Kako je Emir Kusturica od sarajevskog klinca s asfalta postao privjesak ratnih profitera i kućni zabavljač očeva nacije

Standard

monica_bellucci9-090913

Dva desetljeća nakon svog “Undergrounda” i tri desetljeća nakon “Oca na službenom putu” negdašnji miljenik rimskih art-kina i pariških world-salesa probudio se tako kao goli, žalosni istočnoeuropski klišej. Evo ga tu pred nama u ulozi državnog umjetnika koji je od domovine za zasluge dobio grad, selo, planinu i skijalište, koji se mota u društvu ministara, generala i episkopa, koji piše referate o smjernicama nacionalne sudbine te okrunjuje državni protokol referatom “Zašto volim domovinu”. Nema što, daleko je dogurao čovjek kojemu su svojedobno keramičke pločice bile prišnije od Zlatne palme. Trudili su se oko tog statusa i Meštrović i Dobrica Ćosić, i Aralica i Nikita Mihalkov. Ali, samo je Kusturici to stvarno uspjelo. Postao je hodajući stereotip, lik iz krležijanske farse, The Državni Umjetnik, i to državni – doslovno.

Kusturica je – nažalost – u ovom trenutku mnogo relevantniji kao živi primjer kako je završilo antizapadnjaštvo jednog dijela kulture koja je sebe prodavala kao antiestablišmentsku i patribrejkersku.

Godine 2008. na canneskom je festivalu režiser Emir Kusturica predstavio svoj dugometražni dokumentarac o Diegu Maradoni. Bio je to film koji je na prvu ruku izgledao kao klasična filmska sportska biografija. Slavni režiser u njemu intervjuira slavnog nogometaša, pohodi njegov rodni kvart, snima njegovo prvo igralište te prikazuje najslavnije golove argentinske “desetke”.

Continue reading