Antireligijski rasizam

Standard
Ilustracija: "Charlie Hebdo" Ilustracija: “Charlie Hebdo”
Borba za slobodu se uvek vodila protiv religije, protiv njene (obznanjene) želje za kontrolom društva i prinudnim nametanjem svojih normi i običaja. Samo su nemilosrdne borbe uspele u Evropi ograničiti religiju na sferu privatnog života, dekriminalizovati bogohuljenje (preteča odbijanja svih drugih oblika cenzure) a otpor religijskom fetišizmu prethodio je napadu na fetišizam tržišta.

Continue reading

Le Pen: Žao mi je, ja nisam Šarli

Standard

charlie-hebdo-le-pen

10.01.2015

Osnivač francuske ekstremno desničarske stranke Nacionalni front Žan-Mari Le Pen ogradio se od slogana “Ja sam Šarli” koji kruži društvenim mrežama posle napada terorista na satirični časopis “Šarli ebdo” u Parizu.

“Žao mi je, ja nisam Šarli”, poručio je Le Pen u video poruci koju je postavio na svoj sajt.

Continue reading

INOSLAV BEŠKER Zašto je bez suda, kao pas, strijeljan Charlie Hebdo

Standard

Objavljeno: 09.01.2015

Jutarnji list

Religija je samo fasada, krinka, ona tu služi kao vrsta zastave koju je lako ponijeti, ali ona nije razlog. Posrijedi je ideologija zločina

Papa Frane je u četvrtak služio misu u spomen žrtvama terorističkog masakra u redakciji pariškoga satiričnog tjednika Charlie Hebdo dan ranije, moleći javno Boga ne samo da u svoje okrilje prihvati žrtve nego i da se smiluje okrutnim ubojicama, pomažući da se izmijeni njihovo okorjelo srce. Ne zaboravimo, taj se list okrutno znao narugati i njemu i njegovim prethodnicima, u njegovoj su redakciji bili uglavnom ateisti, ali je sadašnji poglavar Katoličke crkve za njih molio i misu služio kao za mučenike. Što i jesu.

Uzeo je u obzir prvenstveno njihovu nakanu, da smijehom, satirom, upozore na ono što su smatrali nepravilnostima ili manama i da tako poprave ljudsko društvo (na ovom ili na jedinom svijetu, ovisno o točki zrenja), prešavši kršćanski – ili naprosto humano – preko nazorskih, ili ideoloških razlika, kao drugobitnih ili – in ultima linea – nebitnih. “Jer meni je ravan piramida rt / sa rovinama što ih čini krt”, kako kaže Bog Mojsiju u pjesmi buntovnika i nesvršenog bogoslova Kranjčevića koji se do smrti lomio sa simbolima vjere, kao još neki ateisti koje donekle poznam.

U njegovu vjerskom obzoru – koji nije manje dogmatski ukoliko je human – papa Bergoglio smatra, baš kao i pariški muslimanski imam Hassen Chalghoumi, a zapravo i svatko tko je sine ira et studio pročitao bilo Novi Zavjet bilo Kur’an i hadise, da nijedna od tih dviju vjera niti zaziva nasilje i ubijanje, niti ga pravda, osim u samoobrani (i pojam džihad, kao napor u pripadanju Bogu, ne podrazumijeva iskorjenjivanje inovjerujućih, samo prikladnu obranu od njihova eventualnog pritiska, prethodeći distinkciji Marka Miljanova da je junaštvo svladati drugoga, a čovještvo svladati sama sebe).

SNJEŽANA KORDIĆ: PSEUDOZNANOST NA DJELU

Standard

Snježana Kordić

Autor 10.1.2015. u 12:27

Izdvajamo

  • Po Marku Samardžiji, dakle, Srbin ne može govoriti istim jezikom kojim govore Hrvati jer on je Srbin. Odnosno, ako Srbin govori onako kako se govori u Hrvatskoj, to je onda tip srpskog jezika jer je govornik Srbin. Jednako poistovjećujući nacionalnu pripadnost s jezikom, piše kao da se u BiH govore tri jezika i kao da Hrvati u BiH ako studiraju u Sarajevu moraju studirati na stranome jeziku. Zalaže se svesrdno za jezični apartheid u obliku dvije škole pod jednim krovom u BiH.

SNJEŽANA KORDIĆ: PSEUDOZNANOST NA DJELU
Poistovjećujući nacionalnu pripadnost s jezikom, Marko Samardžija piše kao da se u BiH govore tri jezika i kao da Hrvati u BiH ako studiraju u Sarajevu moraju studirati na stranome jeziku. Zalaže se svesrdno i za jezični apartheid u obliku dvije škole pod jednim krovom u BiH.

Piše: Snježana Kordić

Knjiga sveučilišnog profesora Marka Samardžije Hrvatski kao povijesni jezik sastoji se skoro čitava od već objavljenih tekstova istog autora. Ali nije se vodilo računa da tekstovi trebaju tvoriti sadržajnu cjelinu, nego je uzeto sve što je bilo pri ruci. Zato u knjizi ima svega i svačega, od detaljne povijesti autorovog rodnog sela s navođenjem broja kuća i svih prezimena u tom selu, pa preko teksta o popovima koji su u Budimu u 18. st. pisali katekizme, sve do razgovora s novinarima o jeziku, pravopisu, Srbima i politici.

Piše kao da od sedmog stoljeća postoje Hrvati i s njima hrvatski jezik, a kontakti da su ga kvarili (142). Međutim, činjenice pokazuju suprotno. U ono doba još uopće nisu postojali različiti slavenski jezici, nego su svi Slaveni govorili jednim zajedničkim jezikom. Od onda je postepeno dolazilo do nastajanja razlika, što je kroz stotine godina dovelo do nastanka različitih slavenskih jezika. To znači da je neistinita Samardžijina priča kako je prvo postojao nekakav čisti hrvatski jezik, koji se onda u dodiru s drugim jezicima kvario

Također je neutemeljeno podrazumijevati da od davnina postoje Hrvati u današnjem smislu te riječi kad je znanstvenicima poznato da ni u 19. stoljeću još nije bila oformljena hrvatska nacija (kao ni srpska ni bošnjačka ni crnogorska, a niti većina drugih nacija u svijetu). Umjesto da o 19. st. kaže da su Slaveni na Balkanu tek kretali u proces pravljenja nacija i da je bilo raznih opcija o broju i obimu budućih nacija, Samardžija napominje: »Temeljna je Karadžićeva teza da su svi štokavci Srbi, bez obzira na vjeru i prostor na kojem žive« (15). A prešućuje da je teza Ante Starčevića bila da su svi štokavci, bez obzira na vjeru i prostor na kojem žive – Hrvati. Uostalom, ni jedno ni drugo ne čudi kad se zna da je to doba pravljenja nacija: nacije još nisu formirane, moguća su razna rješenja. Samo netko tko neznalački pristupa povijesti, pa misli da je oduvijek bilo ovako kako je danas, može biti iznenađen što je u prošlosti bilo drugačije.

U knjizi važno mjesto zauzima prva Jugoslavija, o kojoj Samardžija tvrdi da je zabranjivala hrvatske jezične razlike (182): kaže da je od 1921. na planu jezika »započelo desetljeće i pol (otprilike do sredine tridesetih godina) izrazito snažne, a nerijetko i otvoreno brutalne, centralizacije« (66). No, ako je bila »izrazito snažna« i »otvoreno brutalna«, kako je onda dopuštala da u to vrijeme u Hrvatskoj izlazi u novinama Obzor rubrikaBeograd nam kvari jezik (1923.), da u Hrvatskom kolu iziđe tekst Koje nam beogradske riječi ne trebaju(1927.), da u Zagrebu 1925. postoji Odbor za učenje i čišćenje hrvatskog jezika i da on pokrene »list za praktično učenje, popravljanje i čišćenje hrvatskoga jezika« pod naslovom »Govori i piši hrvatski, kako treba« (67)? Kako je dopustila da u tom listu iziđe Gramatika hrvatskoga jezika, da »u hrvatskoj pisanoj praksi postoje tri pravopisa: tradicionalni, pretežito morfonološki kojim su objavljivana pravaška i izdanja HSS-a i dva fonološka: Boranićev i ’dogovorni’« (70)?

Čitavo vrijeme od početka 20-ih godina pa sve do nastanka NDH kontinuirano u Hrvatskoj izlazi obilje purističkih jezičnih savjeta, npr. Vatroslav Rožić ih objavljuje u »Nastavnom vjesniku« 1923, 1925, 1928, 1931/32, razni drugi autori ih objavljuju u »Jadranskoj vili«, »Književnim horizontima«, »Omladini« itd. (71). A »izrazita snaga« i »otvorena brutalnost« beogradske jezične politike očituje se u gledanju i u dopuštanju da se u Hrvatskoj postignu takvi rekordi u pisanju purističkih savjeta da oni čak i Samardžiju zadivljuju: ističe kako je jedan hrvatski purist »uz niz članaka o pojedinačnim nedoumicama i problemima hrvatskoga jezika i njegova pravopisa u travnju 1932. u dnevniku ’Obzor’ počeo objavljivati ’Antibarbarus hrvatskoga jezika’. Nezadovoljan sporošću ’Obzorova’ urednika nakon 32. nastavka (5. studenog 1932.) ’prenio’ je svoje zapise u ’Hrvatsku stražu’ objavivši do listopada 1935. ukupno nešto preko 2000 (dvije tisuće!) jezičnih savjeta i preporuka« (71). Toliko obasipanje jezičnim savjetima i preporukama izlazilo je na nos samim Hrvatima, pa Samardžija priznaje da ondašnji purizam »nije, naravno, nailazio na jednodušnu podršku među tadanjim kroatistima, što je dovodilo i do polemika« (72).

Kaže da se nakon 1934. očituje iz Beograda želja »princa regenta da se uhvati ukoštac s hrvatskim pitanjem« (72). Neutralan čitatelj nakon što pročita ovu tvrdnju očekuje dokaze za nju, npr. podatke tipa da je eventualno zabranjeno hrvatsko ime, naziv hrvatski jezik, časopisi s tim imenom i slično. Međutim, ništa od toga. Naprotiv, nude mu se podaci da »druga polovica tridesetih godina donosi utemeljenje Društva Hrvatski jezik« i osnivanje časopisa »Hrvatski jezik« (72).

Hrvatski kao povijesni jezik


Continue reading