Živimo pod prokletim i teškim teretom starinskih šema, otrcanih predodžbi, krivotvorenih slika o stvarnosti,

Standard

i teško je probiti se kroz te mračne prostore što ih zamišljamo u patetičnom grimizu vjekova, oklopa, tradicije, odgoja i dresure, do neposredne i jasne istine, da bi čovjek zapravo trebao biti čovjeku čovjek, a ne poslodavac i da je ljudsko izravnanje tog nedostojnog odnosa prvi preduvjet svakog daljnjeg ljudskog razvoja i napretka.

Miroslav Krleža, Amsterdamske varijacije, časopis “Danas”, 1934.

Potrebno je promijeniti sredinu kako bismo vidjeli sebe iz drugog ugla.

Standard

Svako putovanje je nova škola. Parafrazirat ću rečenicu pokojnog arhitekta Bogdana Bogdanovića koji kaže da bi čovjek u toku života morao barem jednom promijeniti naciju i religiju kako bi imao iskustvo drugoga i bio kompletno ljudsko biće. Rekla bih da osim toga mora nekoliko puta promijeniti sredinu u kojoj živi, mora biti manjina, stranac, imigrant, emigrant…

Moja pustinja, Mikelanđelo Antonioni (Michelangelo Antonioni)

Standard

Postoje trenutci kada mi se čini da sam shvatio, koliko god maglovito, uzrok nekim stvarima. Kada se to dogodi, postajem borbeni optimist. Ne znam zašto su me toliko puta optuživali za pesimizam. Otkad sam napravio “Prijateljice” po knjizi Cesarea Pavesea, poistovjećivali su me s njim. Iako sam Pavesea iščitavao pomno i s ljubavlju, ne mogu reći da je moj omiljeni talijanski pisac. Jedan od razloga upravo je njegov tragični kraj, samoubojstvo, zaključak koji je njegovu kreativnost preklopio s njegovim životom. No, ja sam još uvijek ovdje i radim filmove koji su još uvijek protiv nekoga i protiv nečega. Zar to nije tvrdoglavost? Zar ta tvrdoglavost nije optimizam?