I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni.“ (John Donne)

Standard

„Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grudu zemlje – Evrope je manje, kao da je odnijelo kakav Rt, Posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti; smrt svakoga čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu. I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni; Tebi zvoni.“ (John Donne) 

        Čovjek je prepun mudrih misli u kojima konciznim, mudrim izrekama sintetizira tisućljetna iskustva svoje vrste. „Bolje sto godina pregovarati, nego jedan dan ratovati“. „Čuvajmo Zemlju, ona nije naše vlasništvo – samo smo je posudili od svojih potomaka“. „O ukusima ne valja raspravljati“. Da ne nabrajamo dalje, razmislimo malo o potonjima. Zar nisu zaista racionalne i prepune najlepšeg etičkog naboja što ga je čovječanstvo steklo u svojoj povijesti? Nemojmo se ubijati, čuvajmo planetu od onečišćenja, budimo tolerantni prema vrijednostima koje se razlikuju od nama prihvaćenih,… Pa u čemu je onda problem? Jer, to je sasvim očito, svijet funkcionira uglavnom po sasvim drukčijoj matrici; matrici u kojoj spomenute vrijednosti više čine iznimke negoli pravilo, a kada se sretnim slučajem potrefi da zaista budu uzete kao ishodišna točka ljudskog djelovanja, nađemo se zatečeni. Što li nam se to odjednom desilo? Pa se pitanje, tek što smo si ga uspjeli postaviti, raspline u moru krvi, onečišćenja, netolerancije i inih negacija najviših dostignuća ljudskog duha. Dobro, priznajmo – realniHomo sapiens, unatoč lijepom nazivu kojim je ukrasio svoju vrstu, nije baš toliko mudro niti racionalno biće e da bismo očekivali kako će u svakoj prigodi postupati tako da opravda svoj samonametnuti naziv. Mi smo mješavina dobrih i rđavih osobina (da nije tako, ne bismo ni bili istjerani iz Raja, jelte?) koje se isprepliću u međusobnoj interferenciji čiji ishod je najčešće teško predvidjeti. Kažemo da je čovjek mješavina racionalnih i iracionalnih osobina. Egoizam jedinki, biološki sasvim shvatljiv kao jedan od bitnih nagona za njeno održanje, u praktičnom životu biva prenaglašen čak i u uvjetima kada osoba ničim nije ugrožena. Gomilanje materijalnih vrijednosti, ksenofobija, rasizam, vjerska i svjetonazorska netolerancija, zavist, nacionalna isključivost, oslanjanje na silu u međunarodnim odnosima, eksploatacija svojih bližnjih, zagađivanje okoliša,… sve su, samo ne vrijednosti koje bi proistekle iz gore navedenih sentenci. Kao da čovjek čitavim svojim bićem žudi podrediti drugog čovjeka diktatu svojih vlastitih stavova, i to – ne kao sebi ravnopravnog partnera u njihovom upražnjavanju, već kao podređenu osobnost od koje se može bilo što (po mogućnosti, što više) ušićariti u vlastitu korist.

        Racionalizam sam po sebi ne znači i humanizam; dapače, on može biti u funkciji antihumanih i – za moralnog čovjeka – neprihvatljiv stremljenja. Kad kažemo „za moralnog čovjeka“, dakako da to podrazumijeva kako nisu svi ljudi zaposjeli etičke vrhunce, niti pak su individualno gledani, ti vrhunci podjednake visine. Oni se protežu od najviših – do sjedišta bogova protežućih vrhova, preko brežuljaka koji se jedva uzdižu iznad površine, pa do „krtičnjaka“ za koje je teško uopće primjetiti da narušavaju ravnu površinu tla. A o onima koji prebivaju u etičkim kotlinama, ponorima i crnim rupama, gotovo ni ne treba trošiti riječi. Ljudi su različiti. U znanosti postoji jedna krivulja koja dobro opisuje raspodjelu različitosti – po raznim osobinama – pripadnika ljudske vrste. To je krivulja takozvane normalne iliGaussove raspodjele. Najčešće se je u analizama proziva glede raspodjele inteligencije među pripadnicima čovječanstva, pa ćemo se i mi osvrnuti na nju u tom kontekstu. Psiholozi definirajuinteligenciju kao „mentalnu karakteristiku koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih pojmova, i korištenja znanja za snalaženje u novoj okolini u kojima ne pomaže stereotipno nagonsko ponašanje, a niti učenjem stečene navike, vještine i znanja. Još se definira kao sposobnost brzog i učinkovitog snalaženja u novim i nepoznatim situacijama.“

        Već je i laicima jasno kako nismo svi podjednako oštroumni; niti smo svi Einsteini ili pak kandidati za ustanovu za ljude sa specijalnim psihičkim potrebama, takozvane moronedebile iliimbecile (ovi nazivi u psihologiji nemaju uvredljive konotacije s kojima se često koriste u svakodnevnom životu). Većina nas se može smatrati prosjekom ljudske vrste – pripisujemo si tzv.kvocijent inteligencije IQ=100, uz određenu toleranciju na više i na niže. Među takve, prosječne, spada 68% svih ljudi dok se ostatak odnosi na one u rasponu od smanjene inteligencije do debila s jedne (lijevi rep krivulje), i izuzetno inteligentnih do genija s druge strane (desni rep krivulje). Kako IQpredstavlja naprosto odnos između mentalne i koronološke dobi osobe (pomnožen sa 100), to osoba prosječne inteligencije naprosto ima mentalnu dob jednaku godinama svoje starosti.

  KRIVULJA INTELIGENCIJE

Nekada se kvocijent inteligencije uzimao kao neprikosnoveni, jedinstveni brojčani faktor koji opisuje mentalne karakteristike pojedinaca. Određivan je temeljem testova prilagođenih većini, daklem prosjeku populacije, a trebalo je proći dovoljno dugo vremena kako bi se shvatilo da nije moguće jedan te isti test podastrijeti na rješavanje ljudima živećim u različitim socijalnim uvjetima. Pojednostavljeno rečeno, pastir sa najzabačenije planine može se pokazati genijem u odnosu na doktore znanosti najrazvijenijih zemalja svijeta. Primjerice, do nedavno je najinteligentniji stvor ove planete bila neka američka vozačica kamiona koja se, svakako – sa dužnim poštovanjem spram nje – nije mogla mjeriti po korpusu znanja sa mnogim školovanim ljudima, dok neke danas najinteligentnije ljude predstavlja slijedeći spisak. Jer, inteligencija nije znanje, niti ovisi o znanju. Ona je inherentna karakteristika jedinke koja se, doduše, može usavršavati ali je neovisna o fundusu znanja koje posjedujemo. Da ponovimo – ona je „sposobnost shvaćanja i laganog snalaženja u novim prilikama…“. Francuz Alfred Binet zaslužan je za razvoj prvih ljestvica za mjerenje inteligencije u 19. stoljeću. Proučavanje ljudske (a i životinjske) inteligencije, težak je i trnovit put koji još nije završen, a često su se rezultati namjerno ili nenamjerno zloupotrebljavali. Primjerice, pri useljavanju imigranata u SAD, na otoku Ellis bivali su testirani useljenici u strahu da će Ameriku preplaviti socijalno i mentalno defektni ljudi. „U godinama 1913. i 1914. bilo je 350 odnosno 570 posto više deportacija nego u prijašnjih pet godina (Williams, 1914). Tisućama ljudi odbijena je dozvola za ulazak u Ameriku jer su izgledali slaboumno  ili su na Binetovu testu postigli ispodprosječne rezultate“ (Hothersall,  „Povijest psihologije“). A sve to temeljem krivih pretpostavki kako je test inteligencije podjednako primjenljiv na sve skupine ljudi, bez obzira na njihov socijalni status, porijeklo, jezik i kulturalne razlike. Primjerice, 83% Židova, 80% Madžara, 79% Talijana i 87% Rusa ispalo je na testu slaboumnima! Indikativan je i primjer s testiranjima provedenima 1917. godine u američkoj vojski, kada su SAD stupile u rat na strani Antante. Do kraja 1. svjetskog rata testirano je 1 726 966 ljudi a zaključak psihologa bio je: „Čini se da je inteligencija glavnog uzorka bijelih regruta kada se transformira iz Alfa i Beta testova u mentalnu dob, oko 13 godina.“!  Nadalje;„Ako se ova definicija (moron) interpretira tako da obilježava sve one s mentalnom dobi ispod 13 godina, kao što je nedavno učinjeno, tada su gotovo polovica bijelih regruta (47.3%) moroni. Čini se, dakle, da je slaboumnost , kako se sada definira, znatno češća negoli se prije smatralo.“ (ibid). Jednostavno rečeno, prema nalazima psihologa baziranima na tada razvijenim testovima inteligencije, američki vojnici upućeni u rat na evropskom tlu bili su u velikoj mjeri – debili! Teško je, doduše, uz svo uviđanje ovako apsurdnog zaključka ne primjetiti ironično, na tragu Einsteinove izjave:

Kad sam već kod tog predmeta da kažem i koju riječ o najgorem izrodu života krda, o meni omrznutoj vojsci. Kad je netko u stanju sa zadovoljstvom marširati strojevim korakom, ja ga već prezirem: veliki je mozak dobio zabunom, jer za to bi mu bila potpuno dovoljna i leđna moždina. Ta civilizacijska sramota zvana vojska morala bi nestati što je moguće prije. Junaštvo po naredbi, besmisleno nasilje i slijepo rodoljubništvo, kako ja sve to silno mrzim, kako mi je rat niska i mrska rabota; prije bih se dao sasjeći na komade negoli sudjelovati u tom bijednom činu.

Gdje ima dima, ima i vatre!

Danas je napuštena ideja o samo jednoj vrsti inteligencije koja bi se karakterizirala jedinstvenim brojem (IQ), već se smatra kako postoji više oblika inteligencije. Ima ih ukupno 9. To su:

Lingvistička (jezička, verbalna) inteligencija
-Muzička inteligencija
-Logičko – matematička inteligencija
-Prostorna ili spacijalna inteligencija
-Tjelesno – kinestetička inteligencija
-Interpersonalna inteligencija
-Intrapersonalna inteligencija
-Naturalistička (prirodnjačka) inteligencija
-Egzistecijalistička (spiritualistička) inteligencija

Ne podcjenjujući ni jedan od navedenih oblika, čini nam se kako je za uspostavu harmonični(ji)h međuljudskih odnosa najbitnija interpersonalna inteligencija. Ona

izražava sposobnost osoba da: lako upoznaju ljude i sklapaju prijateljstva, uživaju posmatrajući ljude i analizirajući njihov govor tijela, uživaju u grupnim aktivnostima i živim razgovorima, dobro organizuju aktivnosti za sebe i druge, znaju pobuditi interes kod ostalih za neki zajednički posao, brinu o tome što je ispravno, a šta pogrešno, vode računa o tome kako se drugi osjećaju, brinu o drugim ljudima i u pronalaženju načina kako da im pomognu jer upravo ova inetligencija omogućava da razumiju druge.”

Ljudi obdareni ovom vrstom inteligencije raspolažu sa više tolerancije spram kulturalnih, rasnih, vjerskih, svjetonazorskih i inih različitosti, te raspolažu većom dozom empatije prema ljudima pritisnutim problemima pod teretom životnih prilika.

        No, vratimo se mi na početak. Iz kojeg razloga ljudi bremeniti – makar ne i lično, već samo na nivou vrste – visokovrijednim spoznajama o svijetu kojeg nastavaju, tisućljećima ignoriraju ove svoje spoznaje u praksi, iako ih na teorijskom nivou priznaju kao visokomoralne, a pojedince koji ih zastupaju smatraju izuzetno mudrim ljudima? Treba li tražiti odgovor u inverziji poznate poslovice “Um caruje, snaga klade valja!”? Obratimo pažnju na zvonoliki oblik Gaussove krivulje – ona ima isti vid za sve pobrojane vrste inteligencije. Daklem, 68% ljudi – takozvani prosjek – raspolaže sa prosječnim iliti “normalnim” sposobnostima suodnošenja sa drugim ljudima, dok izuzetno maleni broj pokazuje nedostatak ili pak izuzetno izraženu tu sposobnost. Ključ je daklem u većini! Kad se ti ljudi nađu u naoko nerješivim problemima svoje zajednice, koji zahtijevaju, strpljenja, svestrani pristup, uzajamno razumijevanje i inovativna rješenja, počesto i lična odricanja u ime dobrobiti cijelog kolektiva ili čak suprotstavljenih mu kolektiviteta – njih nadvlada nestrpljenje i težnja za brzim razrješenjem situacije metodom gordijskog čvora. A zna se što to znači – upotrebu metoda koje, po njihovu shvaćanju, garantiraju brzi uspjeh, često bez obzira na žrtve bilo one ljudske, materijalne ili devastirajuće po zajednicu i njezin okoliš. Poznato je, a proučavanja Jane Goodal na čimpanzama to i pokazuju – posebno kada rezultate kompariramo sa učestalim oblicima ljudskog ponašanja –  da i dan-danas vučemo mnogobrojne atavizme svojih predaka. Među ostalima i primitivni, nasilni, fizički odnos prema problemima koje bilo ne razumijemo, bilo nam je nepoznato njihovo brzo razrješavanje. A kad većina počne vitlati toljagama, manjini pametnih najbolje je skloniti se izvan njihova dohvata! Što bjelodano pokazuju i poslijednji ratovi u regiji. Pamet, naime, i prečesto dolazi do izražaja tek kad i poslijedenji debili shvate pogrešnost pristupa problemu i veličinu žrtava koje su u to ime morali podnijeti. Postoji u psihologiji i termin “zaslijepljena skupina” koji se odnosi na način donošenja odluka u kohezivnoj skupini koje članovi, zbog pretjerane želje za jedinstvenim mišljenjem, nisu u stanju realno procjenjivati sve raspoložive mogućnosti, pa raste vjerojatnost donošenja krivih odluka. To prečesto koriste političari nastojeći postići visoku koheziju skupine namečući im kojekave teme od sekundarnog ili tercijarnog značaja kao primarne, kako bi uspjeli grupu što više involvirati u svoje (često prikrivene) planove. Sposobnost animiranja javnosti u politici je velika prednost; one koji to čine banalnim izjavama i neostvarivim obećanjima nazivamo populistima. Populisti su stručnjaci u zavođenju masa na kolosjeke koji im odgovaraju. Nemojmo zaboraviti; što je loše za zajednicu može biti dobro za neke pojedince, o čemu tragično svjedoči situacija na ovim prostorima. Međutim, upitate li članove grupe jesu li, ili bijahu li zaslijepljeni u svojem djelovanju koje je više slijedilo instinkte, osjećaj ugroženosti i samonametnute vođe negoli razum, sumnjam da ćete dobiti iskreni odgovor.

        Čini nam se kao da smo barem na tragu razilaženja između najetičnijih iskustvenih zaključaka i praktičnog ponašanja vrste. Koja, nije da ih – ponajčešće kad je već prekasno –  baš totalno ignorira. Kako onda postići makar samo asimptotsku konvergenciju razornog ljudskog djelovanja na vlastite zajednice i planetu u cjelini, ka razumom, humanizmom i etikom vođenom djelovanju; prema životnoj harmoniji koja bi nam trebala biti ideal? Odgovor je naravno u evoluciji potpomognutoj našim djelovanjem. Iako neki (nativisti) smatraju inteligenciju isključivo naslijednom karakteristikom, dok je drugi (empiristi) smatraju stečenom uslijed utjecaja okoline, istina je čini se negdje u sredini. I upravo to nam omogućava pozitivno djelovanje na poboljšanje etičke slike čovječanstva. Obrazovanje, ali ne isključivo stručno, već protkano odgojnim djelovanjem na tragu humanističkih misli, ideja i djelovanja genija naše vrste (a to je nužno, jer i mnogobrojne barabe mogu se podičiti znatnom inteligencijom), predstavlja – čini nam se – jedini ključ za skretanje na pravi kolosjek. Danas je toga, međutim, u uvjetima prevladavajućeg antihumanističkog liberalnog kapitalizma, sve manje i manje. Sve je podređeno brzom transferu čovjeka iz školskih klupa na radno mjesto, a ono što se traži je minimum etičnosti (pojednostavljenu rečeno – ne potkradaj svog poslodavca) uz maksimum stručnog znanja koje će se što prije pretočiti u profit. A u toj utrci za parama, većina ni ne shvaća kako postoje vrijednosti nenaplative svim bogatstvima svijeta.

Kome zvono zvoni?.

Komentar

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.