Ovo troje klaunova samo su ogledni primjeri igrača političkih predstava u malim južnoslavenskim državicama

 

Da se kojim slučajem politička krema malih državica nastalih raspadom bivše Jugoslavije preseli na daske nekog kazališta ili emigrira u Los Angeles pa se zaposli u nekom od brojnih filmskih studija u Hollywoodu, ni trunke ne sumnjam da bi uskoro postali zvijezde svoga zanata. Pa ovdje već desecima godina uspješno svakodnevno izvode glumačke performanse predstavljanja sebe velikim patriotama, političarima i državnicima, glume zabrinutost za nacionalne interese, za običnog građanina, za razvoj i napredak na putu u europske i ine integracije, tako žestoko brane svoja uvjerenja pa nakon konvertiranja u oprečni politički blok koji nudi veći broj članstava u upravnim odborima ponovo brane svoja poimanja društveno-političkog života koja su u potpunoj suprotnosti s njima samima kakvi su bili jučer. Idu na tajne turističke i zdravstvene posjete dalekim zemljama govoreći kako obavljaju važne razgovore vezane za vanjsku politiku državice, u par sekundi susreta s nekim stranim zvaničnikom dogovore cjelokupnu međudržavnu suradnju ili jednostavno otiđu negdje i sramote se svojim izjavama a da se toga i ne stide. Ponekad imam osjećaj da su oni svjesni šala koje rade na račun svojih sugrađana, da su zapravo oni sami i režiseri i scenaristi i glumci u komadima koji su komedije za oko neutralnog posmatrača, ali tragedije za narode koji toga nisu ni svjesni, nego već trideset godina plješću na račun fatalnih šala o njima samima. Evo, pogledajmo samo kroz par oglednih primjera svu bijedu naše političke scene. Scene koja narodu očito prija jer u jednom sveopćem društvenom rasulu u kojem se nalazimo većini naroda nipošto neće krcnuti u mozgu da su za to odgovorni naši političari. Gdje tu može biti naša odgovornost pored njihovih političara i debelog spiska teorija zavjera raznih centara moći.

Ivica Dačić u Buenos Airesu kao Alisa u zemlji čudesa

Nije poznato da li je trenutni prvi potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Srbije bio poprilično pijan ili je možda oprobavao svoje zavodničke kvalitete s obzirom da se nalazio u društvu nekoliko argentinskih državnih činovnica, ali ono što je govorio za svoga službenog posjeta Buenos Airesu kada je primio i titulu Počasnog gosta Grada 2014. godine na konferenciji za medije pokazuje prije svega ministrov deficit intelekta, govorničkih sposobnosti, odgovornosti i obzirnosti. Pa tako Dačić govori kako je finale Svjetskog prvenstva između Njemačke i Argentine gledao u društvu njemačkog i argentinskog ambasadora, ali da je navijao za Argentinu te uz dodirivanje njene ruke svojoj sugovornici konstatira da im ipak nije puno pomogao. Onda kao nastavak ide: „Ali da vam kažem: Maradona, Messi, Che Guevara u prošlosti, veliki književnici, Evita Peron,… ali to je sve historija.“ Govori i o svojim simpatijama prema Argentini i Buenos Airesu čija „se ljepota sastoji i u arhitekturi i u [pazite sad, op.a.] sličnom mentalitetu koji imamo između naša dva naroda.“ Dačić je i dalje pun hvalospjeva: „Pogled na ovu veliku i magičnu reku, izvanredno ukusna hrana, tango, dobar provod, dobra zabava, dobro vino, lepe žene,… Kao da pričam o Beogradu. I zato ja mislim da Buenos Aires i Beograd treba da se bratime, odnosno kako se to kaže, posestrime.“ Dačić u stilu Stjepana iz humoristične serije Lud, zbunjen, normalan koji, kada se pohvalio da zna govoriti talijanski, počinje razvlačiti imena talijanskih nogometaša. I sve to prate povremeni izrazi čuđenja na licu Dačićeve sugovornice koja kao da se pita tko nam posla ovakvog pilota ovdje.

Kolindini sastanci

Teško je više i pobrojati sve gafove koje je napravila predsjednica Republike Hrvatske. Već su pomalo u zaborav otišle njene izjave kako će od Hrvatske napraviti Švicarsku, o orjunašima kao neprijateljima Hrvatske nakon navijačkih nereda na Europskom prvenstvu u Francuskoj, zatim o Kanadi kao zemlji koja je bez obzira na nedostatak (!?) prirodnih resursa stvorila uvjete za napredak, pa sve do posljednjih provala ove očito ne baš tako nadarene studentice političkih znanosti u Zagrebu. Neki dan vidim vijest da će se kao državna tajna tretirati Kolindin siječanjski posjet SAD-u. Da, onaj posjet u kojem se Bijela kuća doslovno ogradila od Kolinde pa se ova za potrebe intervjua za sve više prohadezeovski HRT nasnimavala i naslikavala ispred ograde oko Bijele kuće. Ne bi u tome bio nikakav problem da gospođa Kolinda u privatni posjet u SAD nije išla na teret budžeta građana Republike Hrvatske, i to nenajavljeno, tako da se gotovo tjedan dana u Hrvatskoj nije znalo gdje je zaglavila predsjednica; kada su mediji o tome počeli sve više šuškati, ona ispred Bijele kuće dadne intervju u kojem kaže kako se zapravo radi o putovanju u SAD i nizu susreta s jako važnim osobama. Budući da nigdje nisu postojali dokazi tih susreta, osim s konzervativnim senatorom Marcom Rubiom, na upit novinarke da li može otkriti imena nekih od osoba s kojima se susrela, ona odgovara: „Pa, naravno. Niz članova kongresa. Niz članova kongresa u smislu administracije koja je republikanska, ali isto tako i demokratska.“ Dakle, sasvim konkretna imena. U zadnje vrijeme se u nekim medijima govorilo kako je predsjednica zapravo u SAD išla radi liposukcije budući da se s turneje oko ograde Bijele kuće vratila vidno vitkijeg struka. Bilo kako bilo, pečat državne tajne vjerojatno će zapečatiti moguća saznanja o pravim razlozima putovanja.

A što tek reći za njen poznati blam na münchenskom susretu s novim američkim potpredsjenikom Mikeom Penceom. Dakle, o susretu koji je trajao cijelih osam sekundi (sve je zabilježeno kamerama) i koji me podsjeća na ulično tinejdžersko uzimanje autograma ili naslikavanje sa sportskom ili glazbenom zvijezdom kako bi se moglo pohvaliti na društvenim mrežama, Kolinda je napisala: “Gospodin Pence i ja sastali smo se kratko, izmijenili nekoliko rečenica, ali vrlo srdačnih i konstruktivnih rečenica. Dogovorili smo se o daljnjoj suradnji.“ Neistine o pregovaranjima i dogovaranjima se gospođi Kolindi osladile, možda se čak i sama uvjerila u njih, pa nekoliko sati kasnije novinarima dodaje: „Razgovarali smo o daljnjem partnerstvu Hrvatske i Sjedinjenih Država, i zapravo me vrlo ugodno iznenadio njegov vrlo otvoren i srdačan stav. Svakako ćemo nastaviti razgovore.“ Nikakav problem gospođi Kolindi ne predstavlja što su taj povijesni susret od osam sekundi snimile brojne kamere. A i te kamere, i njih su vjerojatno neki orjunaši postavili da bi je diskreditirali – čudim se kako i to predsjednici nije palo na um.

Aleksandar Martinović – konvertit naprednog kova

„Je li ovaj mali miš, koji se smeje i kezi, je li ovo Vuk Jeremić zajedno sa Javierom Solanom? U bratskom i drugarskom zagrljaju!“, pita nedavno novinare istaknuti član i šef poslaničke grupe Vučićeva SNS-a. Tada mu jedna novinarka sugerira da Jeremiću zamijera ono što radi i predsjednik njegove stranke, a Aleksa spremno dočekuje: „Postoji li ijedna fotografija na kojoj se Aleksandar Vučić zadovoljno smeje kada razgovara sa bilo kojim NATO zvaničnikom?“ Međutim, jednostavna Google pretraga nalazi niz slika od uha do uha onako s poprilično napučenim usnama nasmijanog Vučića s brojnim NATO zvaničničnicima, pa i onima iz perioda bombardiranja Srbije. Ne bi ovo ni bio toliko žalostan pokušaj diskreditacije političkog protivnika i obrane vlastitog vođe ako se nema na umu da je isti ovaj Aleksandar Martinović 2012. godine govorio sljedeće: „Srpska radikalna stranka nije uništena iako su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić po nalogu Borisa Tadića, po nalogu SAD-a i EU-a 2008. godine imali namjeru da je unište. Mi smo ostali verni našoj osnovnoj ideji o ujedinjenju srpskog naroda u jedinstvenu srpsku državu, za razliku od njih dvojice koji su izdali nacionalnu ideju, koji su zagovornici Europske unije i koji bi sutra, ako ne daj Bože dođu na vlast, vodili goru politiku nego što je danas vodi Boris Tadić, a to je prodaja nacionalnih intersa, to je rasparčavanje države Srbije, to je komadanje Srbije na centralnu Srbiju i na Vojvodinu…“ Dakle, kao što se može zaključiti, radi se o jednom uistinu komičnom konvertitu iz Šešeljevih radikala u Vučićeve lažne naprednjake. Pitam se da li su ovakvi likovi svjesni da je tehnologija danas uznapredovala i da danas, za razliku od vremena prije pola stoljeća i unatrag, sve ostaje zabilježeno i svima javno dostupno putem raznih medija, pa tako i njihove izjave od prije par godina i njihovi snimci povijesnih susreta sa stranim zvaničnicima. Vječita enigma će mi ostati kako je biti u koži jednog konvertita kada gleda neki svoj nastup prije konverzije u gorljivog zastupnika druge političke opcije.

Ovo troje navedenih klaunova samo su ogledni primjeri igrača političkih predstava u malim južnoslavenskim državicama. Ima tu i nekih koji se osmjele pobijati neke davno znanstveno utvrđene teorije kao što je teorija evolucije, ima ih koji obećaju zapošljavanje sto tisuća ljudi u jednom mandatu pa se toliki broj ljudi i zaposli, ali u Njemačkoj, ima ih koji kažu kako bi narod u BiH mogao dobro živjeti da ne troši puno na alkohol i slične nepotrebne stvari i čitava bulumenta sličnih, ali je ovo troje dovoljno za ilustraciju klasičnih osobina ovdašnjih političara: nestručnost, neodgovornost, bahatost, konvertitstvo, laž, obmane,… O kriminalu i korupciji nema više smisla ni pisati; to dvoje je u nas općeprihvaćena pojava. I u svemu tome narod ne vidi nikakvog razloga da se pokrene, da na smetljište povijesti baci i njih i njihove politike, nego se još dodatno uzbuđuje fabriciranim političkim igrarijama dizanja međunacionalnih tenzija. Do kada tako, ne znam.

(Mato Šarčević, Prometej.ba)

Advertisements