Ћириличнo isprani mozgovi

Standard


Mirko Ilić
I created this logo to commemorate the anniversary of the assassination
of the Serbian Prime Minister Zoran Djindjic.
He was assassinated on 12 March 2003.
To commemorate that day the people of Belgrade have organized an annual march.

setnja za zorana

Na jedan ovako fenomenalan rad Mirka Ilica, slijedi no comment komentar. Ustvari, imam komentar, ali cu ga radije zadrzati za sebe.
Jelena Antonic :

‘dvanaesti zoran’ ili ‘šetnja za dvanaestog zorana’ sa malim slovom u vlastitom imenu (sans serif / DejaVu Sans) koje ne predstavlja Caps slovo već samo ima veći font size i/ili mešanje pisanih i štampanih slova u jednoj reči u bilo kom pismu APSOLUTNO NE PREDSTAVLJA UMETNIČKU SLOBODU VEĆ NEPISMENOST U PISANJU! *Nećete da koristite ćirilicu (za ime preminulog srpskog državljanina / premijera!), već izmišljate “kreativnost” kroz greške u latinici (u svom maternjem jeziku!?) i to kroz javno, zvanično nepismeno latinično znakovno obraćanje srpskoj populaciji – nepoštovanje! Vi ste bzv.”

Dalje na Mirko Ilic FB page

GODIŠNJICA ZLOČINA

Standard

Prolaze godine, zločin u Štrpcima ostaje nerasvijetljen, autori zločina su u međuvremenu vešestruko nagrađeni. Objavljujem ponovo ovaj svoj tekst, da sebe i vas podsjetim da nijesmo ispunili svoj ljudski dug.

ONI NIJESU BROJEVI

(Monitor, Dosije, 27. februar 1996.)

Oni imaju imena: ISMET BABAČIĆ, ESAD KAPETANOVIĆ, ILJAZ LIČINA, FEHIM BAKIJA, ŠEĆO SOFTIĆ, RIFAT HUSOVIĆ, JUSUF RASTODER, SENAD ĐEČEVIĆ, HALIL ZUPČEVIĆ, ADEM ALOMEROVIĆ, TOMO BUZOV, RASIM ĆORIĆ, FIKRET MEMOVIĆ, FEVZIJA ZEKOVIĆ, NIJAZIM KAJEVIĆ, MUHEDIN HANIĆ, SAFET PRELJEVIĆ, DŽAFER TOPUZOVIĆ, ZVJEZDAN ZULIČIĆ.

Bili su sasvim obični ljudi, putnici voza 671. Na zbornom mjestu zločina našli su se slučajno – svako je po jedna sudbina. „Najteže mi je kad me pitaju koliko imam djece”, kaže Mujo Babačić. Njegov Ismet nema sina. Kad je otišao imao je trideset godina; u podstanarskoj sobi, poslije šest mjeseci braka, ostala je sama Sanela.

Esad Kapetanović, ni punih dvadeset. U rodnu Bistricu krenuo zbog odlaska u vojsku. Valja odužiti dug državi – nagovorio ga otac. Znate li kako plaču gluhonijemi Hasib i Vera Kapetanović za svojim Esadom?

Iljaz Ličina, s važnim razlogom, te subote naumio porodici u Loznu. Ima četvoro djece, nezaposlenu suprugu – nosio je u podstanarski dom džak brašna i namirnice. Ostali su darovi u vozu. Stroga je disciplina u beogradskom Ratku Mitroviću – zbog neopravdanog odsustva s posla, poslije mjesec dana, radniku Iljazu Ličini dat je otkaz.

Svojima je u Bioču kod Bijelog Polja putovao Fehim Bakija. Radnika beogradskog Planuma čekaju troje maloljetne djece i nezaposlena supruga. Osim otkaza, rodbini je u njegovom preduzeću uručen i savjet: „Nek vam sad pomogne Alija“.

U Godijevo s pruge nije stigao radnik ŽTO Beograd Šućo Softić. Troje djece, nezaposlena supruga. Pošto se željezničar, poslije zaustavljanja voza u stanici Štrpci, nije u preciznom roku vratio da preuzme radne obaveze – izbrisan je sa spiska zaposlenih.

U beranskoj opštini, tamo visoko u Savin-Boru, nada se svom jedinom hraniocu Jusufu Rastoderu šestoro djece i teško oboljela, paralisana supruga. Trideset dana nakon što je krenuo da ih obiđe, iz Planuma je odaslano rješenje o otkazu.

Bjelopoljskog taksistu Rifata Husovića ne čekaju sinovi i kćeri. Samo majka i supruga.

Senad Đečević je na put odnio čitavih svojih sedamnaest godina.

Njih osam su državljani Crne Gore.

Najteža je bila tišina – kazivali su kasnije svjedoci. Oni koji su došli s gotovom presudom, nijesu se ni mučili da izmišljaju izgovore. Njih dvadeset odlazili su nijemo, bez otpora, bez objašnjenja, bez molbi za milost. Kao na susret sa sudbinom. U kupeima je bilo puno svijeta – samo oni su, više i od straha, morali osjetiti beskrajnu samoću. Niko nije ni pokušao da ih zaštiti. I kad je voz 671 pristigao na podgorički kolodvor, njegovi putnici su se tiho razišli kućama. Niko nije otišao pred Skupštinu, niko tražio da govori na televiziji, niko javno svjedočio, niko nije vrisnuo – nebo da čuje.

Dobri ljudi su umorni od puta prilegli da se odmore – oni, uostalom, ni ne znaju šta se u stvari desilo. Oni koji su smislili zločin sve su to, unaprijed, nepogrješivo znali. Nije bilo nimalo rizika da će njih dvadeset, što se nijesu vratili, poremetiti san potrošačima državnog TV dnevnika.

„Oteti su naši sinovi, očevi, braća – vaši sugrađani. Mi smo od toga dana u paklu. Ključ za naše izbavljenje je riječ koja je na ovim prostorima bila više od života. Ima li iko od vas snage za spas makar sopstvene savjesti“? Samo je u moralnoj pustinji ovakav krik mogao zamesti vjetar. Zjapi praznina, a nema te riječi. Tri godine ovdašnje vlasti pokopavaju tajnu voza 671. Tri godine pretvaraju život u mučilište onima koji preklinju za istinu o svojim najrođenijima. Tri godine podstiču neizrecivu ravnodušnost većine; da se baš svi umore i Štrpci postanu davna, dosadna priča.

Samo, njih dvadeset nijesu brojke. Pamtite, oni imaju imena. Ako budu zaboravljeni, ako se pomirimo s tišinom voza 671, biće to znak da za nas nema nade.

Esad KOČAN