VIKTOR IVANČIĆ: O USTAŠIJI

Standard

viktor ivancic

Prozivkom Igora Mandića zbog nacionalne izdaje, Dražen Lalić nastavlja istu misiju s kojom se mučilo državno tužilaštvo sredinom devedesetih: pokušava osigurati antifašistički ugođaj za njegovanje profašističkih tekovina.

Piše: Viktor Ivančić

Prije nešto više od sedamnaest godina kolega Marinko Čulić i ja završili smo na sudu pod optužbom da tadašnjega nacionalnog vođu Franju Tuđmana uspoređujemo s fašističkim diktatorom Franciscom Francom. Državni odvjetnik smatrao je da takvom usporedbom drsko vrijeđamo i klevećemo hrvatskoga predsjednika, te se pozvao na paragraf zakona koji predviđa do tri godine zatvorske kazne za prekršitelje. Bizarni aspekt toga procesa – koji je, uzgred budi rečeno, okončan tako što je tužiočev štićenik blaženo preminuo u Gospodinu – proizlazio je iz činjenice da se sam Tuđman, izlažući svoju revizionističku tlapnju o „svehrvatskoj pomirbi“, u više navrata izravno pozivao na Franca, naglašavajući njegovu „hrabrost“, „mudrost“ i slične vrline.

Državno tužilaštvo našlo se, dakle, te 1996. godine pred kompleksnom zadaćom utvrđivanja i pravosudne verifikacije normi prihvatljivoga društvenog ponašanja, takvih gdje će biti normalno da Tuđman u javnim istupima otvoreno veliča Franca, ali će svako kritičko povezivanje šefa hrvatske države s njegovim fašističkim uzorom biti zabranjeno i zakonski kažnjivo. Primjer, međutim, ne navodim radi sentimentalnog čeprkanja po prošlosti, već zbog jedne sasvim aktualne društvene poze, zbog ideološkog manevra koji se žilavo održao do danas, i čak poprimio rafiniranije oblike, a na ovim sam ga stranicama registrirao nekoliko puta: riječ je o kolektivnom naporu da se osigura antifašistički ugođaj za konzumaciju profašističkih tekovina.

Nakon što je povodom „bune protiv ćirilice“ i svježe antisrpske histerije Igor Mandić u beogradskim Večernjim novostima kirurški precizno konstatirao kako se „ustašija probudila“ i kako „taj grozni element rovari u hrvatskom nacionalnom biću“, pa tome još preciznije dodao da „nije ćirilica problem u Vukovaru“, nego je „ona samo izgovor da se maknu preostali Srbi“, s desne strane scene potekle su salve standardnih uvreda i psovki, a iz politički korektne sredine slapovi standardnih moralnih zgražanja. Slobodna Dalmacija, recimo, ustvrdila je da je Mandić štetočinski „uznemirio hrvatsku javnost“ (jer hrvatska je javnost, pretpostavljam, prihvatljiva samo kad je „umirena“ do obamrlosti), da bi s njenih stranica Dražen Lalić, sociolog lijevo-liberalne provenijencije, pisca koji se drznuo danas i ovdje prepoznati „ustašiju“ otpilio već u naslovu: „Mandiću, nema u Hrvatskoj ustaša već 70 godina“!

Lalić veli kako Mandić s pravom upozorava na „pojave koje nas u Hrvatskoj trebaju zabrinuti“, ali se ne slaže „s načinom na koji je to izveo“, pogotovo „s nekim terminima koje je koristio“. Naime, „značenje termina ustašija i ustaše vezano je za prošlost, konkretno za 40-e godine prošlog stoljeća“, danas je to „u stvarnosti neutemeljeno“, a također i – evo te ljupke optužbe – „štetno za Hrvatsku“. Nositelji „pojava koje nas u Hrvatskoj trebaju zabrinuti“ pripadaju, pak, „primitivnoj šovinističkoj manjini“, minornoj u odnosu na „ogromnu većinu“, koja je uz to „vjerojatno izmanipulirana“. No, „radikalna desnica u Hrvatskoj nikad nije imala prođu na izborima“, kategorično tvrdi sociolog, a Mandićevim istupom posebno je zgrožen jer se ovaj odlučio „govoriti o ustašiji u Srbiji, gdje se danas naveliko rehabilitiraju četnici“.

Za početak je poučno primijetiti kako Dražen Lalić, kao deklarirani protivnik nacionalizma, prokazuje Igora Mandića za nacionalnu izdaju, što je – kako god uzmeš – tipično nacionalistička gesta. Doduše, zanemari li se „primitivna šovinistička manjina“, moguće je da sociolog drži kako tradicionalno shvaćenog nacionalizma u ovome dijelu svijeta uopće nema, pošto njegov analitički aparat otkriva da se u Srbiji „naveliko rehabilitiraju četnici“, dok u Hrvatskoj fenomen rehabilitacije ustaštva nije zabilježen.

Kao potpuni laik ne mogu ni pretpostaviti uz pomoć kakvih je terenskih istraživanja Lalić došao do kristalno jasne spoznaje da „nema u Hrvatskoj ustaša već 70 godina“, no sva je prilika kako su mu neki detalji promaknuli, i to ne slučajno. Na primjer da ju u devedesetima više desetaka ulica u većim hrvatskim gradovima bilo nazvano po ministru bogoštovlja u vladi NDH, inače autoru slogana „Bjež’te psine preko Drine“; ili da je u istome periodu u Hrvatskoj planski srušeno više od tri tisuće partizanskih spomenika; ili da je u Slunju bila podignuta spomen-bista zapovjedniku ustaških koncentracionih logora; ili da je u prvom sazivu parlamenta samostalne Hrvatske sjedio i jedan bivši član vlade NDH; ili da je onaj frankist s Pantovčaka uklonio naziv zagrebačkog Trga žrtava fašizma; ili da je isti frankist poručivao kako je „NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda“, a usput se hvalio da mu žena „nije ni Srpkinja ni Židovka“; ili da su iz hrvatskih biblioteka bile uklonjene i uništene sve knjige tiskane na ćirilici i srpskome jeziku, a radilo se o stotinama tisuća primjeraka, čime je započet projekt higijenske obnove nacionalne kulture koji će danas biti dovršavan kroz juriše čekićima na table ispisane ćiriličnim pismom…

Detalji bi se mogli nizati unedogled, no čemu to ako je prema pravilniku političke korektnosti i domoljubno osviještenog govora istina izjednačena s blasfemijom, pa u svakom slučaju slijedi radikalno pobijanje radikalizama. To nije uvijek lako, jer moraš biti radikalno tup da Tuđmanovoj vladavini oduzmeš svojstva radikalne desnice. Budući da zastupa mutni koktel većinskih osjećaja, ta vrsta tuposti uvijek je iznova fokusirana na uljepšavanje ekstremizma takozvanog političkog centra; povede li se kojim slučajem riječ o fašizaciji društva, ona će kao po komandi uprijeti prstom u „primitivnu šovinističku manjinu“, na primjer u Marka Perkovića Thompsona, a ne u državnu televiziju koja u udarnom terminu emitira snimku njegova koncerta što počinje uzvikom „Za dom spremni“, jer je djelovanje državne televizije, dakako, nešto teže svesti na bagatelnu aktivnost „šovinističke manjine“.

Dražen Lalić – srećom bez egzekutivnih ovlasti – utoliko nastavlja istu tegobnu misiju s kojom se mučio državni tužitelj sredinom devedesetih: nastoji fašistoidna stremljenja opslužiti antifašističkim ugođajem. Upinjući se svim silama konzervirati ustaštvo u „40-im godinama prošloga stoljeća“, želeći ga zadržati u povijesnome rezervatu i oglasiti kako ono nema nikakvih poveznica s današnjim dobom, on je, a ne Igor Mandić, taj koji poduzima drski falsifikat.

U tome, međutim, nije ekstreman, nego tipičan. Brčka se u većinskoj intelektualnoj struji, takoreći, postrojen je kao redov u armiji frazerski zabrinutih tumača zbilje koji šire glas o tome kako se hrvatsko društvo toliko emancipiralo od svoje prošlosti da ga samo podsjećanje na nju unesrećuje. Tako je lijevo-liberalna imaginacija ustanovila negativno intonirani tabu, odložen i hermetički zatvoren u prošlo svršeno vrijeme, s galerijom čudovišta kojima će biti uskraćeno pravo na suvremenost čak i ako se ulice zovu njihovim imenima. Današnji sljedbenici ustaštva, zahvaljujući intaktnosti arhivirane NDH, trebaju biti pošteđeni imenica i pridjeva koji bi im pričinjali nelagodu i dovodili ih u vezu sa zatajenim inspiratorima, jer sve drugo je „štetno za Hrvatsku“.

Nasuprot tome, aktualne težnje da se Srbima u Hrvatskoj uskrate zakonom zajamčena prava i da im se stavi do znanja kako u etnički homogenoj državi nisu dobrodošli – osim u statusu krotkih podstanara zatajena identiteta –jedino je ispravno opisati Mandićevom skarednom terminologijom. Štoviše: bilo kakva kritika tekuće antisrpske histerije koja bi izostavila političko i ideološko naslijeđe endehazije može tek pridonositi vladajućoj hipokriziji.

Prozivkom pisca zbog nacionalne izdaje, sociolog je toj hipokriziji dao svoj skromni obol. Lalićevo inzistiranje na historijskom ekskluzivitetu ustaštva – koje je na neobjašnjiv način niknulo i zamrlo u dalekoj prošlosti, poput slučajne prirodne nepogode – samo je jedna od varijanti njegova poricanja.

Tekst objavljen u tjedniku Novosti

 Tacno.net.

Komentar

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.