Marko Vešović: Poljska konjica

Standard

POTPIS

Trčim s kćerkicom kući –

Granate su nas, opet, iznenadile na ulici.

Granate, već stoljećima, svaki dan padaju,

I svaki put iznenade.

Požurujem je ljutitom galamom:

Srdžbu s tobdžija srpskih

Prenosim na dijete čekano deset godina.

Da se potpišem, veli mi, dok prolazimo

Kraj plohe snijega, netaknutog, u parku.

Umjesto da je izgrdim,

Dopustih – ko zna zašto – da njezin kažiprst

Tu nježnu bjelinu načne

A potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ

Moj kažiprst je kružnicu opisao

Neprobojnu

Kao u bajkama.

.

KAD JE SRPSKI SNAJPERIST MOJOJ PRIJATELJICI

ustrijelio dijete u naramku

prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,

rekla sam, prekrižen si za sva vremena

i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama

u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,

naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba

A drugi – kako god hoće

Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa

na mene sručila ako bih prestala

u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa

Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće

Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo

Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo

Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene

A drugi – kako god hoće

Sve se kotrlja po starome

Čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,

bez boga ne umijem ti to, bojim se, objasniti

Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama

nego kad vukljaš cekere. Jeste, dobro sam rekla

Bez boga, nekako lakše se pješači

kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim

da su mi ruke prazne

 

KRV PAŠČEĆA

Uf, što vi Crnogorci umijete prokleti!

Imao sam komšiju, laka mu zemlja, bio je čovjek –

koliko možeš viknuti! Otkud ga znam – vazda

svakome na raspolaganju, taman k’o vazduh! Vi Crnogorci,

zbilja, ni u zlu ni u dobru, ne umijete

a da ne pretjerate!

Padaju granate. Svi mi što nas je podrumu –

psujemo i kunemo. Nekad je milina čuti.

Umije to naš svijet. Nekad se sjetim i tebe:

što nije Markan ovdje, da ovo blago zapiše!

Jer, dok si dolje, čini ti se da ćeš sve upamtiti.

A kad stanu granate, i ti iz onog mraka

na božji dan iziđeš, gotovo sve ti se izbriše.

Evo ti najbolje psovke koju sam u ratu čuo

na račun bjesnika s Durmitora: Jeb’o on svoga

babe svatove, pa ovariso na mladu!

Svi mi psujemo i kunemo, a moj komšija – jok.

Ma šta ih imaš kleti? Što ih više kunemo,

od toga njima, prijatelju, kika sve više raste!

Znam ti ja njih odlično. Ćer’o sam ja to,

prijatelju, čak do Zidanog mosta. Ako mu ide,

to digne glavu, preniska mu nebesa, a čim

dobije po kokardi, skljoka se u nužnik.

Dobro znam te delije s mrtvačkom glavom

na barjaku. Kičmu im treba slomiti.

Mani kletve i psovke.

A počeo je, i on, da kune i da psuje kad je granata –

sigurno pamtim još – onu djecu s Bistrika iskasapila.

Pa kad smo čuli da je jedan od onih očeva svoju

curicu – to što je od nje ostalo – poznao jedino po

šakama, e tad je i moj komšija otčepio:

Radovane, veli, jebem ti krrv paščeću! Radovane,

veli, dabogda se rraspadao od živih rrana,

I prrobo od svačega što god je na svijetu,

a ni u čemu ne mogo lijeka naći, ni ti, ni tvoje

praunuče, veli.

E jest’ ga vi Crnogorci kunete dabogsačuva.

Kad vi stanete nekome proklinjati i žive i mrtve

i nerođene, insanu ništa ne preostaje

do da se sav naježi. Od miline!

Iz zbirke pjesama Poljska konjica književnika Marka Vešovića

 Tacno.net.

Komentar

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.