Besim Spahić: Čistunska teorija o nacijama je najveći paradoks!

Standard

Besim Spahić, doktor komunikologije, profesor na Fakultetu političkih nauka i na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, autor je 18 stručnih i naučnih knjiga sa područja komunikologije, političkog i kulturnog marketinga. Jedan od najznačajnijih teoretičara s područja političkog marketinga u regiji, profesor Spahić je poznat kao čovjek „bez dlake na jeziku“, ali i kao veliki ljubitelj muzike. Sa gospodinom Spahićem razgovarali smo o trenutnoj političkoj i društvenoj situaciji u Bosni i Hercegovini, gorućim problemima koji se tiču predstojećeg popisa stanovništva i uvijek, nezaobilaznome i sveprisutnome nacionalizmu.

Svako malo, kada se spomene predstojeći popis stanovništva, u medijima se počinje potencirati strah i ugroženost. Izgleda da je ovih dana lako ubijediti ljude u to da su ugroženi, bez obzira kojemu konstitutivnom narodu pripadali. Kako je došlo do toga?

Oduvijek smo u BiH, posebno u Sarajevu imali paradigmu „malog Jerusalema“, gdje su, što milom, što silom (ali na koncu uvijek više milom) živjeli ljudi različitih (osim kršćanstva, judaizma i islama) religija. Postojao je zdrav suživot. No, to ovdašnjim nacionalnim strankama uopće nije odgovaralo (i još uvijek ne odgovara) – sve naše starije i novije nacionalne stranke su nastale faktički iz crkve/džamije, bogomolje. Dakle, u crkvama je nastao HDZ, poslije džuma se organizirala stranka SDA, a i srpska pravoslavna crkva je odradila svoj dio sa SDS-om. To se odnosi i na kasnije frakcije postojećih ili novonastalih nacionalnih stranaka, što je u neku ruku i razumljivo jer su se kod nas etniteti i nacionalna svijest isključivo fomirali pod vodstvom vjerskih institucija, što je kod svih inter se i extra se izjednačilo pojmove nacije i vjere. Mnogi snimci iz rata nam jasno dokazuju prisustvo vjerskih službenika na ratištima, posvećivanju tenkova i vojske, kao i profesionalnih fanatičnih boraca islama. Vjera je u svemu. Normalno je da vlada strah; pobili smo se na vjersko-nacionalnoj, ali i na unutarnacionalnoj osnovi i to ne prvi put, svi su/smo na ovaj ili onaj način bili i jesmo žrtve „samih sebe“!  Continue reading