Kakva korist od naslova, Vol.2

Standard

fadil-novalic-1

Piše: Mirsad Mehinagić

Trapavi, poslovično arogantni i bezidejni apartčik oživotvoren u liku i djelu premijera Vlade Fereracije BiH, gospodin Fadil Novalić, uzburkao je ovih dana domaću javnost izjavom u kojoj se na prilično direktan način obračunava sa potrošačkim navikama stanovništva kojem kroji sudbinu, te pokrenuo lavinu reakcija koje variraju od psovačko-pljuvačkih, pa sve do ironičnih i, tu i tamo, bogme i duhovitih. Naravno, „materijal“ je kao poručen za teranje šege – o, da, u koji god kontekst Premijerovu izjavu da stavite, radi se o notornoj gluposti i, što je još i važnije, deklaraciji posvemašnje nemoći pred suočavanjem sa složenom situacijom u kojoj se ovaj nedorasli poslušnik i izvršilac radova, ni kriv, ni dužan našao.

Bosna i Hercegovina, bez obzira na to o kojemu nivou vlasti govorili, već, evo decenijama čeka na mandatara koji bi došao „iz baze“, „iz struke“; čovjeka sa referencama, kompetencijama, motivacijom i hrabrošću da se upusti u prijeko potreban proces reformi. Bosna i Hercegovina, budimo brutalno banalni, u najboljem slučaju čeka na svoga Tina Oreškovića, čovjeka koji će, kako to u Jutarnjem, u svome tekstu: “Mandatar uz kojeg će glasači desnice možda naučiti razliku između onoga što desnica jest i onoga što su oni mislili da jest“ reče Jurica Pavičić: „…je mislila da je desnica smjesa biskupske poslanice i zaposlenja preko barba Luke“. Izborna demokratija, uza sve svoje manjkavosti, najbolje je što se nudi na tržištu, ali u formatu u kojem mandatara Vlade, jedinu zaista važnu i odgovornu funkciju, po uskostranačkim i poslušničkim kriterijima biraju stranački prvaci i sive eminencije-kadrovici, potpuno je – beskorisna. U situaciji u kojoj se o nosiocima vlasti, zapravo, odlučuje tek u postizbornoj fazi, kreiranjem „principijelnih koalicija“ koje se zasnivaju isključivo na podjeli fotelja u organima vlasti i javnim preduzećima, i gdje se na vaše oči vaš rođeni glas nipodaštava, obesmišljava, pa i ismijava koaliranjem sa onima protiv kojih ste glasali, govoriti o programima, platformama ili strategijama postalo je potpuno deplasirano. Uostalom, da ovdašnje stranke i partije od slova do slova prepišu program Pentakostalne crkve iz Orebroa ili statut Udruženja boćara iz Ljubuškog i ponude ga kao vlastiti „program“, mislite da bi neko od predisponiranih, tradicionalnih glasača u tome vidio problem? Za šta, k vragu, uopšte glasamo. Šta uopšte želimo? Koliko se, i zaista, zanimamo za te programe, platforme, politike, strategije? Jesmo li svjesni posljedica koje naš izbor nosi? Šta nas pri izboru opredjeljuje?

Fadil Novalić, slučajni premijer, da pojednostavimo, prepušten je na milost i zasluženu nemilost frustriranog plebsa poradi udara na ono što sam smatra „luksuzom“ (ne sumnjam da ličnim primjerom ne slijedi imperativ i isposničke navike koje drugima olako nudi i nameće) i zbog toga se ni za jotu i ama baš ni po čemu ne razlikuje od ešalona socijalno neosjetljivih, arogantnih i bahatih dužnosnika koji su u protekle dvije decenije krojili zakone, paragrafe, pravilnike i amandmane što su se u praksi pokazali podesnim isključivo za održavanje na životu ustanovljenog kastinskog sistema, te amnestiju i legalizaciju tranzicijke pljačke, besprizorne korupcije, klijentelizma i voluntarizma.

Ipak, Fadil Novalić prošao je ispod radara ozbiljnijih analiza i ostao u sferi banalnog, lišen serioznije, na zdravu razumu i ekonomskim zakonitostima utemeljene kritike. Zašto? Jednostavno je. Ovdašnji ekonomski stručnjaci i analitičari svjesni su dubioze pred kojom se Slučajni Premijer našao, jasno im je čime raspolaže i koliki manevarski prostor na raspolaganju ima, pa se stoga niko nije niti usudio primijetiti ono najvažnije – Fadil Novalić, braćo i sestre, poziva na smanjenje javne potrošnje, a što, prema iskustvima iz susjedstva, pa i šire, znači potpuno demontiranje “socijale”. Fadil Novalić takođe poziva građane da manje troše, a što je ništa do očajnički, za vanredno stanje i ratne prilike primjeren „program mjera za preživljavanje“. Takve „mjere“ karakteristične su za države trećeg svijeta, bankrotirane banana države-monarhije ili, kao u našem slučaju, za karikaturalne inačice kapitalizma, balkanske feude i pašaluke. Fadil Novalić, baš kao ni njegovi prethodnici, nema nikakvu ideju o tome kako da pokrene proces zapošljavanja i oživljavanja posrnulih privrednih subjekata, a šta misli o motiviranju građana na potrošnju (što se smatra prvim „vidljivim“ parametrom oporavka jedne ekonomije), jasno je i glasno rekao. Gdje se „ekonomski program“ zasniva samo i isključivo na stezanju kaiša, a bez ikakvih projekcija o tome šta bi to odricanje u perspektivi trebalo donijeti – mrka je kapa. Fadil Novalić i Vlada kojoj je na čelu nisu uradili NIŠTA kako bi privukli investitore (procedure za pokretanje biznisa pogoduju isključivo opštinskim i kantonalnim referentima koji ionako složene i apsurdne birokratske procedure razvlače preko svake mjere, a sve kako bi, za stanovitu naknadu, iste „ubrzali“), nisu učinili ama baš ništa ni kako bi ohrabrili i zaštitili „zviždače“ koji bi eventualno prijavili slučajeve korupcije, i, sve u svemu, od te, na sva zvona najavljene reforme društva, za sada ne vidimo ni naznake.

Ipak, zaboravimo na trenutak Fadila Novalića, čovjeka koji ionako nema odriješene ruke da radi po vlastitom nahođenju, sposobnostima(?) i projekcijama, i pređimo na važnije stvari.

Kako bi ovdašnja javnost i svako od nas ponaosob reagovali na premijera koji bi zasukao rukave, pa krenuo u proces bolnih rezova i, napokon, stvaranje SISTEMA? Kako bi sredina i pojedinci koji su „operisani“ od percipiranja i uvažavanja javnog interesa, lišena društvene svijesti, reagovala na situaciju u kojoj joj se prikraćuju svakodnevne, sitne prevare i varakanja, instant ćar i plivanje u neodređenosti (pravnom vakuumu)? Kako bi, dakle, reagovali na odlučan pokušaj zavođenja reda što ga tako često i zdušno zazivamo, na obavezno plaćanje svih dažbina i pristojbi, na drakonske kazne oskvrniteljima javne imovine (ili, u slučaju da se radi o maloljetniku, njihovim roditeljima), na dosljedno sankcionisanje svih prekršaja koji zadiru u kulturu stanovanja, parkiranja ili odlaganja otpada, na obavezno strpljivo i disciplinovano čekanje u redu, na situaciju u kojoj ama baš ništa pod milim Bogom ne možete ostvariti preko toga reda i uz asistenciju rodijaka, školskog pajtaša ili amidže? Kako bi čak i oni deprivilegirani među nama, oni lišeni uhljebljenja, slasti, masti i počasti preko vladajuće kaste, reagovali kada bi nam neko rekao da ne smijemo raditi nešto što smo radili godinama, pa i decenijama? Zar naš prvotni refleks nije tako predvidiv – “A kako ON/A može?!”

Kako bi, napokon, reagovali na premijera koji nam govori ono što svi znamo, ali ne želimo da čujemo?

U jednoj blic raspravi sa ovdašnjim NVO vlasnikom mišljenja, a koji od istoga, i to jako dobro živi, spomenuo sam slučaj Islanda i način na koji su se žitelji toga otoka-države suočili sa ekonomskom krizom 2008-e i kreiranjem novoga Ustava. Kako je bilo i za očekivati od nekoga ko fino i bezbrižno živi od recikliranja okoštalih ideoloških pizdarija, demagogije i ubleharenja, a komu je (samoproklamovani) ideološki neprijatelj itekako dobrodošao i čak i nasušno potreban, i to stoga što se savršeno uklapa u matricu u kojoj ovaj bezbrižno pliva, te istu, a na obostrano zadovoljstvo, održava vitalnom, islandski slučaj, nešto najbliže što se u ovom vijeku prišlo direktnoj demokratiji ili, ako hoćete, čak i komunizmu, s pika je relativiziran i „objašnjen“ konstatacijom kako se tu, o nebesa, o užasi, ipak radi o  – Islanđanima.(!?)

Na stranu što je Island, usuđujem se primijetiti, jako zgodan primjer za komparaciju (veličina, brojnost, upućenost na vlastite resurse i vlastita, originalna rješenja), na stranu i to što je papagajsko ufanje u kandidaturu i možebitni prijem u EU jedna obična glupost i šarena laža koja u datoj situaciji nije ništa do luksuz koji si ne možemo priuštiti, jer, naprosto, nemamo vremena za to, na stranu sve.

Mi trebamo kvalitetno, profesionalno i odgovorno sudstvo i legislaturu „juče“, a ne za par godina, kada bi nas na to prislilila poglavlja Pristupnog ugovora. Neodložno trebamo i bolji ambijent za investitore, kvalitetnije ekološke normative, humanije, dostupnije i kvalitetnije zdravstvo, nultu toleranciju na korupciju, jednostavnije i svrsishodnije školstvo, profesionalnu policiju, transparentnije društvo, sindikate koji neće biti svrha sebi samima (čitaj – užem rukovodstvu), nezavisno istraživačko novinarstvo…
„To su Islanđani, a mi smo Bosanci i bogme Hercegovci. Oni imaju drugačiji mentalitet.“

Opa!

E, pa, dame i gospodo, drugovi i drugarice, stvari stoje ovako – sve dok ne „postanemo Islanđani“, sve dok se, bez obzira na cijenu, ne suočimo sa najvećim „domaćim neprijateljem“, vlastitim mentalitetom, mi možemo da pjevamo borbene, recikliramo prastare fraze i čekamo na uskrsnuće Druga Tita, Dvanaestog imama ili Mesije i nastavimo da krivimo vratove prema Briselu, Vašingtonu, Ankari, Moskvi… Možemo, dakle, da čekamo.

Budimo iskreni, zar smo nešto drugo uopšte i radili u protekle dvije decenije?

https://zmijskijezik.wordpress.com/2016/01/21/kakva-korist-od-naslova-vol-2/

Komentar

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.