Reagovanje Fadile Nure Haver na FB post urednika portala “Buka”

Fadila Nura Haver

Fadila Nura Haver (Foto: Sarajevske sveske)

Piše: Fadila Nura Haver

U subotu, 18. februara, dan nakon obznanjene odluke da će Bosna i Hercegovina podnijeti zahtjev Međunarodnom sudu pravde za reviziju presude protiv Srbije za genocid, cijenjeni urednik magazina Buka Aleksandar Trifunović objavio je na svom Facebook profilu post koji u cijelosti citiram…

“Ako je već jasno da je revizija riječ godine, možda je vrijeme da uradite i onu vlastitu, reviziju sopstvenog života. Da se igrate matematke. Da se vratite u godine kad su se pojavili svi ovi veliki branioci naroda, ova silna svita punih usta zemlje, ponosa, slave. Ima skoro 30 godina od tada. A još su tu, ne trebate preturati po starim novinama.

Prisjetite se šta ste imali i kako ste živjeli tada, kakve su bile bolnice, škole, da li ste se osjećali sigurno na ulici, u kući. Ako ste već došli do ovog nivoa, napravite reviziju šta imate sada, kako živite, imate li posao, gdje su vam djeca, gdje žele da žive kad i ako ovdje završe školu.

Zapitajte se gdje su vam komšije, zašto su otišli, ko im je sada u stanovima i kućama. Pogledajte oko sebe ko su vlasnici naših parkova, naših fabrika, zgrada za koje smo odvajali naše novce. I za kraj odvojite još samo malo svog dragocjenog vremena koje protiče sve brže pa pogledajte kako žive vaši branioci, šta oni imaju sada, kako im žive djeca i šta posjeduju…. A, rođaci, jebene li revizije, ode 30 godina ko da ih nikad nije ni bilo”.

Na Aleksandrov tekst moram reagirati upravo zato što dolazi od novinara i čovjeka kojeg veoma cijenim. Uz uvodnu napomenu: ako je već ‘revizija riječ godine’, bila bih zadovoljna ukoliko neka mnogo teža, nepravednija i pogubnija riječ ne zasluži rečenu kvalifikaciju, ne samo u ovoj godini. Ali, evo, ova je riječ trenutno glavna, pa da vidimo šta ćemo s njom. 

Da su nas ojadili, očemerili, raskućili, ponizili, u svijet rastjerali, u zemlju utjerali vladari postdejtonske Bosne i Hercegovine neporecivo je, ali je istovremeno i potpuno izlišno, čak uvredljivo, svijest o tome dovoditi u jednaku ravan i isti kontekst s revizijom presude.

Stoga, sugerirati nam da ‘uradimo vlastitu reviziju sopstvenih života’ zapravo znači selektivnu reviziju gole egzistencije i osvještavanje uzroka i krivaca za ono što nas je zahvaljujući njima snašlo. Dobro, može i tako, i mora, ali ne danas.

Ni po Božijem ni po ljudskom zakonu ne može se oprostiti počiniteljima zločina koji se ne pokaju, koji ne priznaju, koji poriču zločin, koji dodatno prkose žaleći što nisu i gore i više zla počinili.

Nema u Bosni tog Tite koji može u moje ime oprostiti Srebrenicu! Jer su Potočari kruna zločina i simbolički zbir svih naših malih srebrenica.

Kao što nikad nije bilo, nema, niti će biti tog nitkova koji može u moje ime činiti zločine!

Kao što nema tog vjerskog autoriteta koji može u moje ime vjerovati u Boga.

U ime vlastite duše, srca i razuma samo ja mogu vjerovati. Ili ne mogu, sve da se vjerski poglavar milion puta iz vlastite kože izvrati pokušavajući me dovesti tobe. Nije do njega.

Stvari posve isto stoje i sa oprostom. I zaboravom. Osudom zločina. I pravdom.

Zašto revizija presude i zašto sada, po isteku desetogodišnjeg roka, nije pitanje za Bosnu i Hercegovinu koja je oštečena strana u sporu sa Srbijom.

To je pravo pitanje upravo i isključivo za Srbiju koja je presuđena za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida. Srbija je imala deset dugih godina priliku da se opere i iskreno distancira od zločina koji je počinio režim Slobodana Miloševića. Zašto to nije učinila?

Nemojmo se danas praviti kao da je revizija presude stvar nekakve dobre ili loše volje Bakira Izedbegovića (koliko god on mislio ili ne mislio da je tako), pa sad raditi tobožnju reviziju vlastitih života kako bismo došli do pameti da nam je baš taj Izetbegović kriv za ovaj čemer od života (koliko god da jeste) e da bismo posredno zaključili kako je pokretanje revizije presude protiv Srbije nepotrebno i štetno eto baš i jedino Bosni i Bosancima, jer je o reviziji odlučivao (?) eto baš taj Izetbegović. Ma dajte!

Ne mogu se desetine hiljada oduzetih života i bogzna koliko obogaljenih, silovanih, protjeranih, trajno unesrećenih ljudskih bića tek tako pokriti jednom usranom ponjavom do koje ćemo, bez sumnje doći, svako od nas pojedinačnom, ‘vlastitom revizijom sopstvenih života’, kojoj bismo se eto baš sad morali podvrgnuti.

Dragi Aleksandre, oni nad kojima je počinjeno veliko zlo nisu ga u stanju zaboraviti i oprostiti tako što će i dan i noć misliti na svoje sadašnje katastrofalne životne uvjete, pa posljedično insistirati da se kazne krivci za loše socijalne prilike, a pritom velikodušno oprostiti krvnicima. Ne može se pod tepih gurnuti veliko zlo analizom i osudom onog manjeg.

Kakav je to poredak stvari u percepciji istine, pravde, zločina, kazne… ako mu se logika potpuno opire?

Za kraj, citirat ću post uvažene Senade Kreso: “Molim sve koji su naumili nešto reći o odluci o zahtjevu za reviziju procesa, prvo da prizovu u pamćenje mezarje u Potočarima”.

Potpisujem. Tu, u Potočarima, za sve nas, leže svi odgovori na pitanja o reviziji presude Međunarodnog suda pravde Srbiji za genocid.

Advertisements