Čekaj me, i ja ću sigurno doći

Standard

 

By: Ladislav Babić

Koliko nam je poznato „otkad je svijeta i vijeka“, budućnost možemo deseći tek ustrajnim, polaganim putovanjem spram nje, putovanjem koje jezgrovito nazivamo – životom. Doduše, u naučnoj fantastici, ta je tema prisutna još i prije Wellsova „Vremenskog stroja“, a dan-danas znanost nastoji aktualizirati pitanje (ne)mogućnosti ovakvog poduhvata, no – ostavimo to književnicima i znanstvenicima na baktanje. Donekle je drukčija stvar sa predviđanjem budućih događaja, sa uvidom u „oblik stvari koje dolaze“. Ljude sposobne – kako god skeptično shvatili poslijednju riječ – virnuti u budućnost, predskazujući buduće događaje (ma i sasvim maglovito), nazivamo prorocima. Svjetska povijest ih je prepuna, od Pitije i onih biblijskih te  islamskih, preko Nostradamusa i braće Tarabići sa „kremanskim proročanstvima“, do suvremenije babe Vange ili još svježijih, ali i onih sasvim neformalnih. Primjerice,Roger Bacon je u 13. stoljeću „predvidio“  „otkrića mikroskopa, teleskopa, naočara, letećih mašina, hidrauličnih i parnih brodova“Jules Verne u svom djelu „Pariz u 20. stoljeću“ piše o čovjeku koji je živio u svijetu staklenih nebodera, brzih vlakova, automobila na plinski pogon, kompjutera i svjetske komunikacijske mreže, da ne spominjemo njegovu anticipaciju podmorničkog putovanja na nezamislivim dubinama i daljinama, ili put oko svijeta u „svega“ 80 dana (danas ga astronauti oblete za cirka 90 minuta!), dok je H.G.Wells još prije početka Prvog  svjetskog rata pisao o atomskoj bombi (kakogod je on zamišljao) da ne spominjemo niz drugih njegovih predviđanja od kojih se prvi, a i dobar dio ostatka u slijedećem, danas zaista i ostvaruje:

„Bezbroj ljudi mrziti će Novi svjetski poredak, i izginuti će protestirajući protiv njega. (H. G. Wells, ”Novi svjetski poredak”)“. Continue reading