obrvu doktorka u zemunskoj privatnoj ginekološkoj ordinaciji. „Oh, a kojoj stranci pripadate?“, nastavila je spuštenog pogleda na moj tek otvoreni karton.

Obuzeo me je nekakav neodređeni stid, doduše manje opšteg karaktera od onoga koji osetim u trenucima stida zbog „grehova čovečanstva“. Ali, svejedno, beše to stid sručen na moja „lična“ leđa zbog stanja novinarske profesije u načelu, u Srbiji.

„Nijednoj, naravno“, odgovorih joj uz kiseo osmeh u pokušaju da izrazom lica i tonom glasa iskažem potpuno razumevanje razloga zbog kojih mi takvo pitanje postavlja, ali i da (sebično) sačuvam sopstveni integritet ističući iskustvo neprestane nelagode i protivljenja takvom stanju stvari.

Uporna je bila doktorka: „To je neuobičajno, zar ne?“

„Isto je na svim nivoima, zar ne? Od toga kakav je ko čovek, zavisi i kakav će biti novinar ili lekar“, uporna sam bila i ja.

Doktorka je naglo ispustila olovku na sto i s obe ruke obuhvatila lice.

„Pre mesec dana, na toj stolici, na kojoj sada vi sedite, bila je jedna, takođe, novinarka. Došla je da traži mito od 5.000 evra kako bi moj suprug prošao na konkursu i bio izabran za direktora jedne zemunske srednje škole. Bila je kratka i jasna, a u sedmom mesecu trudnoće. Rekla mi je da je supruga jednog partijskog činovnika koji je u upravnom odboru škole u kojoj moj muž radi i da je došla da mi prenese poruku o tome da, ukoliko joj platim, neće biti problema sa izborom na direktorsko mesto. Odgovorila sam joj da ja nemam taj novac i da mom suprugu nije o glavu da postane direktor“, ispričala mi je u jednom dahu doktorka.

Pokušavala sam da zamislim kako to izgleda biti supruga partijskog činovnika, u sedmom mesecu trudnoće, koja bez nelagode i stida dolazi na pregled i traži, u ime muža, mito od 5.000 evra. Stolica na kojoj sedim je trebalo da mi bude od pomoći u upriličavanju uslova za saosećanje. Uspela sam. Zapljusnuta stidom nazirem nastavak priče kroz sve jasniji glas doktorke…

„Onda sam ja otišla do sedišta stranke, ovde u Zemunu i bunila sam se… Moj muž je znate, sada premešten na novo radno mesto u školu u Banovcima!… Pa, recite mi, ima li to smisla?! Kome da se ja žalim? Kome!“
http://www.danas.rs/dodaci/zdravlje/vi_ste_novinarka.63.html?news_id=232184

Vidim, živi ste. Pa, živjeli!

Standard

Znali su jako dobro koga ubijaju, čiji život gase, koga odabiru za smaknuće. Potpuno su tačno i hirurški precizno birali najbolje među nama, a nas preživjele ostavili, duboko svjesni da mi nemamo tu snagu kakvu su imali naši mrtvi, naša raja svih boja i mirisa

piše: Nermin Čengić

Sarajevska ruža
Sarajevska ruža

Znali su jako dobro koga ubijaju. Poimenice su redali svu našu raju svih boja i mirisa, odabirući za najbrutalnije pokolje upravo one koji su imali najveći potencijal, u nekoj ravnopravnoj borbi pameti ili barem jednako podijeljenog oružja, da ih skinu s brda. Svakog su dobro ošacovali prije nego su se otcjepili u svoja ludila smatrajući potpuno normalnim da zatvore jedan grad u obruč i sa rubova siju smrt gravirajući krajnji stadij tuge na licima preostalih.

Znali su jako dobro koga ubijaju, čiji život gase, koga odabiru za smaknuće. Potpuno su tačno i hirurški precizno birali najbolje među nama, a nas preživjele ostavili, duboko svjesni da mi nemamo tu snagu kakvu su imali naši mrtvi, naša raja svih boja i mirisa. Čupali su od nas one najjače, najljepše, najpametnije, najzajebanije. Ostavili su nas koji ni 16 godina kasnije nemamo snage da vrisnemo, da se odupremo, da porazimo fašističku gamad jednim udarcem. Nas su ostavili jer znaju da se mi bojimo i svoje sijenke. Pobili su naše najbolje. Continue reading

Iran, the U.S. and the Strait of Hormuz Crisis

Standard


By George Friedman

The United States reportedly sent a letter to Iran via multiple intermediaries last week warning Tehran that any attempt to close the Strait of Hormuz constituted a red line for Washington. The same week, a chemist associated with Iran’s nuclear program was killed in Tehran. In Ankara, Iranian parliamentary speaker Ali Larijani met with Turkish officials and has been floating hints of flexibility in negotiations over Iran’s nuclear program.

This week, a routine rotation of U.S. aircraft carriers is taking place in the Middle East, with the potential for three carrier strike groups to be on station in the U.S. Fifth Fleet’s area of operations and a fourth carrier strike group based in Japan about a week’s transit from the region. Next week, Gen. Michael Dempsey, chairman of the Joint Chiefs of Staff, will travel to Israel to meet with senior Israeli officials. And Iran is scheduling another set of war games in the Persian Gulf for February that will focus on the Islamic Revolutionary Guard Corps’ irregular tactics for closing the Strait of Hormuz.

While tensions are escalating in the Persian Gulf, the financial crisis in Europe has continued, with downgrades in France’s credit rating the latest blow. Meanwhile, China continued its struggle to maintain exports in the face of economic weakness among its major customers while inflation continued to increase the cost of Chinese exports.

Fundamental changes in how Europe and China work and their long-term consequences represent the major systemic shifts in the international system. In the more immediate future, however, the U.S.-Iranian dynamic has the most serious potential consequences for the world. Continue reading