Posted in Blog

Krleža, pisac kojeg niko nije hteo

Miroslav Krleža
Beogradski „Festival jednog pisca“, četvrti po redu, ove godine posvećen je velikom Miroslavu Krleži. Od 10. maja do 10. juna Kulturni centar Beograda organizovaće rasprave o delu ovog hrvatskog pisca, ali i izložbe, pozorišne predstave, strip promocije, radio drame, filmove,  radionice, pa i performanse Krleži posvećene.To je još jedna prilika za promociju dela i uspomene na velikana koji je skoro dve decenije važio za nepoželjnog ne samo u Srbiji, u kojoj je nekada živeo, nego dobrim delom i u rodnoj Hrvatskoj.

Krleža, pisac kojeg niko nije hteo.

Pročitajte i ovo

Posted in Blog, Foto, Kultura

Rehabilitacija Mihailovića: Srbija na opasnom putu

Upetak, 11. maja, održava se poslednje ročište u predmetu rehabilitacije Draže Mihailovića pred Višim sudom u Beogradu. Dok neki očekuju pozitivnu odluku, drugi opominju da je na delu relativizacija antifašističke prošlosti.Zahtev za rehabilitaciju podneli su 2006. godine njegov unuk Vojislav Mihailović, profesori Smilja Avramov iKosta Čavoški, Srpski liberalni savet i Udruženje jugoslovenske vojske u otadžbini. Zahtevom je zatraženo poništenje presude od 15. jula 1946. godine kojom je Mihailović osuđen na smrt. Continue reading “Rehabilitacija Mihailovića: Srbija na opasnom putu”
Posted in Blog

Ispovijest snajperiste koji je ubio devetogodišnju Dijanu dok je čekala s majkom u redu za vodu

 

Priznanja krivnje i pokajanja za zločine počinjene nad djecom Sarajeva u  opsadi skoro da i nema. Do sada je zabilježen samo jedan takav slučaj –  Predrag O., rođeni Sarajlija, snajperista koji je ubio devetogodišnju  djevojčicu Dijanu, u Beogradu je 2000. godine počinio samoubojstvo.

 

Priznanja krivice i pokajanja za zločine počinjene nad djecom Sarajeva u opsadi skoro da i nema. Do sada je zabilježen samo jedan takav slučaj – Predrag O., rođeni Sarajlija, snajperista koji je ubio devetogodišnju djevojčicu Dijanu, u Beogradu je 2000. godine počinio samoubojstvo.
Iza sebe je ostavio pismo u kojem objašnjava zbog čega je pucao na djevojčicu, iako prije toga, kako je tvrdio, nikada nije gađao „one za koje je postojala sumnja da su isključivo civili“, a naročito ne djecu.

“Ne znam kakav je vrag ušao u mene tog dana. Sjećam se, bio je vreli ljetni dan, kolovoz  1992., rano popodne. Kroz magično oko durbina oprezno sam promatrao  ulice. Vidio sam civile. Uglavnom starce i žene, kako oprezno izviruju iz kuća. Nastalo je zatišje i oni su se uputili na česmu na obali Miljacke da dopune zalihe vode. Vidio sam jednu stariju ženu kako odmiče od česme i jednu ženu sa djetetom, djevojčicom, kako brzo potura balone pod lulu česme… Uhvatio sam lice djevojčice i shvatio sam da se ona smije, baš kao da se oko nje ne dešava nikakvo ludilo… A onda je ludilo, iznenada, uhvatilo mene. Što se ona smije, mislio sam, da li se ona to meni smije?! Ja se tu zlopatim, krvavim u životu bez života, a ona se smije kao da mi prkosi – kako uostalom smije biti toliko zadovoljna i sretna, mislio sam. Nećeš ti meni, vala, rekao mi je neki pakleni glas i ja, u tom trenu, shvatih da mi se prst, baš kao da ga ja ne kontroliram, spustio na obarač i počeo da ga stiska… Zaustavi se, zaustavi se, vikao sam u sebi, ali moj vlastiti prst nije me više slušao… Nisam više ni nišanio, samo sam osjetio trzaj puške, a onda sam je odbacio, sav u goloj vodi. Sve je to ličilo na noćnu moru, kao neki san na javi.  Ma, tješio sam se, to i jeste neki san, ništa se od toga nije dogodilo… Uzeo sam dvogled i pogledao u pravcu česme: djevojčica je ležala na zemlji, u krvi, a njena majka je stajala pored nje, sa urlikom na zgrčenom licu.”
Predrag dalje piše kako nikad poslije tog događaja „nije bio isti“. Pobjegao je iz Sarajeva, neko vrijeme živio u Njemačkoj, a kad se rat završio, čak je uspio vratiti svoj prijeratni stan u Sarajevu, ponovno je došao da živi u rodni grad i zaposlio se u Pošti.

Jedne noći je, kaže, vidio djevojčicu koju je ubio i ona ga je pitala: „Zašto si to učinio?“. Od tog dana ga je, kako je napisao u oproštajnom pismu, „utvara nevine djevojčice posjećivala svuda i na svakom mjestu“. Ne mogavši to više podnijeti, odlučio je da se ubije, a u Udruženju roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva su za pismo saznali nedugo nakon njegove smrti.
„Vrijeme je da Tužiteljstvo  BiH konačno pokrene istrage o takvim osobama. Mi smo ih kontaktirali i zahtijevali to od njih, ali za sada sve tapka u mjestu… Ali nećemo odustati i idemo do kraja“, kaže Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva.
Potresna izložba
Osmi svibnja, u foajeu Sarajevskog ratnog teatra SARTR, bit će otvorena možda i  najpotresnija izložba među onima koje smo imali priliku vidjeti u posljednjih dvadesetak godina – izložba predmeta koji su pripadali ubijenoj sarajevskoj djeci. Na inicijativu glumice, likovne umjetnice i asistentice na Akademiji scenskih umjetnosti Arme Tanović, u suradnji sa Udruženjem roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995, te SARTR-om i programom Modul Memorije festivala MESS, proteklih mjeseci sakupljeni su brojni predmeti ubijene djece, koji će sada biti prvi put javno izloženi. Kustosice izložbe su Amina Hamzić i Elma Hadžić, studentice magistarskog studija Povijesti  umjetnosti.

http://pogled.ba/bih/crna-kronika/23984-ispovijest-snajperiste-koji-je-ubio-devetogodinju-dijanu-dok-je-ekala-s-majkom-u-redu-za-vodu