” Srbi su u ovom ratu izgubili i dušu i čast “

BOGDAN BOGDANOVIĆ

 Moja braća Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe.Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo.

Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više.

Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te nevjerovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije. A unesrećili su susjedne narode, o čemu sam već govorio, i u tom ludilu ima i elemenata samoubistva cijele moje nacije. Inače, sve su države i nacije i dobijale i gubile ratove, vrlo važno, ali je važno i strašno to što su Srbi u ovom ratu, ponavljam, izgubili i dušu i čast.Milošević je uz propagandu i sve ostalo što mu je bilo na raspolaganju napravio zemlju budaliju.

Razgovarala: Selena Seferović

Prof. dr. Bogdan Bogdanović, arhitekta, neimar, tvorac – pored mnogih drugih – i partizanskog spomenika u Mostaru, pisac, nekadašnji gradonačelnik Beograda, humanista i prijatelj Bosne i Hercegovine u međunarodnim priznatim granicama, specijalno za Ljiljan, iz izbjeglištva u Beču, poručuje: Ne vraćam se u zemlju budaliju, a kad stane rat, rado bih živio u Sarajevu ili Mostaru, prenosi Miruh Bosne, piše e-novine.com/mb.

*Povodom rušenja Vašeg spomenika u Mostaru, marta 1992. godine, napravili smo za mostarsku Slobodu intervju u kojem ste se obratili i vašim sunarodnicima Srbima proglasom: “Braćo Srbi, birajte drugoga vođu i tražite nove učitelje. Tražite nekoga ko će vas  učiti da živite u miru i skladu sa ljudima i sa vremenom u kome živite. Ratosiljajte se tih histerika i ludaka koji su nas doveli do ovdje, i sva je prilika, ako ih ne zaustavimo, da će nas dovesti do dna. Narod koji će izvući najteži poraz iz ovoga bićemo mi Srbi, a taj će poraz biti moralni i duboko psihološki.” To je bilo vrijeme kada rata u BiH još nije bilo, a kada su Vas i Vašu porodicu, iz koje je i gospodin Ivan Đurić, Vaš sestrić, zvanična srpska štampa i javnost nazivali izdajnicima, ustašama, kada ste praćeni, prisluškivani, kada Vam je prijećeno i smrću, i kada ste se, kako ste rekli, osjećali kao Jevreji 1933. u Njemačkoj. Uskoro potom, i Vi i gospodin Đurić bili ste primorani napustiti Beograd i krenuti u svijet, u izbjeglištvo.

BOGDANOVIĆ: Ja hoću da idem na onaj svijet apsolutno čist i sve do posljednjeg daha boriću se da se zločin koji su u ovom ratu Srbi napravili (a svako je odgovoran da prije svega govori o svojima) osudi i krivci kazne. Pa šta košta da košta, tu cijene nema. Konkretno, dok ne vidim Karadžićevu glavu i ostalih iz kompanije zla, mira nema. Ja do tada sebi neću da priznam da sam Srbin. Neki dan mi Milo Dor – Doroslovac čita jednu Karadžićevu p jesmu: GRADOM IDU ODJELA BEZ LJUDI (a čuo sam i drugu – IDEMO U GRADOVE DA BIJEMO GADOVE). Ta “pjesma” je apsolutno klinička, u njoj se vidi čitav program jedne medveđe glave koji je na djelu sprovodio etnička čišćenja, preseljenja, silovanja, pljačke. Isto je i Hitler u Mein Kampfu napravio genocidni plan koji je potom sprovodio, a ljudi ga u početku nisu ozbiljno shvatali. Ili, šta da radim sa svojim prijateljem pjesnikom Ivanom Lalićem kada ga sretnem – da li da ga udarim ili samo prođem pored njega, zato što je išao kod Vučurevića kamiondžije da primi nekakvu nagradu, u gradu koji je očistio od Bošnjaka i Hrvata, koji je rušio Dubrovnik i ubio nam zajedničkog prijatelja Milana Milišića. Ja više ne prepoznajem svoje nekadašnje prijatelje, svoj grad.

Ni u snu nisam mogao da vjerujem da pod stare dane neću moći da razumijem svoju naciju, svoj Beograd koji se u svemu ovome tako ružno diskvalifikovao, ćuti, gleda, u njemu KRIKA NEMA. Ne mogu da shvatim da tamo nema više od 200 čestitih, poštenih ljudi, kao što su moji prijatelji iz Beogradskog kruga, da dođu na Terazije i kažu – STOP, mi nismo za ovu vlast i ovaj rat. Ta amnezija mi je apsolutno neobjašnjiva. Vade se na to da nisu obavješteni, a mogu da budu ako hoće. Uostalom, dovoljno je da svake večeri gledaju Prvi program zvanične televizije, pa ako ikako poznaju konfiguraciju Sarajeva, a znaju je, vide svijetleće metke, vide ko koga gađa preko 1.000 dana, znaju da svaki taj metak tog trena dok gledaju, nekoga ubija ili ruši po gradu. I još se pitaju ko to puca. Gledaju zločin uživo i ćute. Ćuti opozicija koja je isto nacionalistička (osim časnih izuzetaka u Građanskom savezu, Antiratnom i Beogradskom krugu, Žena u crnom, itd.) Srpski narod na izborima ne jednom, pa da kažeš da je pogrešio, nego tri puta za redom glasa za ovakvu politiku.

Po meni, ovdje je riječ ne o kolektivnoj odgovornosti već o kolektivnoj krivici koju će i naši praunučići nositi kao teško breme.

Milošević je uz propagandu i sve ostalo što mu je bilo na raspolaganju napravio zemlju budaliju. Upleo je u svoje laži cio svijet, koji, nažalost, nema političara od formata, nego samo činovnike politike, i to je problem. Mi smo, očigledno, precijenili zapadne političare koji glasaju, pa ako rezultat ispadne 6:7, onda će biti ovako ili onako. Tu nema moralnog stava ili se samo ponekad od ponekog deklarativno iznese, ali na djelu ne.

Te Miloševićeve laži su psihotične laži, laži jednog ludog čovjeka koji oduzima budućnost Srbiji, ako je Srbi uopšte sada imaju. Jer ti ljudi u Srbiji odbijaju da spoznaju istinu, što je patološki sindrom odbijanja stvarnosti. Dokle to ide vidi se i po tome da režim u cilju tih lagarija koristi i ono čudovište, onog idiota Kusturicu (o filmu ne govorim, nisam ga ni gledao), ali ponešto znam iz scenarija, s ciljem da poništi pedeset godina zajedničkog življenja, kakvog takvog ali zajedničkog, u bivšoj Jugoslaviji. Inače, ne volim njegove filmove jer zloupotrebljava kao profitabilne političke teme za ličnu promociju i bogaćenje, nehumano, beskrupulozno, kao nesrećne Rome, pored drugih.

* Možda će Vam reći da govorite tako zato što se zna da je Vaš otac prešao na islam…

BOGDANOVIĆ: Neka kažu šta hoće, ja znam svoje. Da, tačno je. Moj otac Milan Bogdanović, pisac, kritičar, iz građanske porodice, u ono vrijeme bez službe i u zavadi sa režimom, primio je islam ne kao vjeru, nego kao kulturu. Ko ne bi bio za to da prihvati jednu novu kulturu. Htio je da to učini u Beogradu kod muftije, pa je otišao kod oca Zuke Džumhura da ga posavjetuje kako da to uradi, a on ga je uputio u Niš, gdje je sve obavio i dobio ime Mefail Bogdanović. Istina, ja pamtim da je on i ranije, sve do 1941. godine, na svojim legitimacijama i pasošima uvijek imao ta dva imena, Milan-Mefail Bogdanović.

*  Kažite nam sada šta mislite o Bošnjacima, njihovom legalnom rukovodstvu, predsjedniku i Armiji; imate li za nas poruku, neki savjet, možda?

BOGDANOVIĆ: Prvo, naziv Bošnjaci za etnikum, za cijelu naciju koji je i u Ustavu, mislim da je adekvatan, jer dosadašnji koji je, u stvari, naziv za religiju, nije bio dobar, pa se često i zloupotrebljavao, te veliko M, te malo m. Vi se apsolutno tako osjećate kao narod koji ima svoj identitet, svoju kulturu, religiju, i tako i treba da bude. Drugo, a to je i najbitnije, odlučnost bošnjačkog čovjeka da se odupre zlu i agresiji i iskaže golemo junaštvo, i da prvi put u historiji stvori svoju Armiju, mene nije iznenadila. Svježina duha i svježina morala čovjeka koji pripada islamskoj kulturi, a islam je za mene i kultura, kao što je i pravoslavlje za mene kultura, i katolicizam i redom slično, vaša čvrstina, unutrašnja neka ravnoteža koju imate, vaš duh, pa čak i vaš smisao za humor, moraju da izrode dobre rezultate.

A ja taj svet dobro znam, sa vama sam radio, drugovao, putovao po cijeloj BiH, čak sam za vrijeme partizanskog antifašističkog rata sa vama i ratovao na Majevici, gdje sam bio teško ranjen, tako da dobro poznajem taj lokalitet gdje je sada Drugi korpus Armije R BiH. Bojim se da ovi drugi hristijanizovani Slaveni tu ravnotežu nisu imali.

Oni su uvijek bili malo mutni u svojim balansiranjima između dobra i zla. Ta životna filozofija čovjeka koja se zasnivala na tradicijama islama i na duhu orijentalnog dijela svijeta u kombinaciji sa dobrim evropskim obrazovanjem, meni je veoma dobro poznata. Kada gledam na TV ili u novinama te mladiće – branioce slobode – kako izgledaju, podsjetim se na sebe iz tih davnih dana. E, sad, kad ih uporedim sa ovim mračnim mamurnim, polupijanim ubicama vidi se da su to dva svijeta, tako da, ubjeđen sam, što se dobrote tiče, što se morala tiče, što se srca tiče, pobjeda je na vašoj strani. Uz to, bez oružja i prava na odbranu na koju vas je svijet osudio, uz oskudice svake vrste, Bošnjaci idu napred. Ali, ne smijete više da očekujete obećanja sa strane i svojim sopstvenim snagama morate dalje.

Dobićete rat, nema druge, a ja se ipak nadam, uporno nadam, da će vam vremenom prilaziti u sve većem broju oni sunarodnici i sa hrvatske i sa srpske strane koji su protiv podjele, a to znači i ubijanja BiH, a za njenu cjelovitost, za zajednički život. Zato sam pismom i podržao SGV (Srpsko građansko vijeće) o kome doduše, doskoro nisam znao ništa. Ovo je moja poruka Bošnjacima i ostalim Bosancima i Hercegovcima. Ona je, znam, teška, jer podrazumjeva nove borbe i nove žrtve, ali ja tako procjenjujem i osjećam stvari.

A što se predsednika Izetbegovića tiče, ne poznajem ga lično, ali po svemu što pratim i zaključujem, moje su simpatije uz njega. Imam jedno veliko suosećanje za ono što radi. Vidim da duboko prima sve što se dešava, ljudski, za razliku od Miloševića i Tuđmana, koji kao automati, neljudski, traže šta su zamislili. U njihovim državama već odavno vidim solidne znake fašizma, to su fakti. Naprotiv, u BiH pod kontrolom legalne vlasti postoji unutrašnji balans, odande se ljudi ne proteruju, i sada tamo žive zajedno i Bošnjaci i Hrvati i Srbi i svi ostali, učestvuju u vlasti, opoziciji, Armiji, u komandnom kadru.

G. Izetbegović mi daje utisak čestitog i poštenog čoveka, moralnog, istinski religioznog koji poštuje i tuđe svetinje i ne ruši ih. To mi imponuje, ta ravnoteža u mišljenju, osećanju i delu.

Recimo, ja mislim da nijedan od srpskih episkopa ne veruje u Boga osim nesrećnog Pavla koji je, slušam preko Slobodne Evrope, izjavio da su Srbi samo malo bombardovali Sarajevo, nisu mnogo, kao da se može biti malo trudan. Zločin je zločin, ne može se umanjivati.

* I, na kraju ovog intervjua, imate li sada poruku svojim sunarodnicima?

BOGDANOVIĆ: Više bi to bila pouka a ne poruka. Poruke sam im upućivao prije 3-4 godine, upozoravao ih i prije rata u Hrvatskoj, a naročito u BiH, ali me nisu slušali, naprotiv, protjerali su me gnjevni i bijesni jer im nije odgovaralo to što sam im poručivao. A sada je ta pouka jednostavna: Moja braća Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo.

Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više. Sve je potrošeno. I to je rezultat srpskog nacionalizma, te nevjerovatne ludačke istrajnosti u stvaranju velike Srbije.

Još od Titove smrti su srpska i hrvatska obavještajna služba radile na rasturanju Jugoslavije. Istina, vejrovali su da će to razbucavanje trajati 15-ak dana, a već traje 3-4 godine, a potrajaće i znatno duže. I zato ja kao Srbin mislim da je ovog puta dobro za srpski narod da definitivno izgubi ovaj rat, tek nakon toga da se povrati svijesti, ali, prvo da dobije dobre batine. Ponekad su izgubljeni ratovi korisniji od dobijenih. Srbija je najpametnija bila kad je izgubila bitku na Slivnici gdje je isto vodila jedan glupi rat. Kralj Milan je potom abdicirao, prestao da pije, da se kocka (smijeh), posvetio se reorganizovanju vojske, osnovali su Akademiju nauka, pravu, a ne ovakvu, osnovali su Univerzitet, pravi, a ne ovakav.

I Amerikanci su bili najpametniji kad su izgubili rat u Vijetnamu. Ovi ljudi koji opsjedaju Sarajevo svi moraju biti kažnjeni, a cijelom narodu se mora da utuvi krivica, da se zna ko je kriv – ko nevin, ko je pobjednik a ko poražen. Osuda mog naroda je već krenula svijetom, mi koji sada živimo vani to svakodnevno osjećamo. I sjetio sam se svog prijatelja Marka Ristića, koji je za vrijeme okupacije 1941. godine svakom sve bilježio, jer rat je i svako se pokaže u pravom izdanju.

Moja Ksenija i ja smo čitave testove za identifikaciju mišljenja napravili. Rekao sam joj, molim te, sa svakim čovjekom s kojim budeš razgovarala u Beogradu, pitaj ga je li javno pomenuo Sarajevo, kad i kako, da li uopšte postoji ta riječ u njihovom rječniku. Ako je nema, ako ne postoji, a to će biti kao lakmus papir za prepoznavanje ljudi, ni ta osoba za nas više neće postojati, šta ja mogu sa takvima da razgovaram.

«… U moralnim prepletima ovoga rata, kad su mnogi od nas bili stavljeni pred sudbinsku račvu puteva: ili ostati vijeran dobrim tradicijama ili krenuti za podivljalim čoporom – vi ste se odlučili za težak, vrlo težak, ali jedini pravi izbor.

Ono što sigurno znate, a ja ću vam ipak ponoviti, to je da niste sami. Sa vama su oni, na žalost, malobrojni, ali odlučni pojedinci što su se bez ostatka stavili nasuprot lažima nacionalizma. Sa vama je i najbolji dio srpske nacije, ona mudra i visoko etična omladina koja nije htjela da okrvavi ruke u sramnom ratu i primila je na sebe sve nevolje izgnanstva. A upravo takve prijelomne odluke kao što je i vaša, jednog će dana ipak pomoći da se skine ljaga sa srpskog imena i da se bar ublaže poniženja kad se stanu prelamati računi i sabirati zlodjela. Nema sumnje da ćete vi biti jedan od dokaza da među nama nisu utrnule starinske vrline pravičnosti, hrabrosti i časti.»

(Dio pisma B. Bogdanovića upućenog Skupštini Srpskog građanskog vijeća u Sarajevu)

*Intervju objavljen u Ljiljanu 1995. godine

Profesor dr. Bogdan Bogdanović preminuo je u Beču 2010. godine.

Advertisements