Kaluđeri

Standard

Gled’o sam vam metanije,
Kad varate Boga živa;
Gled’o sam vas, gde se pije,
Gde se jede i uživa.

Sluš’o sam vas, kad kunete
Svoje stado, svoje verne,
I kad tajni prizovete,
Licemerni, licemerne!

Gled’o sam vas — ne da nisam,
Kad razbludom usplamtite;
Gled’o sam vas, ne da nisam,
Licemerni, upamtite!

Đura Jakšić

Djura_Jaksic_autoportret

 

 

Lakić Đorović: Crni tragovi vojnog pravosuđa

Standard

Ko je general Radomir Gojović, nedavni svedok odbrane u haškom postupku protiv Slobodana Miloševića?

Gojović ne samo da nije svedočio „istinu i punu istinu“ nego, zbog njegove ranije uloge u Vojnom pravosuđu Jugoslavije, istinu i ne sme da kaže, jer bi u tom slučaju optužio i samoga sebe za teška krivična dela. Ako ne za koje drugo, a ono za neprijavljivanje učinilaca krivičnih dela ratnih zločina i učinilaca krivičnih dela teške povrede sudijske (i tužilačke) dužnosti u tzv. ratnom vojnom pravosuđu, koje je lično organizovao i kontrolisao u radu.
Continue reading

Sigmund Freud: Mi i smrt

Standard

freud

Gledišta

Časni predsjednici i draga braćo!

Molim Vas da ne pomislite da sam svom predavanju dao tako jezovit naslov zbog nekog nestašnog prohtjeva. Znam da ima mnogo ljudi koji ne žele ništa čuti o smrti, dakle možda i među Vama, i htio bih izbjeći da ta braća budu namamljena u jedan za njih mučan sat. A mogao sam i drugi dio svojeg naslova promijeniti. Umjesto ”Mi i smrt” (Wir und der Tod) moglo je glasiti ”Mi Židovi i smrt” (Wir Juden und der Tod) jer odnos prema smrti koji želim pred Vama razmotriti pokazujemo najčešće i najekstremnije upravo mi Židovi.

Lako Vam je zamisliti što me navelo na izbor upravo ove teme. Posljedica je to strahovitog rata koji u ovo vrijeme bjesni i sve nas lišava orijentacije u životu. Mislim da sam primijetio da od svih trenutaka koji nas uspješno zbunjuju na vrhu stoji promjena našega stava (Einstellung) prema smrti.

A kakav je taj naš stav prema smrti? Mislim da je on veoma čudan (merkwürdig). Ponašamo se općenito kao da želimo smrt eliminirati iz života; želimo je, da tako kažem, mrtvo prešutjeti (totschweigen); mislimo na nju – kao na smrt! Tu tendenciju dakako nije moguće neometano provesti. Smrt nam se ipak povremeno čini primjetljivom. Tad smo duboko potreseni i istrgnuti iz naše sigurnosti kao da je posrijedi nešto neobično. Kažemo: ”Strašno!” kad se unesreći kakav odvažan letač ili planinar, kad se sruši neka skela i pokopa tri ili četiri radnika, kad u požaru tvornice strada dvadeset naučnica ili kad potone brod s nekoliko stotina putnika. Najpotreseniji smo ako je smrt snašla nekog našeg poznanika; ako je to brat iz B.B. držimo čak i komemorativnu sjednicu (Trauersitzung). No iz našeg ponašanja nitko ne bi mogao zaključiti da smrt prepoznajemo kao nužnost, da posjedujemo sigurno osvjedočenje kako svaki od nas prirodi duguje svoju smrt. Naprotiv, svaki put znamo neko objašnjenje koje tu nužnost srozava do slučajnosti. Taj netko, tko je tu sad umro, zaradio je negdje infektivnu upalu pluća; nije bila neophodna; drugi je već dugo bolovao, samo što to nije znao; treći je bio već veoma star i slab. (Nasuprot tome, opomena: ”On meurt à tout âge”.) Ako je pak posrijedi netko od nas, jedan Židov, moralo bi se pomisliti da Židov baš nikad ne umire na prirodan način. Ako ništa drugo, njega je upropastio kakav doktor; inače bi živio sigurno još i danas. Priznaje se doduše da se na kraju mora umrijeti, ali vješti smo u odmicanju toga na kraju u nedoglednu daljinu. Kad Židova upitate, koliko mu je godina, on rado odgovara: Oko šezdeset do stodvadeset (Sechzig (etwa) bis einhundertundzwanzig)!

Continue reading