Updates from May, 2014 Toggle Comment Threads | Keyboard Shortcuts

  • pontecarlo 21:35 on 25/05/2014 Permalink |  

    Velja Ilić koristi nesreću da se Nikoliću napravi put do imanja u Bajčetini 

    Evo kako to Velja radi, seljački lukavo, pažljivo se čuvajući da negde ne pomene Bajčetinu, selo odmah do Gledića, do kojeg bi se očigledno pravio novi put.

    Ilić najavio izgradnju novog puta prema Gledićkom kraju
    Beta | 23. 05. 2014. – 23:02h | Foto: FoNet | Komentara: 30

    Ministar bez portfelja zadužen za vanredne situacije Velimir Ilić, obišao je danas kraljevačka sela Ravanicu, Godačicu i Čukojevac, u kojima je usled nedavnih poplava i klizišta oštećeno 12 mostova.

    Ilić je u Godačici prilikom obilaska mosta porušenog nadošlom Gledićkom rekom izjavio da je svrha njegove današnje posete tim selima, pronalaženje rešenja za uspostavljanje oštećenih putnih komunikacija i kuća.

    “Ovaj most u Godačici potpuno je srušen i vrlo ga je teško sanirati na istom lokalitetu, i po meni bi u odnosu na dosadašnje rešenje, bilo najjednostavnije, najjeftinije i najsigurnije napraviti novu saobraćajnicu koja bi izašla na magistralu”, kazao je Ilić.

    Ovakva izjava moguća je samo u Srbiji. Poznajem taj teren kao svoj džep: izgradnja puta bila bi 1.000 puta skuplja od popravke mosta ili izgradnje novog: za popravku je potreban jedan bager da se obnove nasipi i metalna konstrukcija koja bi se prebacila preko potoka, i to je sve. Pogledajmo sad kako Ilić dalje mulja.
    (More …)

    Advertisements
     
  • vodena 20:30 on 25/05/2014 Permalink |  

    Živimo, neka, u inat Đukićima! 

    Goran Đulabić dobro se sjeća 25. maja 1995. godine jer tog je dana ranjen na tuzlanskoj Kapiji. Za naš portal prisjetio se te kobne večeri.

    • Sa djevojkom sam krenuo u grad, na kafu. Nismo se mogli usaglasiti u koji kafić da odemo, jer ona je predlagala kafić koji se zvao “Evergreen”, a ja neki drugi, ne sjećam mu se više ni imena. Bilo je proljeće, toplo majsko veče, ja zaljubljen, u džepu 5 maraka…Ma sve idealno. Odlučili smo da ne bude ni po mom, a ni njenom, pa smo odabrali kafić “Gulam” u neposrednoj blizini Kapije, započinje priču za Tuzlarije Goran Đulabić.


    Nakon što su sjeli u kafić, Goran i njegova djevojka poručili su piće. Sjećam se da je masa mladih ljudi prolazila pored nas, prijatelji, poznanici, neki su se zaustavljali da se pozdravimo, a neki samo mahali. Za stolom nam se pridružuje još dvoje prijatelja. Svi nasmijani, djeluju sretno, iako je rat. U daljini čujemo eksploziju granate, ali ne obraćamo pažnju, jer “daleko je to od nas” u tom trenutku sam pomislio. Smijemo se ovom prijatelju: djevojka mu je otišla van grada, kod rodbine u posjetu, pa nam on priča kako je vrijeme da “uhvati” nešto sa strane”, prisjeća se Goran Đulabić.

    • Nekoliko minuta prije 21h taj nas prijatelj napušta, a mi dobacujemo da se pazi i smijemo se. Kad odjednom, bljesak ispred mene! Našao sam se na zemlji. Potpuna tišina nekoliko sekundi. Mogla se čuti i muha. A onda, vriska, pozivi u pomoć, zapomaganje sa svih strana….Čujem djevojku da me doziva. Ne odgovaram i razmišljam. “Sigurno sam ranjen”, pomislio sam u sebi. “Živ sam”, govorim djevojci koja me još uvijek zove.

    Goranova tadašnja djevojka također je ranjena, kao i prijatelj koji je ih napustio nesporedno pred pad zločinačke granate na Kapiju. Goran, iako i sam ranjen, uspio je da ustane i da pomogne svojim prijateljima.

    • Niko me ne čuje, kad svi vrište. Podigao sam djevojkinu glavu i milovao je po kosi. Vidim veliku krvavu mrlju na njenom koljenu. Kolega zaziva majku, ne vidim njegove rane od dima i prašine. Naginjem se nad djevojku i tješim je. Ne vidim nikakvu ranu, ali kapljice krvi se konstantno pojavljuju, a ja ih brišem. “Odakle ovo dolazi”, mislim i tu tom trenutku shvatam, da to kaplje sa mene. Dodirujem rukom čelo, osjećam ljepljivu masu pod prstima, i nekakvo peckanje. Prestrašen sam. Ustajem. Vidim plavi kombi nedaleko od nas, neki čovjek istrčava, i gleda unezvjereno. Prilazim mu i molim ga da nam pomogne. Prelazim preko tijela ljudi, dolazim do djevojke i njenog kolege. Prvo nju ubacujemo u kombi, onda kolegu. Gomila ljudi je stigla, pokušavaju pomoći postradalima. U kombiju sam. Unose neku djevojku koja prigušeno jeca. Čini mi se da je prepoznajem u mraku kombija. Nisam siguran. Osjećam bol i u lijevoj nozi. Pokušavam dodirnuti to mjesto, i opet osjećam ljepljivu masu pod prstima, i shvatam da sam ranjen i u nogu. Stižemo pred bolnicu, masa ljudi u bijelim uniformama je oko nas, stavljaju moju djevojku i njenog kolegu na nosila i odvoze ih. Ustajem i krećem prema ulazu u bolnicu, čujem nerazgovjetne glasove oko sebe. I dalje idem prema ulazu, vrti mi se u glavi. Osjećam da tonem, ljudi su oko mene, ali su nekako daleko, glasovi se gube, sve se vrti. Ne osjećam ništa. Mrak…

    Goran Đulabić se probudio na operacionom stolu na Gradini. Doktori su mu izvadili gelere iz glave, ramena, nogu, prsta na ruci….Nakon nekoliko dana provedenih na Gradini, Goran je otišao na liječenje u Švedsku, gdje se uspješno oporavio i dan danas živi daleko od svog rodnog grada. Bosnu posjećuje tokom ljeta. Osobe koje su ranjene sa njim na Kapiji, također su preživjele i nalaze se negdje u bijelome svijetu.


    Goran (na slici desno) sa bratom

    Kada smo Gorana zamolili da nam kaže šta mu nakon svih ovih godina znači 25. maj, kakve emocije budi, koliko boli nosi, zatražio je da on bude potpisnik tog dijela teksta. U nastavku slijede njegove riječi o ovoj temi.

    Koliko je godina, od devedest pete do danas?
    Ima dosta.
    Ne brojim ja to više, već odavno.
    Ljubiša mi se javi iz Australije za 25.maj, zaželi mi sretan rođendan. Čekaju bebu, živi, radi….Cico također. Evo ga u Švedskoj, žena, dijete, život. I ja sam u Švedskoj.
    Obećali smo si jednom, davno, da ćemo taj dan smatrati novim rođendanom. I jest. Valjda. Ne znam… Prvih godina sam mislio da će s vremenom biti lakše. Hoće mudo Marjanovo… Nikad neće biti lakše.
    Prvih godina me boljelo: i fizički i psihički.
    Nije fizički puno, nije me puno ranilo, dobro je… U glavi je gore. Ma ne znam ni ja, pustite me. Sramota je reći, jer djece nema, matere plaču, a mene psihički nešto… Dugo me handrilo (izvinite vi što čitate, ja bolje ne umijem ovo napisati. Ma umijem, al neću), što nisam znao ni ko me rani, ni ko me…
    Kad uhvatiše onoga… Đukić, mens´čini da se zove (i to sam mislio da ću upamtiti, al izlapi iz mene sve ko iz polovke otvorene), pomislih da će mi biti lakše.
    Kad mu lice vidjeh na nekoj od slika, pomislih: “Bože, vidi ga, čo´jk….., nako…, normalan…
    Ima brkove ko moj Marko. Jebu li njega snovi? Bezbeli ne, on je za više ciljeve djecu pobio. Vidim, “pere se” po internetu. Kaže nije on, a ne zna ni ko bi mogo bit´. Dvaj´st i pet godina dobio. Ništa. Ni po godine po insanu. A baška ranjeni. Više bi dobio da je u ovoj Danskoj kak´e pare ukr´o od države. A i to će mu smanjiti, bezbeli.
    A u mog Ljube crijeva izvadili metara i metara. Cico šepa i danas dan. Onaj ima, jedan, na štakama hoda, vidim ga ponekad kad dođem u Tuzlu. Onaj u kolicima. A gdje su mrtvi… Azur, Garo, Jasko zvjerka, ona lijepa, što zadnja umrije, ona kovrdžava… Sedamdeset i jedno. Jadna majko svoja.
    I opet maj.
    I opet djeca izlaze, žive, zaljubljuju se…
    Neka.
    U inat Đukićima.

    S.P.
    (tuzlarije.net)

     
  • zokster 15:53 on 25/05/2014 Permalink |  

    Novosadski narko bos sahranjen uz pesmu “Miljacka” 

    http://www.blic.rs/Vesti/Hronika/468364/Novosadski-narko-bos-sahranjen-uz-pesmu-Voli-me-danas-vise-nego-juce

     
  • rave 13:50 on 25/05/2014 Permalink |
    Tags: ,   

    Tajanstveni pas u poplavi (VIDEO) 

    pas i invalid u poplavama

    ČUDO LJUBAVI: Pas gurao invalida u kolicima po poplavljenim ulicama (VIDEO).

     
  • rave 13:37 on 25/05/2014 Permalink |
    Tags: , , , ,   

    ‘Na granici u Orašju je pakao, svu odgovornost snosim – ja’ (VIDEO) 

    Nakon velikih problema i komplikacija na graničnom prelazu u Orašju, kamioni s humanitarnom pomoći ipak su pronašli put do krajnjih korisnika – onih kojima je pomoć prijeko potrebno.

    No, nije sve bilo tako lako…

    ‘Na granici u Orašju je pakao, svu odgovornost snosim – ja’ (VIDEO) | Radio Sarajevo.

     
    • admin 16:43 on 25/05/2014 Permalink | Log in to Reply

      Za susjednim stolom sjedi čovjek i razgovara na telefon. Prilično je bučan.

      – Znaš šta, vratit ću kamion u Ljubljanu. Kamion je lično moj i neću voziti više ništa! Skupiš sve, daš sve, ljudi su sinoć do tri sata skupljali… Vratit ću kamion u Ljubljanu, prijeti vozač, jer kamion je lično njegov. Aktivistica MAZ-a se vraća iz kraće šetnje i priča da je susrela Slovenca s kojim smo razgovarali na hrvatskoj granici. I on je vozač šlepera. Vozi pomoć Srpske pravoslavne crkve za Bijeljinu, ali nisu mu dali proći. Idi, rekli su mu, na Zvornik pa ćeš možda proći sutra ujutro. Čovjek je izvan sebe.

      Ni nama više nije do smijeha. Čekamo. Napokon doznajemo u čemu je problem. Kasnije ćemo shvatiti da je u pitanju samo dio problema. Na kamionu, naime, imamo i lijekove. Paracetamoli, lijekovi protiv dijareje, dezinfekcijska sredstva i slično. Od dvije i pol tone tereta, na lijekove i dezinfekcijska sredstva otpada šezdesetak kilograma.

      Uredno su popisani. Rok trajanja niti jednom ne istječe prije iduće godine. Problem je što je Republika Srpska večer ranije objavila da za lijekove postoji nova procedura, ali nitko baš točno ne zna kakva. Spremni smo ostaviti lijekove i ići dalje, ali to nije opcija. Ne može samo tako. Spremni smo lijekove odvesti u Laktaše, pred kuću Milorada Dodika, ali ni to nije opcija. Dodik je u Rusiji. Šestog sata čekanja špediter javlja: Imamo rješenje! Međutim, nije nam rekao i sadržaj rješenja. Javit će se ponovo. Čekamo. Nervoza je sve prisutnija. Idemo u ured špeditera, da vidimo kakvo je to rješenje i što u njemu piše. U rješenju piše da lijekove moramo odvesti u Banja Luku. Napokon! Izvrsno!

      Dajte to rješenje, nestrpljivi smo sa špediterima. Oni zabrinuto odmahuju glavom. O, nije to sve. Nisu još popisali robu. Pa mi smo je popisali, odgovaramo. Jeste, ali da bi se prešla carina svaki proizvod mora dobiti svoj tarifni broj. Sapun – tarifni broj, šampon – tarifni broj, mesni narezak – tarifni broj, brijači aparat – tarifni broj, brisač poda– tarifni broj, kava – tarifni broj, šećer – tarifni broj…. Dvije i pol tone robe mora dobiti tarifni broj. Svaki proizvod. Pred ljubaznom špediterkom knjiga debela kao popis kreditnih zaduženja Republike Hrvatske. Unutra su ti tarifni brojevi. Čekajte, bunimo se, u Hrvatskoj smo, na »europskoj carini«, sve završili za sat vremena. Jeste, odgovara špediterka, ali Hrvatska ima jedan tarifni broj za humanitarnu pomoć, a Bosna i Hercegovina to nema. To je odluka koja bi trebala biti donesena na razini države, a znate, kaže špediterka, kako je to kod nas: entiteti, kantoni, političari. Zapravo, nastavlja gospođa, našu vam zemlju vode idioti. Zatim nam pokazuje dopis u kojem stoji da carinske procedure vrijede kao da se u državi ne događa ništa posebno. Za to vrijeme ljudi su žedni i gladni, goli i bosi, bez kuća, kučića i mačića. Špediteri nas informiraju da ćemo možda sve završiti večeras, a možda i nećemo. Očajni smo. Odlazimo u grad tražiti prenoćište. Lutamo po Gradišci, ofucanoj maloj čaršiji koja pamti puno bolja vremena. Podsjeća na Macondo.

      Svi bosanskohercegovački gradići podsjećaju na Macondo. Telefonom nam javljaju da će kamion pregledati sanitarna kontrola. To je to, namjeravaju nas pustiti. Trčimo nazad na carinu. Sanitarna je pregledala kamion, ali to ništa ne mijenja na stvari. Nema šanse da prođemo. Družimo se s jatima komaraca upornih da nam se napiju krvi.
      Zove ministar

      Sjedimo pred vratima carine, a na vratima zalijepljen natpis: »Sve humanitarne pošiljke se završavaju odmah.« Na čekanju već osam sati i sitno minuta. Špediteri nam javljaju da će čekati drugu smjenu carine pa će zamoliti da nas propuste bez gotovih papira, a papire će špedicija srediti i predati kasnije. Ok, to je previše. Nazvali smo kolege i uputili ih u svoj problem.

      Kolegica naziva ministra zdravlja Republike Srspke Dragana Bogdanića pa nama daje njegov broj. Kaže, nazovite ga i gnjavite. Nazovemo. Čovjek se javlja na prvu. Objasnimo mu o čemu je riječ, a onda nastupa moment koji govori o načinu na koji funkcioniraju državice na brdovitom Balkanu. Ministar Bogdanić kaže: Dajte telefon prvom cariniku kojeg sretnete. Zbunjeni smo. Ulazimo u zgradu i kroz pult dajemo telefon službeniku: Ministar Bogdanić vas treba, rekao je da damo telefon prvom cariniku na kojeg naiđemo. U očima carinika se učas ukazaše strah i nevjerica. Neće da uzme telefon, nego se odmiče kao da mu dajemo aktiviranu bombu. Čekajte, čekajte, viče preko prostorije, jer već je odmaknuo pet , šest metara. Idem po šefa, viče nam. Ostali carinici nas gledaju, a u njihovim očima optužba. Kroz prostoriju se kao nervni gas širi riječ: zove ministar. Nije naša inicijativa, branimo se na nijeme optužbe.

      Ministru na telefon kažemo: Otišli su po šefa. Ministar kaže: Čekam. Iz pokrajnje prostorije nakon par minuta izlazi šef. I na njegovom licu nevjerica i strah. I on gleda u nas kao da držimo bombu, a ne telefon s ministrom Bogdanićem na vezi. Uzima slušalicu i ponavlja: da ministre, jeste, ne znam, da, nije to do nas, hoćemo, hoćemo ministre, da, jeste, jeste ministre, odmah ćemo ministre, hoćemo, ne, nije do nas… Razgovor im traje nepune dvije minute. Ostali carinici nas za to vrijeme unezvjereno pitaju: ali, gdje su vaši papiri, nismo mi krivi. Mi posramljeni ponavljamo: ovo nije naša inicijativa… Neugodno nam je. Uistinu nam je neugodno. Ovakve stvari se događaju u banana državama. Ne možemo vjerovati da je Bosna i Hercegovina u takvoj banani. Zapravo možemo, ali sad smo prvi put suočeni s razmjerom tog nereda.
      Najbrži pregledač

      Zar se to radi ovako otvoreno? Jedna riječ ministra je jača od svih procedura i zakona. Spuštamo slušalicu, a carinici nas šalju na špediciju: brzo po papire. Odlazimo tamo, papiri nisu ni izbliza završeni, ali pojašnjavamo im o čemu se radi. Vraćamo se na carinu samo s popisom robe, koji smo imali i prije deset sati. Nema problema, dovoljno je. Sad će druga smjena. Samo treba sačekati pregledača i prolazimo. Ministar je naredio. Nikakvi papiri ne trebaju. Samo pregledač da pregleda kamion, jer mogao bi u njemu biti i heroin, oružje ili kakva slična roba što preko granice prolazi lakše od humanitarne pomoći. Sretni smo. Čekanju je kraj, naivno pomislimo. Bio bi to kraj da je pregledač došao na posao. Nema ga. Prva smjena odlazi. Šef carine nas na izlazu pozdravlja kao da smo važan faktor. Nije se naklonio, iako je na trenutak izgledalo da hoće.

      Pregledača nema. Sjedimo još sat vremena. Ukupno je to deseti sat čekanja na ovoj granici. Nakon sat i nešto, sigurnim korakom seoskog lole stiže pregledač. Carinici s kojima smo razgovarali konstatirali su da nije u redu što ne dolazi na vrijeme na posao. Ljutili su se na državu i sram ih je, kažu, pred nama zbog svega, ali što je tu je, procedure se moraju poštivati, barem dok ne nazove ministar. Pregledač otvara jedno krilo kamiona, baca letimičan pogled na poslagane kutije i kaže – u redu je. Nikad bržeg i profesionalnijeg pregledača nismo vidjeli, ali samo zato jer je to bio prvi pregledač u našem životu. Napokon krećemo, bez ikakvih papira. Bez ičega. Odjednom nam za prelazak granice nije potrebno ama baš ništa. U Prijedor smo stigli oko ponoći. Kamion smo sutradan dovezli Centru mladih. Istovarili smo robu i popili s njima kavu. U pomoć su stigla trojica srednjoškolaca koji su markirali tjelesni. Hrabri mladići i djevojke, ti ljudi iz Centra za Mlade Kvart. Njihovu bi udrugu vlasti Republike Srpske najrađe zabranile kad bi mogle. Jedva imaju preko dvadeset godina, a stoje nasuprot cijelom svom gradu, koji šuti o monstruoznom zločinu iz devedesetih. Oni će pomoć distribuirati po povratničkim selima koje je poplavila Sana. Mi smo se u Zagreb vratili preko Jasenovca. Na povratku smo na granici čekali pola sata. Ministre nismo zvali.

      Like

  • Kiklop 13:23 on 25/05/2014 Permalink |
    Tags:   

    SENZACIONALNO! “Nebeska Srbija”, roman Dobrice Ćosića u nastajanju 

    • Dobrice, pišeš li?
    • Pišem.
    • Piši, piši…

    SENZACIONALNO

     
  • rave 12:13 on 25/05/2014 Permalink |
    Tags: , , , , , , ,   

    The Guardian: Ispod površine balkanskih poplava leži društvena katastrofa 

    Širom bivše Jugoslavije ljudi su pomagali jedni drugima, ali njihove vlade su dovele do ove tragedije

    poplave

    Piše: Srećko Horvat

    Zamislite sledeći scenario. Katastrofalne poplave su pogodile vašu zemlju. Više od 100.000 kuća su ili srušene ili u mulju. Više od milion ljudi je pogođeno ovom katastrofom.

    U isto vreme, najbogatiji biznismen odlučuje da svoju suprugu odvede u London. Ali to je bila samo bezopasna laž. U stvari, prava destinacija je Kopenhagen. Kada je stigla, otkrila je da je došlo i osamdeset prijatelja i francuski bend Nouvelle vague i britanski Suede. Ne, oni nisu bežali od poplava. Bio je to njen pedeseti rođendan i njen suprug, Emil Tedeski, je odlučio da je iznenadi.

    (More …)

     
  • zokster 12:08 on 25/05/2014 Permalink |  

    Prva linija odbrane: Predsednik i premijer napunili džak peskom. 

     
  • l001oo 11:23 on 25/05/2014 Permalink |
    Tags:   

    #ULiceCenzuri 

    U danima kada, usled nemara, nesposobnosti i neodgovornosti vlasti, hrabri i humani građani preuzimaju funkcije države i pomažu unesrećenima iz poplavljenih i ugroženih područja – vlast troši vreme i energiju na kršenje slobode izražavanja, napadajući i gaseći internet stranice koje pozivaju na odgovornost.

    Za samo nekoliko dana, privremeno su onesposobljeni blog „Druga strana“ i portal „Teleprompter“, a obrisan je ceo blog Dragana Todorovića na portalu „Blica“ nakon što je Todorović preneo tekst u kome se navode razlozi za ostavku Aleksandra Vučića. Prinuđeni smo da pretpostavimo da će sličnih primera cenzure biti i ubuduće.

    U nedostatku snažne parlamentarne opozicije, uz mali broj štampanih i elektronskih medija koji kritikuju vlast, vlada Aleksandra Vučića i njeni pomagači napadaju kritičku misao na internetu, gušeći slobodu izražavanja. Suočena s neugodnim pitanjima i činjenicama koje joj ne idu naruku, vlast pribegava sili, čime dokazuje da nema argumente kojima bi odbranila svoje postupke.

    Zahtevamo da vlast odmah prestane da napada slobodu izražavanja, da prestane da ometa rad kritički opredeljenih internet stranica, te da počne da odgovara na pitanja koja joj javnost sa neospornim pravom postavlja.

    Zahtevamo da vlast poštuje i sva ostala prava i slobode, kao i vladavinu prava.

    Zahtevamo da se odmah objave imena stradalih u poplavama.

    Zahtevamo transparentno raspolaganje doniranim novcem.

    Zahtevamo da moralno, prekršajno i krivično odgovaraju svi predstavnici vlasti, bez obzira na to na kom se nivou nalaze, za svaki život koji je mogao biti spasen da oni nisu bili nemarni, nesposobni i neodgovorni, i za svu uništenu imovinu koja je mogla biti zaštićena da su oni reagovali adekvatno.

    Zahtevamo kraj cenzure i početak odgovornosti.

    Blogovi i stranice:

    2389
    Akuzativ
    Aleksandar Šurbatović
    Alжirska pisma
    Ana Milanović
    Angelina Radulović – Piskaralo
    Anita Mitić
    Biljana – Samokazem
    Bob Lebowski (Slobodan Vladuša)
    Boban Stojanović
    Constrictoria Boa
    cult – B92 blog
    DJ Ivica
    Dokona popadija
    Đorđe Bojović
    Edis Đerlek
    FCBK
    Just Bloggin’
    Kontrapress
    Luka Božović
    Marko Marjanović – Pošteno mu sudite pa da ga streljamo
    Milica Čalija – blog
    Milja Lukić
    Miloš Sečujski – B92 blog
    Nemam ime, imam komentar
    Nenad Duda Petrović
    Nešto sasvim neizvesno
    Nikola Ćupas – blog
    Novi Sad 2020
    Novosadsko ubrojčavanje
    Ostavite Teslu na miru
    Panonska ludost
    Parunova reč
    Pavle Ćosić
    Pećko pivo
    Prešlicavanje
    Raša Karapandža
    Sajber Vanderlast
    Sara Radojković
    Savesna
    Sistem i lom
    Staša Koprivica – 100 lisica
    Vazda nešto
    VladanBa’s Blog
    Vladan Slavković – Kraljevo online
    Veličković::Blog
    Velimir Mladenović – B92 blog
    Žene sa Interneta

    Građanke i građani:

    Nikola Adžić
    Stefan Aleksić
    Ana Belotti
    Ljiljana Bukvić
    Bojan Cvejić
    Robert Čoban
    Snežana Čongradin
    Vesna Đukanović
    Ratko Femić
    Višnja Filipović
    Jovana Gligorijević
    Jelena Jovanović
    Aleksandar Kokotović
    Lav Kozakijević
    Sofija Mandić
    Radmilo Marković
    Vladimir Marović
    Maja Mićić
    Lazar Milovanović
    Peđa Mitrović
    Sandra Popović
    Tatjana Radunović
    Aleksandra Sokolović
    Zorica Šćepanović
    Stefan Šparavalo
    Katarina Tadić
    Nikola Tomić
    Đorđe Trikoš
    Maja Vasić Nikolić
    Marko Vidojković
    Ivan Vlajić
    Maja Vrtarić
    Sanja Zrnić

    http://vladan.ba/u-lice-cenzuri/

     
  • zokster 11:00 on 25/05/2014 Permalink |  

    Vulin: “Selaković mi je ukrao uniformu” 

     
c
Compose new post
j
Next post/Next comment
k
Previous post/Previous comment
r
Reply
e
Edit
o
Show/Hide comments
t
Go to top
l
Go to login
h
Show/Hide help
shift + esc
Cancel
%d bloggers like this: