Boris Dežulović: Kako je Nino Raspudić otkrio da je Hrvat

Boris Dežulović: Kako je Nino Raspudić otkrio da je Hrvat

Nazvao me nekidan u dva iza ponoći Nino Raspudić. Ima on taj običaj, piše nekakvu kolumnu za zagrebački Večernji list, pa naziva ljude. Čitao ja tako u gluho doba noći Večernjak, kad me Raspudić iznenada nazvao punkerom higijeničarom i idolom bošnjačkih nacionalista.

Elem, prije dva tjedna na ovom sam se mjestu pozabavio Raspudićevim licemjernim objašnjenjem zašto ne može navijati za nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Na njegov argument kako je to ekskluzivno bošnjačka reprezentacija, u kojoj Hrvat nema mjesta, odgovorio sam protupitanjem: koji to Hrvat nije pozvan u reprezentaciju, a bolji je od Bošnjaka? Odnosno: koji to Hrvat bolji od Bošnjaka nije pozvan, a radije bi igrao za BiH nego za Hrvatsku? Na argument pak kako ne može imati “emocija prema državnom sklopu koji trenutačno simbolizira ta reprezentacija”, zbog čega “ne može za nju navijati na isti način na koji navija za Hrvatsku” – usudio sam se primijetiti kako o istoj toj Hrvatskoj kao “državnom sklopu” ima jednako, ako ne i gore, a svakako stotinjak puta ponovljeno mišljenje kao diskriminatorskom i rasističkom prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, napose Hercegovcima.

Kako dakle na to odgovara Nino Raspudić? Tako što iz teme bezglavo bježi u ad hominem sklonište, omiljeno okupljalište ljudi bez argumenta. I što je tamo našao? Otkrio je kako sam jedan od “prijatelja Bosne”, štetočina kakvi su otpravnik poslova američke ambasade, visoki predstavnik EU ili Stipe Mesić. I što je još otkrio?

Otkrio je da sam još i “punker higijeničar” što je i nakon cenzure nastavio pisati i u Oslobođenju i u Slobodnoj Dalmaciji. U Oslobođenju Muje Selimovića “malo” sam, naime, “dokačio tada trijumfirajući Lagumdžijin SDP”, pa “shvatio poruku zašto sam angažiran i s kim se treba sprdati, i ostao kod Muje kao da se ništa nije dogodilo”, a u Slobodnoj Dalmaciji “nisu mi objavili tekst u kojem sam negativno pisao o Miroslavu Kutli”, i “opet nisam shvatio: super je kad pljuješ Hercegovce, kamenjare, lopove, hadezeovce, ali ne i Kutlinu EPH ruku koja te hrani”, pa sam se “od tada držao sigurnijih sportova, kao što je iživljavanje nad Hrvatima u BiH”.

Raspudić, primijetit ćete to, dosta teško razumije kako se to može “malo” kačiti jednu, drugu i treću stranu, pa i četvrtu i petu. Malo dokačim Lagumdžiju, malo negativno o Kutli, “malo banalne kritike nacionalista, crkvenjaka i nešto blaže džamijaša, malo sprdanja s dežurnim desničarskim redikulima i eto tjedne doze opijuma ‘poštenog Hrvata’ iz RH za bosansku/bošnjačku publiku” – tako Nino Raspudić ispisuje moj profil iz svog sigurnog skloništa, imputirajući mi tako dosljednost kao najteži zamisliv novinarski grijeh. Netko poput njega, naime, ne šara uokolo: malo ubojite kritike odnosa prema Hrvatima iz BiH, Hrvatima iz Hercegovine i nešto blaže Hrvatima iz Bosne, malo sprdanja s odnosom prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, i eto tjedne doze opijuma velikog Hrvata iz BiH za hrvatsko/hrvatsku publiku.

Takav gigant, naravno, nikad u Večernjaku nije doživio cenzuru, jer on neće “pljunuti ruku koja ga hrani”. Čak i da sam zaista, kako tvrdi Raspudić, nakon oba slučaja “shvatio poruku zašto sam angažiran”, naučio “s kim se treba sprdati” i “držao se sigurnijih sportova”, semafor bi i dalje bio neumoljiv: ja sam, jebiga – za razliku od Raspudića – barem po jednom “pljunuo ruku koja me hrani”.

Vrlome bih pitcu nekom, istina, u obranu mogao reći kako “danas možemo lupati po predsjedniku, premijeru, ali ćemo dvaput razmisliti prije nego što ćemo nešto reći i o poslodavcu”, mogao bih kao primjer istaknuti Todorića, oglašivačku majku, i šupački reći kako “ne znam što bih rekao o Todoriću”, štoviše, kad razmislim, dodati kako “postoji onaj resantiman da je svatko tko je uspješan i bogat automatski kriv”, pa umjesto stava o Todorićevoj ruci hraniteljici reći vrlome pitcu kako je “najbolje da s Todorićem obavi sljedeći intervju”. Mogao bih, ali to je već rekao – sam Raspudić. Dapače, rekao je to u istom intervjuu na koji sam reagirao, da bi mi onda u odgovoru spočitnuo kako kukavički “ne pljujem u ruku koja me hrani”.

Za potrebe te svoje bijedne teze Raspudić će, naravno, zaboraviti kako sam u ovim istim novinama nakon cenzure nastavio pisati upravo tekstom kojim sam još jednom, za svaki slučaj, “pljunuo ruku koja me hrani”, a kamoli da su moji tekstovi – i u Oslobođenju i u Slobodnoj Dalmaciji i drugdje – i dalje isti, samim tim njemu jednako nerazumljivo dosljedni. I o Amerikancima u BiH, i o Stipi Mesiću, i o Zlatku Lagumdžiji, i o nacionalistima, i o crkvenjacima, i o džamijašima, i o rukama koje me hrane, uključujući Ivicu Todorića, pa čak – zna to Nino – i o diskriminacijskom i rasističkom odnosu prema bosanskohercegovačkim Hrvatima.

O tome pak kako je to “super” dok “pljujem Hercegovce, kamenjare, lopove i hadezeovce, ali ne i Kutlinu ruku koja me hrani”, nakon čega se, eto, “držim sigurnijih sportova, kao što je iživljavanje nad Hrvatima u BiH”, trebat će ipak i poneki dokaz: sveučilišni profesor morao bi znati da se teza mora potkrijepiti argumentima i citatima. Čak i ja, s tri razreda srednje građevinske škole, pišući o tome kako licemjerni Raspudić i Hrvatsku smatra “državnim sklopom” diskriminatorskim prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, potkrijepio sam to njegovim citatima. Očekujem dakle od Raspudića da – nakon što objasni što je točno sporno u pljuvanju “lopova” – navede i moje citate o “Hercegovcima kamenjarima”, te da točno navede kako sam se to i kad “iživljavao nad Hrvatima u BiH”. Osim, jasno, ukoliko pod “Hrvate u BiH” ne računa Darija Kordića ili, štajaznam, Miroslava Kutlu.

Da Raspudić, siromah, ne razumije najbolje što je to dosljednost, vidi se i po tome što nedosljednost u mom tekstu dokazuje izostankom pohvale Draganu Čoviću, koji je u Brazilu navijao za BiH. Što je otprilike jednako glupo kao kad bih ja njegovu nedosljednost dokazivao time što u svom odgovoru nijednom nije pohvalio Milorada Dodika zato što ne navija za BiH. Ne bi to, naime, bilo glupo zato što Raspudićevi argumenti nisu jednaki Dodikovim, već zato što Raspudić svoju nedosljednost sam dokazuje: kad se tako naposljetku ipak bojažljivo dotakao teza iz mog teksta, krenuo ih je obarati slučajem mostarskog stopera Borisa Pandže, Hrvata koji, eto, nije pozvan u reprezentaciju BiH.

Volio bih i ja, priznajem, da je bivši hajdukovac zaigrao sa Sušićem i Vršajevićem, ali čak i nogometni znalac poput Raspudića teško bi dokazao kako je Pandža bolji od njegove zamjene Seada Kolašinca, koji je – osim što je musliman – nakon onog nesretnog autogola protiv Argentine bio jedan od najboljih u reprezentaciji BiH. Dosljedni Raspudić, međutim – valja ga razumjeti, to bi mu pokvarilo tezu – ne kaže što o “izdajici i poturici” Borisu Pandži zbog njegovih nastupa za BiH misle mostarski, odnosno bosanskohercegovački Hrvati, ili barem oni iz ešalona Raspudićevih internetskih bojovnika.

Raspudić, naime, ne samo da izvrće tezu, nego to čini tako da za izvrtanje teze optužuje mene: “prvo”, kaže on, “plješćeš stvaranju i održavanju takvih odnosa u BiH, da je Hrvati više ne osjećaju svojom(…), a onda posljedicu, da im ne pada na pamet igrati za takvu zemlju, uzimaš kao uzrok problematičnog stanja”. Teško razmrsiva dilema – što je bilo prije, kokoš ili jaje – i inače je dušu dala za izvrtanje teza, ali ovdje se Raspudić malo zajebao. Blaž Slišković, i sam mostarski Hrvat, bio je recimo selektor reprezentacije BiH, u kojoj je igralo šest Hrvata, punih petnaest godina nakon što su “u BiH stvoreni takvi odnosi” da je Raspudić ne osjeća svojom.

Pardon, ipak malo manje: još prije deset godina, u vrijeme dok je još bio “mlad i urban”, dosljedni je Nino Raspudić u Feral Tribuneu tvrdio kako mu je “dozlogrdilo da ga, pošto kaže da je iz Mostara, stalno pitaju dolazi li iz istočnog ili iz zapadnog Mostara, kao da je to životno presudna odrednica”. Što se dogodilo u međuvremenu, kad je i kako Raspudiću to postala upravo “životno presudna odrednica”, ne zna jadnik ni sam. To da je Hrvat, saznao je iz mog teksta, i nemalo se iznenadio: “Dežulović”, kaže on, “razotkriva da sam zapravo navijao za Hrvatsku iz pukog razloga što sam etnički Hrvat; ne znam otkud mu informacije o mom etničkom backgroundu i zašto je sad to odjednom važno”.

Zašto je to sad odjednom važno?!? U Raspudićevom slučaju taj “puki razlog” ne samo da je važan nego je jedini važan. Morao bi se on baš jebeno potruditi da nađe neku svoju tezu za koju taj “puki razlog” nije “životno presudna odrednica”, i koja bi bila ista da je njegov “etnički background” kojim slučajem drugačiji. Lako je meni: ja sam odnarođeni Hrvat kojemu slučajni “etnički background” u promišljanju svijeta nije važan, pa mogu, kako ono, malo o jednima, malo o drugima, malo o trećima, malo o svima ostalima. Ne postoji baš nijedna moja teza koja bi bila drugačija da sam iz nekog “pukog razloga” rođen kao Bošnjak iz Goražda, Židov iz Sarajeva ili Srbin iz Prijedora. Može li i smije li to reći Nino Raspudić? Najdalje dokle on može rastegnuti svoj etički integritet jest tvrdnja da bi mu neke teze, to čak i ja priznajem, bile iste da je rođen kao Srbin iz Prijedora.

U njegovom svijetu, naime, postoje samo nacionalisti, naši i njihovi. Ako je on, na primjer, hrvatski nacionalist – a ja nisam, već upravo dijametralno suprotno – po kretenskoj matematici profesora Nina Raspudića suprotno od hrvatskog nacionalista je bošnjački nacionalist. To što sam od bošnjačkih nacionalista zbog svojih tekstova o “džamijašima” i njihovom tumačenju islama dobio certifikat islamofoba, njemu ne fercera: on bi jadan dupe dao da može otvoreno reći i napisati što stvarno misli o muslimanima i islamu, i istovremeno zadržati katedru modernog zagrebačkog katoličkog domobrana, koji o tim stvarima ne govori javno.

Iz te šupačke pozicije – jer na svijetu, kako smo vidjeli, postoje samo nacionalisti – on čak neće zamjeriti navijačima bosanskohercegovačke reprezentacije što nose ratnu zastavu Armije BiH, već će u ključnoj rečenici svog pamfletuljka, najkretenskijoj ikad izgovorenoj o Bosni i Hercegovini – što su, jasna stvar, nepogrešivo prepoznali u Večernjaku, pa je odmah istakli u podnaslovu – napisati kako će bosanskohercegovački nacionalni tim “smatrati reprezentacijom cijele BiH tek kad na stadionima Bilino polje i Koševo, uz sveprisutne ratne zastave Armije BiH, vidi i one HVO-a i Vojske RS-a”.

To je, eto, Raspudićev ideal, utopija trojedne Bosne i Hercegovine: zajedno na tribinama mudžahedini, četnici i ustaše, mašu svatko svojom zastavom i navijaju za Bosnu i Hercegovinu, ubojice iz Ahmića, Križančeva Sela i Srebrenice zagrljeni pjevaju “ajmo Bosno”, a Raspudiću iz oka teče suza radosnica.

To je zemlja u kojoj bi on volio živjeti, zemlja bez “dežulnih prijatelja” – ustanite i poklonite se tom raskošnom duhu, koji se prvi od svih majstora pisane riječi dosjetio tako poigrati mojim prezimenom – anacionalnih dakle partibrejkera koji bi remetili bosanskohercegovačko ratstvo i jedinstvo.

Oslobođenje

Advertisements