Dejtonski nesporazum

Standard

Srbija je garant Dejtonskog sporazuma i mira u BiH tačno onoliko koliko će ona devetorica beogradskih bilmeza – osuđenih pre neki mesec zbog paljenja američke ambasade na višemesečne kazne zatvora, uslovno na tri godine – sledeće tri godine biti garanti protivpožarne bezbednosti američke ambasade u Beogradu

bh
Piše: Boris Dezulovic

Republika Srbija poštuje Bosnu i Hercegovinu i želi da ima najbliže moguće odnose sa BiH. Srbija nijednog sekunda neće da ugrozi teritorijalni integritet BiH: da je to htela, i da to hoće, mogla je i može da učini. I u ovakvom stanju u svetu, ko zna na šta bi to ispalo. Ne pada nam na pamet da to radimo, da to hoćemo i da to želimo – rekao je srpski premijer Aleksandar Vučić u intervjuu za Radio Slobodna Evropa, objašnjavajući zašto je rešio da svojim prisustvom na svečanoj akademiji u Banjaluci, povodom takozvane krsne slave i Dana Republike Srpske, overi legitimitet praznika koji je osporio sam Ustavni sud Bosne i Hercegovine, pa zaključio: ‘Dakle, mi smo garant Dejtonskog sporazuma, ali i svojom politikom čuvari integriteta Bosne i Hercegovine, i integriteta Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine.’  Continue reading

Kakva korist od naslova, Vol.2

Standard

fadil-novalic-1

Piše: Mirsad Mehinagić

Trapavi, poslovično arogantni i bezidejni apartčik oživotvoren u liku i djelu premijera Vlade Fereracije BiH, gospodin Fadil Novalić, uzburkao je ovih dana domaću javnost izjavom u kojoj se na prilično direktan način obračunava sa potrošačkim navikama stanovništva kojem kroji sudbinu, te pokrenuo lavinu reakcija koje variraju od psovačko-pljuvačkih, pa sve do ironičnih i, tu i tamo, bogme i duhovitih. Naravno, „materijal“ je kao poručen za teranje šege – o, da, u koji god kontekst Premijerovu izjavu da stavite, radi se o notornoj gluposti i, što je još i važnije, deklaraciji posvemašnje nemoći pred suočavanjem sa složenom situacijom u kojoj se ovaj nedorasli poslušnik i izvršilac radova, ni kriv, ni dužan našao.

Bosna i Hercegovina, bez obzira na to o kojemu nivou vlasti govorili, već, evo decenijama čeka na mandatara koji bi došao „iz baze“, „iz struke“; čovjeka sa referencama, kompetencijama, motivacijom i hrabrošću da se upusti u prijeko potreban proces reformi. Bosna i Hercegovina, budimo brutalno banalni, u najboljem slučaju čeka na svoga Tina Oreškovića, čovjeka koji će, kako to u Jutarnjem, u svome tekstu: “Mandatar uz kojeg će glasači desnice možda naučiti razliku između onoga što desnica jest i onoga što su oni mislili da jest“ reče Jurica Pavičić: „…je mislila da je desnica smjesa biskupske poslanice i zaposlenja preko barba Luke“. Izborna demokratija, uza sve svoje manjkavosti, najbolje je što se nudi na tržištu, ali u formatu u kojem mandatara Vlade, jedinu zaista važnu i odgovornu funkciju, po uskostranačkim i poslušničkim kriterijima biraju stranački prvaci i sive eminencije-kadrovici, potpuno je – beskorisna. U situaciji u kojoj se o nosiocima vlasti, zapravo, odlučuje tek u postizbornoj fazi, kreiranjem „principijelnih koalicija“ koje se zasnivaju isključivo na podjeli fotelja u organima vlasti i javnim preduzećima, i gdje se na vaše oči vaš rođeni glas nipodaštava, obesmišljava, pa i ismijava koaliranjem sa onima protiv kojih ste glasali, govoriti o programima, platformama ili strategijama postalo je potpuno deplasirano. Uostalom, da ovdašnje stranke i partije od slova do slova prepišu program Pentakostalne crkve iz Orebroa ili statut Udruženja boćara iz Ljubuškog i ponude ga kao vlastiti „program“, mislite da bi neko od predisponiranih, tradicionalnih glasača u tome vidio problem? Za šta, k vragu, uopšte glasamo. Šta uopšte želimo? Koliko se, i zaista, zanimamo za te programe, platforme, politike, strategije? Jesmo li svjesni posljedica koje naš izbor nosi? Šta nas pri izboru opredjeljuje? Continue reading