pismo mojoj tetki – mostarki – partizanki

partizanke mostar

Piše: Sergio Sotrić

Bezuslovna kapitulacija njemačke vojske II svjetskog rata (njemački: bedingungslose Kapitulation der Wehrmacht) je potpisana u vrhovnoj komandi vojnih snaga USA u Reims-u 7. Maja 1945. godine, a stupila je na snagu 8. maja u 23:01 sati. Iz protokolarnih razloga je potpisivanje (ratificiranje) ponovljeno u vrhovnoj komandi Sovjetskog Saveza (u oficirskom kazinu u Berlinu / Karlshorst – danas njemačko- ruski muzej) 9. maja 1945. godine u 0:16 sati.
Potpisivanjem kapitulacije, čelnici fašističke njemačke države i njemačke vojske priznaju / prepuštaju savezničkim snagama sva prava i ingerencije u uređivanju svih političkih, vojnih i društvenih pitanja / odnosa njemačke države.
Ovaj datum, dan kada je završen rat u Evropi, se u danasnjoj Njemačkoj zove „Dan Oslobođenja“ (njemački: „Tag der Befreiung“), a u mnogim državama svijeta se slavi kao „VE-Day“.

Grad Mostar nisu od fašizma oslobodile savezničke snage. Grad Mostar su oslobodili isključivo naši sinovi i kćeri – antifašisti svih naših naroda i narodnosti!
Skoro 3 mjeseca prije oslobođenja Njemačke, naime 14. februara 1945. godine je osvanuo: „DAN OSLOBOĐENJA MOSTARA“!
Čitava današnja Savezna Republika Njemačka (BRD) sa svojih 82 miliona stanovnika se ne može pohvaliti i ponositi (a danas bi to vrlo rado željela) sa 700 palih antifašista, koliko ih samo mali grad Mostar ima na „Partizanskom Spomeniku“.
U svakodnevnoj borbi protiv fašizma u Njemačkoj 21. vijeka/stoljeća vrijedi naša deviza:
„UZDAJ SE USE I U SVOJE KLJUSE“! Koja deviza vrijedi u Mostaru 21. vijeka/stoljeća?

PISMO MOJOJ TETKI – MOSTARKI – PARTIZANKI
Sergio Sotrić; Keln – Njemačka, 14.02.2013

Milena Ivelja
Adresa: Partizanski Spomenik
88000 Mostar Bosna i Hercegovina

Draga tetka Milena,
izvini, pisao ti odavno nisam, al`često te u mislima nosim.
Upoznati se nismo mogli, al´te željan ostadoh, ja te u sjećanju nosim…
Kod nas u Njemačkoj snijeg okopnio, privreda jaka, putevi ravni, demokratija parlamentarna…
Hitler je odavno napustio ovu zemlju i ovaj narod germanski.
Zahvaljujući i tebi i milionima drugih, znanih i neznanih,
draga tetka, ja i moja familija živimo danas mirno u ovoj zemlji Germaniji, u kojoj su,
ne tako davno, fašisti ubijali, palili, mučili, pljačkali, protjerivali…
Civilizaciju i kulturu njemačkih pjesnika i filozofa su nogama gazili…
Al´šta ja da ti pričam! Pa ti si ta, koja je u 15. godini iz Bjelusina u Mostaru otišla u partizane!
Ti si već tada znala, da ako ti i tvoja raja iz Mostara ne krenete u borbu protiv stranih i domaćih fašista,
da neće ni naš Mostar, da nece ni Beč, da neće ni Rim ni Pariz, a kamoli Berlin slobodan i evropski biti.
Niti za nas, niti za njih, niti za djecu još nerođenu…
Hvala ti, hvala vam, da niste samo za sebe marili, kad ste za slobodu krvarili…
Hvala da niste rezignirali, da niste kalkulirali…
Hvala da niste kolaborirali!
Hvala da ste se iz mahale vašeg djetinjstva preselili na Partizanski Spomenik.
U Mostaru, pod Bijelim Brijegom je vaša kuća, nekad adresa cijenjena – danas rana otvorena….

Draga tetka, pitam se često, da li vam je bila hladna ta zima februarska, jeste li mrznuli?
Da li vas je glad mučila? Kako su vas noge nosile u marševe duge?
Kakve su vam bile noći februarske? Zvjezdane ili tmurne?
Znam da je pitanje intimno, al´ da li bi mi i tajnu otkrila?
Da li je u srcu tvome djetinjem već prva ljubav plamtila?
Da li si ljubav ljubila ili si samo o tome snila?
Vrlo mlada si bila…

Volio bih kada se sretnemo u nekom drugom svijetu, u nekom drugom vremenu,
da mi opišeš taj rođendanski dan, taj 14. Februar, za tvoj grad Mostar.
Jeste li marširali ponosno ulicama vašega grada?
Da li ste pjevali pjesme slobodarske?
Kako su vas dočekale majke Mostarske?
Jesu li im lica nasmijana bila?
Kad je pala velika njemačka sila?

Na starim fotografijama vidim kolone mladosti Mostara.
Tražim tebe…Kolone prolaze i marširaju dalje, u sljedeću borbu,
za sljedeći grad, za bolji život, za život dostojan čovjeka…
Februarske kolone prođoše kroz Mostar, a sa njima i zadnji februarski dani…
Tražim tebe na požutjelim starim fotografijama…
I kao da ti sjenku vidjeh, kao da ti čuh glas…Na tren, al` kratak i brz je taj mjesec februar.
Protrča mi ispred očiju, uteče mi, sakri se iza punog mjeseca…
Mjeseca koji je tu kada februar prolazi.
A znaš i sama da poslije februara uvijek mart dolazi…
Pa tako i mart 1945. u tvoj život zagazi.

Ništa ti dobrog mjesec mart nije donio…
Granata je nečujno doletjela,
kod mjesta Trnova te je pogodila…
Nisi se ni oprostila…
Iznenadno i na kraju tvoje kratke biografije,
kao da te mjesec mart izbrisa sa ove stare fotografije.
U 16. godini si i istoriju i povijest napisala,
sa malom djevojačkom rukom, sa životom si se potpisala…

Ti si dala najvrijednije, što si mogla dati, a kolona je marširala dalje bez tebe.
Dalje…dalje…idemo dalje drugovi… u Sarajevu sila njemačka jos nije pala…
neće sama od sebe sila ni pasti.
Mnogo će života te godine, a i nekoliko decenija kasnije za Sarajevo pasti…

Znam, trebalo je nakon Mostara i Trnovo i Sarajevo i Evropu osloboditi…
I još dalje…dalje…sve do Japanskih ostrva.
Al´zašto tebe? Zasto tebe nesta u 16-toj godini?
Zasto tebe i mnogo dragih više nema u mojoj rodbini?

Jesi li ti – još dijete – morala pasti, da Mostar živi, da Berlin živi, da Evropa živi?
Je li Enisa Jakirović iz Mostara morala u Istri pasti?
Je li Mostarac Franjo Intihar morao kao član posade američkog bombardera B-24
iznad Augsburga u Njemačkoj pasti?
Je li Rifat Frenjo iz Mostara morao obruč na Sutjesci probijati?
Je li Mustafa Golos iz Mostara morao za slobodu Slovenije život dati?
Je li to biti moralo, da bi se mirno spavalo?

Znam, reći ćeš…Da niste jurišali vi, ko bi drugi?
Kako bi mi danas i do Zagreba, do Novog Sada, po kojoj bismo prugi?
Kako bi do Beča, kako do Londona,
kako bi do Australije…kako bi do Australije bez velikih aviona?
Kako bi mi naše prve ljubavi mogli živjeti? Kako bi mi u Njemačkoj djecu mogli gojiti?

I kao i uvijek, u pravu si draga tetka. Da niste vi, ko bi drugi?
Bezbroj randesa smo mi u vašoj kući na Partizanskom randesovali.
Ti i tvoja raja sa ugraviranim imenima na pločama kamenim, ležite  gore na travnatim platoima,
a mi djeca zaljubljena ležimo u žbunju i u travi pokraj vode.
Mi djeca zaljubljena se ljubimo strastveno u gradu slobode…

Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, da smo mi zaljubljeni, a da ste vi vječno pokojni…
Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, da smo mi slobodni, a da ste vi spomenik kameni…

Al´ kada danas razmišljam, upitam se:
Da li bismo mi doživjeli ljubav vatrenu,
da nisu vaša imena uklesana u kamenu?

Mnogo toga bih još imao da ti kažem, biće valjda još prilike tetkice…
Biće valjda još februara i na zemlji i na zvijezdama,
biće valjda još februara i u vama i u nama.

 

SRETAN TI 14. FEBRUAR – DAN OSLOBODJENJA MOSTARA draga tetka Milena!
Čestitke prenesi i Enisi Jakirović, Franji Intiharu, Rifatu Frenji, Mustafi Golosu i svima 700 Mostarki i Mostaraca na Partizanskom spomeniku.
Reci im svima: borba protiv fašizma i danas traje.
Ovdje u Njemačkoj imamo milione boraca antifašista, imamo i snage, imamo i zakone.
Ne brinem se uopšte za njemačku silu…
Al´ kada danas razmišljam, upitam se:
Ko će danas u Mostaru borbu antifašističku boriti?
Ko će Evropski grad Mostar graditi?
Znam, reći ćeš…ko će drugi? Ko će ako nećemo mi?

U sjećanju na tebe i na sve vas moja ljubav ne poznaje smrt!
Sin tvoje sestre Jelene – Lele (rođene Ivelja) Sotrić
rođen 20 godina nakon oslobođenja Mostara
Sergio Sotrić

Tacno.net

Advertisements