Posted in Blog

Poslednji Bosanci

Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Evo ovakva je situacija u Americi: u naporu da minira zakon o zdravstvu (znan kao Obamacare) Dom predstavnika američkog Kongresa, koji kontrolišu umobolni desničarski republikanci, insistirao je da prijedlog godišnjeg budžeta uključi i član koji blokira finansijsku podršku za Obamacare. Senat, koji kontrolišu demokrate, odbio je republikanski prijedlog budžeta, te se tako prošlog utorka u ponoć za institucije američke države zavrnula budžetska pipa. Od tada je Sjedinjena Država zatvorena.

Zatvoreni su muzeji, nacionalni parkovi, porezna uprava, raznovrsni zavodi: za okoliš, za hranu i lijekove, za bogove i lomove. Državne web stranice pokazuju poruke da su do daljnjeg ugašene. Minimizirane su operacije neophodnih ustanova (FBI, npr.), svi zaposlenici osim onih bez kojih se ne može su poslani kućama, bez plaće. Nije se desilo da država prestane da radi još od Clintonovog vakta, kad su ondašnji drčni republikanski Kongresmeni—u vječnoj, dogmatskoj namjeri da sabotiraju državu u čijim zakonodavnim tijelima učestvuju—također blokirali odobravanje godišnjeg budžeta.

Šta će biti dalje, ne zna se. Obama s pravom odbija da pravi kompromise, budući da je zakon koji uvodi Obamacare i koji zdravstveno osiguranje čini obaveznim, u Kongresu izglasan prije tri godine, nakon čega je Obama na izborima do nogu potukao republikanskog kandidata Mitta Romneya (koji je, uzgredbudirečeno, kao guverner Massachusetsa uspješno uveo gotov identičan zakon o zdravstvu.) Drugim riječima, Obamacare ima jasan mandat i odobrenje većine Amerikanca. Republikansku većinu u američkom kongresu, međutim, kontroliše radikalna manjina koja je uvjerena da je pristupačnija zdravstvena usluga zapravo socijalistička zavjera, da je Obama (tamnoputo) oličenje zla i da je primarni zadatak političara da radi na ukidanju države koja ga plaća, čak i kad je zatvorena. Oslabljena ili odsutna država fino dođe i raznim korporacijama i privatnicima koji su tako oslobođeni obaveza da se bakću sa zakonima, zabranama, porezima i drugim građanima—što ti je slabija država, to ti je slobodnije tržište.
Popis

Idealan ishod procesa odumiranja države je poništavanje društvenog ugovora sa građanskom zajednicom. Bez tog ugovora niko nije nikome ništa dužan, svak’ je obavezan samo se o sebi brinuti, pri čemu tržište odlučuje ko je prav a ko je kriv, ko je koristan, a ko uzaludan, ko živ a ko mrtav, ko se može jebat a ko suzama sreće zaliva cvijeće.

Nije nam se teško prepoznati u ovoj američkoj situaciji: Bosna i Hercegovina ja, sa stanovišta američkih konzervativaca, skoro pa idealna država. Njom dominiraju političke snage koje aktivno, neprestano i otvoreno rade na razgrađivanju države koja ih plaća da za nju rade, politička elita koja svoje građane vidi samo kao prepreku za njenu potpunu eliminaciju.

Društveni ugovor je implicitni sporazum između unutar države da u svrhu zajedničkih građani ograniče lične interese, kao i da malkice umanje zahtjeve za lične slobode, dok im država zauzvrat garantuje zadovoljavanje osnovnih ljudskih zahtijeva: zdravlje, bezbjednost, funkcionalnu infrastrukturu i zamislivu zajedničku budućnost. Ustavno oslabljena BiH i oni koji joj sjede na vlasti i grbači nije nikad ozbiljno shvatala taj ugovor, uglavnom zato što su glavni i jedini važni ugovori uvijek bili između nacionalnih stranaka i nacija koje one insistiraju da predstavljaju. Jedino u etnički monolitnoj državi–koja je u Evropi, a i šire, uvijek politički pojednostavljena nekim masovnim zločinom–državni ugovor može biti ista stvar kao i nacionalni ugovor. To će reći da ideološki mandat nacionalnih stranaka (uključujući i njihove socijaldemokratske kolaborante i partnere u lopovluku) u etnički komplikovanoj Bosni i Hercegovini ne dozvoljava poštovanje ugovora sa svim njenim građanima. Nacionalne stranke otud istovremeno razgrađuju građanski državu i grade nacionalnu državu, pri čemu ni jedna od tih država nije ni blizu ozbiljnog funkcionisanja. Bespomoćnim građanima se tako obećava da će puno građanstvo postići tek ako se dobaci do nacionalne države, što je nemoguće ako se ne likvidira građanska. Građanom se može postati tek ako se odustane od svih građanskih zahtjeva.

U tom kontekstu, popis koji je u toku nema nikakvu drugu svrhu nego da nacionalnim strankama da mandat zasnovan na etničkim ciframa—popis, kao i onaj predratni, ima funkciju izbora, osim što je potpuno eliminisana mogućnost diskusije i pregovora o uslovima društvenog ugovora, što je zapravo glavna funkcija istinski demokratskih izbora. Popis jest jednako izbori lišeni građana. Popis je možda jedan od posljednjih operacija države koja neprestano radi na vlastitoj eliminaciji.
Ultrakonzervativci

To je situacija o kojoj američka ultradesnica može samo sanjati. Prednost BiH antidržavnika je u tome što su u stanju da ubijede svoje glasače da u cilju zaštite svog etničkog identiteta potpuno odustanu od svih svojih građanskih prava: ne može i nacionalna zajednica i voda, struja, ulice bez divljih pasa, smanjivanje nezaposlenosti. Američki ultrakonzervativci, s druge strane, nisu u stanju da svojim glasačima ponude alternativni oblike učestvovanja u političkom procesu niti se usuđuju da sugerišu potpuno ukidanje države, što je u BiH opcija koja je uvijek prisutna i privlačna. Američki konzervativci tako uvijek, kao baloni puni ničega, udare u ideološki plafon: bez kakve-takve američke države nema Amerikanaca, a bez Amerikanaca nema ničega, pa je najdalje do čega mogu dobaciti blokirana, ali još uvijek stabilno postojeća, državna struktura. Ali ako bez Bosne i Hercegovine nema bosanskohercegovačkih građana, još uvijek itekako ima—i nakon popisa će se znati tačno koliko—Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ostali se mogu jebati.

Ovo pišem u New Yorku, gdje sam sinoć (petak, op.pr.) pričao sa pjesnikom Lawrencom Josephom. Rođen u Detroitu, unuk libansko-sirijskih imigranata, govorio je sa mnom kao da dijelimo neko zajedničko historijsko iskustvo—možda zato što smo pripadnici dijaspore iz država koja ne samo da neumitno nestaju nego ih nikad zapravo nije potpuno ni bilo. Ne sjećam se kako smo se do toga dobacili (dernek je bio, popilo se), ali Larry Joseph me je u jednom trenutku počeo uvjeravati da je naslov Posljednji Bosanac (The Last Bosnian), baš kao što je to i Posljednji Libanac (The Last Lebanese). Ja sam se zdušno složio, pri čemu mi nije palo na pamet da upitam: „Za šta?“, pošto smo obojica pretpostavili da su narativi (ili pjesme) već u tim naslovima upisane.

Jednog dana—nakon dugog i bolnog procesa likvidacije bosanskohercegovačke države—ostaće možda na kraju samo jedno-dvoje od nas, posljednji Bosanac ili posljednja Bosanka. Ko će onda, pitam se, tu priču ispričati? I koga će ta priča uopšte zanimati?

Radiosarajevo.ba
http://radiosarajevo.ba/novost/127669/posljednji-bosanci

Posted in Blog

Daje se na znanje!

Piše: Redakcija Betona

Javno izvinjenje

 

U tekstu Tomislava Markovića „Otvoreni prelom duše“, objavljenom u Betonu broj 139, koji predstavlja odgovor na tekst Branislava Jakovljevića „Legitimizacija ćutanjem i veseljem“, objavljenom u Betonu broj 138, autor je navodio delove Jakovljevićevog teksta. Citati koje je koristio nisu izvučeni iz objavljenog članka, već iz verzije koja nije prošla redakturu i korekturu. Ovakav potez autora i urednika Tomislava Markovića narušio je uređivačku politiku Betona i ustanovljeni odnos poverenja na relaciji autor – urednik (izdavač). Redakcija Betona upućuje puno izvinjenje Branislavu Jakovljeviću zbog načina na koji je njegov tekst tretiran. Redakcija Betona preuzima odgovornost kako za objavljene tekstove, tako i za načinjenu štetu.

Posted in Blog

Filip Mladenović: “MUĆNI GLAVOM” – 13 godina od 5. oktobra AUDIO

Poštovani slušaoci, dobrodošli u sentimentalno, ali i otrežnjujuće izdanje emisije “MUĆNI GLAVOM”!

Prošlo je baksuznih 13 godina od 5. oktobra, datuma nedovršenog posla!

Da li je 5. oktobar 2000. bio samo pozorišna predstava sa pucanjem i paljenjem ili revolucija u fazi embriona?

Da li je 6. oktobar izostao zbog režije tajnih službi ili političke nekompetencije tadašnje DOS opozicije?

Na ova i mnoga druga pitanja odgovore tražimo u društvu slikara, blogera i kolumniste Omara Karavdića, koji ne odustaje od mućkanja glavom!

Continue reading “Filip Mladenović: “MUĆNI GLAVOM” – 13 godina od 5. oktobra AUDIO”