MODERNI TEATAR KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ: Prva labudica ili diktatorica?

 Kolinda Grabar Kitarović Labuđe jezero

Da je riječ o izložbi Van Gogha, Kolinda Grabar Kitarović jamačno bi jednim potezom kista dobrodušno popravila koji suncokret 

  Nataša Škaričić

Performans koji je hrvatska predsjednica priredila nakon premijere „Labuđeg jezera“ u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu izazvao je opće zgražanje, no je li se itko zapitao što ovaj događaj može značiti za budućnost modernog teatra?

Postoje mnogi razlozi da se tvrdi da je Kolinda Grabar Kitarović inovatorica novog oblika subverzivnog djelovanja u umjetnosti i kulturi, u kojoj ključnu ulogu u odmaku od tradicionalnih izvedbenih formata neće igrati oponenti sistema, već njegovi najviši dužnosnici. Njezino okretanje leđa čitavom baletnom ansamblu na bini HNK-a, otimanje buketa cijenjenom koreografu i naklon elitnoj premijernoj publici netko može doživjeti isključivo kao ispad političkog idiotizma, no isto se tako može tvrditi da se radi o vrhunskom djelu političkog teatra.

Predsjednica je, ako ništa, dokazala da je moguća masovna recepcija umjetničkog djela i visoko produktivna interakcija između promatrača i izvođača, ali da recept za takvo što nisu elitne forme poput Horvatovog filozofskog pseudoteatra, već spuštanje samih kreatora političkog života s Gornjeg grada i Pantovčaka ravno na kazališne daske. Pošto je u ovom slučaju do toga došlo spontano, treba samo razmisliti kako da se to dalje izvodi u kontroliranom režiserskom postupku, a zadrži autentična sumanutost.

Labuđe jezero
Kolinda Grabar Kitarović je otela binu, pljesak i cvijeće ljudima koji će vjerojatno cijeli život pamtiti kako ih je golema sjena s Pantovčaka pokrila i sklonila od svjetla reflektora .

Kako je došlo do ovog otkrića? Prema očevicima, Malakhovljevo „Labuđe jezero“ u HNK-u izazvalo je oduševljenje i frenetični pljesak premijerne publike. Otprilike na vrhuncu ekstaze, na binu je ušetala hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u crnoj pripijenoj haljini s rukavima i obrubom od čipke. Predsjednica nije nosila cvijeće za ansambl i koreografa, koji je zbunjeno promatrao što se događa, ne prepoznajući ženu koja mu veselo ide ususret. U to je Vladimiru Malakhovu, tako se koreograf zove, očito netko šapnuo o čemu i kome se radi, pa je s poda podigao buket koji mu je ranije uz čestitke uručen i predao ga važnoj gošći na bini. Ona se potom naklonila publici zajedno s umjetnicima, sve držeći onaj buket u ruci, kao da je upravo otplesala ulogu najveće crne labudice u povijesti najpoznatije baletne predstave na svijetu.

Trebala je jedna noć, koju je Grabar Kitarović vjerojatno prespavala s osmijehom na licu a Malakhov sanjajući Staljinovu reinkarnaciju, da osvane prvi naslov na portalu Teatar.hr. Glasio je: „Neviđena blamaža: predsjednica izašla na poklon poslije premijere Labuđeg jezera“. Pratilo ga je svega nekoliko rečenica, pa su mnogi zaključili da treba pričekati s reakcijama, jer nije dovoljno jasno što se dogodilo, a prizor ne bi bilo lako zamisliti ni da su informacije bile izdašnije.

Nakon nekoliko sati, netko je prvi objavio fotografiju na kojoj je Kolinda Grabar Kitarović na bini HNK-a licem okrenuta prema publici, a leđima baletnom ansamblu, dok na rukama ponosno drži tuđi buket cvijeća veličine novorođenčeta. Odjevena je taman toliko loše i prosto koliko je prosta cijela njezina gesta, pa figurom i pozom čini savršen kontrapunkt profinjenim i elegantnim plesačicama i plesačima koji plješću njezinim impozantnim leđima.

Nesretnica se široko smiješi u pravcu publike, nesvjesna da za takvo što nema nikakvih razloga, jer je upravo počinila estetski i moralni harakiri kakav joj ne bi smjestili ni najljući politički protivnici.

Dakle, istina je, dogodilo se. Kolinda Grabar Kitarović je otela binu, pljesak i cvijeće ljudima koji će vjerojatno cijeli život pamtiti kako ih je golema sjena s Pantovčaka pokrila i sklonila od svjetla reflektora. Netko je tom prigodom komentirao da bi predsjednica napravila sve da bude uočena, no sve dosad poznato govori da se uopće ne radi o tome, već o deluziji da ona već jest prvo lice svijeta i da se samo rutinski ponaša dosljedno takvoj ulozi. Da je riječ o izložbi Van Gogha, Kolinda Grabar Kitarović jamačno bi jednim potezom kista dobrodušno popravila koji suncokret i veselo pozirala okrenuta prema rotacijskim svjetlima hitne pomoći, misleći da su to blicevi fotoaparata.

Ono što je divno jest činjenica da je ovaj događaj izazvao tolike reakcije i da u njima uglavnom nije bilo blaziranog zgražavanja što se predsjednica nedolično ponijela u jednoj važnoj instituciji hrvatske kulture. Sama ta činjenica dovoljno govori o subverzivnosti čina Grabar Kitarović – obziri prema normama, protokolima, Čajkovskom, tradiciji i ostalim kultovima nacionalne kazališne kuće, pred očima široke javnosti pali su brže od teških kazališnih zavjesa. Radilo se, otprilike, o jednostavnoj ljudskoj reakciji kakvu je Zoran Milanović izazvao kada je ženi u poplavljenoj Gunji kazao da je razumije jer je i njemu jednom pukla cijev u stanu.

Spontana izvedba narcisoidne bešćutnosti i omalovažavanja nečijeg truda – sve uz iskreno zadivljen smiješak – mnoge je ljude povezala u osjećaju da je vlast bazično beskrupulozna, a da u ovoj zemlji imaju posla s nečim mnogo kompliciranijim od svega što se dosad moglo vidjeti. Naime, s predsjednicom koja nije sigurna što je, prva labudica ili diktatorica. I ne samo to. Fotografija jedne od najviših državnih dužnosnica koja umjetnicima i umjetničkom djelu koje su izveli pokazuje leđa i stražnjicu, misleći da im time odaje počast, trenutno je zasjenila sve što je Čajkovski imao za reći na temu nesretne ljubavi i time dodala novu dimenziju staroj priči – misao da ipak nema ničeg nesretnijeg od toga da države vode ovakvi ljudi. Divna je, ruku na srce, činjenica da se to na ovakav način, uz pomoć desničarske princeze i državnog proračuna, uprizorilo u instituciji koja je na vrhu hijerarhije u nacionalnoj kulturi.

Oliver Frljić se mirno može vratiti u zemlju.

Lupiga.Com

 

 

Advertisements