Nevjerojatna priča doktora teologa koji je postao ateista

 

Stjecajem pomalo nevjerojatnih životnih okolnosti, Željko Porobija, koji je magistrirao teologiju na Open University u Engleskoj, a doktorirao na temu odnosa kršćanstva i postmoderne na University of Walles, danas živi u selu Maruševcu, petnaestak kilometara od Varaždina. Imao je, priča u velikom intervjuu za Telegram, vrlo pristojnu plaću, posao koji je volio, a onda se svega toga, nakon dramatičnih unutarnjih borbi, jednostavno odrekao. Nakon 18 godina izašao je iz Crkve i počeo tražiti normalan posao. Neposredan povod ovom razgovoru bila je nova knjiga Horizonti ateizma kojoj je koautor. Snima Vjekoslav Skledar

 

Stjecajem pomalo nevjerojatnih životnih okolnosti Željko Porobija, koji je diplomirao filozofiju na Beogradskom univerzitetu, magistrirao teologiju na Open University u Engleskoj, a doktorirao na temu odnosa kršćanstva i postmoderne na University of Walles, danas živi u selu Maruševcu, petnaestak kilometara od Varaždina. U skromnoj kući na osami jednog proplanka, u idiličnom okružju čempresa, daleko od buke i prometa, Željko Porobija našao je, nakon burnih životnih previranja, napokon mirni kutak. Koji, doduše, narušava tek svakodnevnim odlascima u Varaždin, gdje, okružen isključivo mladim ljudima, radi na eVaraždinu, lokalnom web portalu.

Željko Porobija je, bez sumnje, jedan od najobrazovanijih novinara u Hrvatskoj: u srednoj školi predavao je filozofiju, logiku, etiku, vjeronauk, engleski, psihologiju, politiku i gospodarstvo, bio je pastor, profesor i dekan na Adventističkom teološkom fakultetu. Iz Porobijine kuće nazire se krov fakulteta, iznimno zanimljivog arhitektonskog ostvarenja, koje se toliko stopilo s okolinom da se može uočiti tek kad mu se priđe sasvim blizu. Fakultet je osnovan 1975. i pohađa ga šezdesetak studenata. U blizini se nalazi osnovna i srednja škola s 240 učenika koju je osnovala Kršćanska adventistička crkva i koja je sada pod crkvenom upravom. Porobijina supruga Đurđica tu je ravnateljica.

Prolazak kroz dramatične unutarnje dvojbe i borbe

 

Željko Porobija ugodan je sugovornik i domaćin, prava enciklopedija, a čak i o najdramatičnjim razdobljima svog života priča s osmjehom, ne krije da se voli šaliti. Skori izlazak knjige Horizonti ateizma, koju je napisao zajedno s profesorom filozofije i poznatim ateistom Pavelom Gregorićem, u kojoj je objavljenja njihova iznimno zanimljiva korespodencija, bio je povod za ovaj razgovor. Intervju s gospodinom Gregorićem, usput, objavili smo jučer. Porobija je do ljeta 2013. najprije radio u toj školi, a potom i na fakultetu. Imao je, kaže, vrlo pristojnu plaću, posao koji je volio, a onda se svega toga, nakon dramatičnih unutarnjih dvojbi i borbi, jednostavno odrekao. Premda je bio glavni teolog, postao je, što doista nije uobičajeno, sekularist i ateist.

“Nekoliko sam se godina borio sam sa sobom, bila je tu agonija u kojoj sam najprije prestao biti kreacionost te sam počeo prihvaćati ideju inteligentnog dizajna. Pokušao sam stvoriti jedan svoj neoortodoksni adventizam, međutim nije išlo. I potom se dogodilo ono što sam najmanje želio: prestao sam vjerovati u bilo što natprirodno. Posebno mi je bilo teško jer sam bio blizak s prijateljima i kolegama iz Adventističke crkve. No, nisam si mogao pomoći: ideološki više nisam pripadao tom krugu, morao sam otići jer nije bilo moguće dugo paratizirati i igrati dvostruku igru. U cijeloj toj situaciji najmanje mi je trebao ateizam, ali nisam mogao protiv sebe”.

Najveći mu je problem bio što nije ima hrabrosti objasniti kolegama svoju preobrazbu. Pomogao mu je jedan bliski prijatelj kojemu se povjerio, a on ga je, kaže Porobija, cinkao pretpostavljenima. Ta ga je izdaja neugodno iznenadila, ali mu je zapravo pomogla da skine golem teret s leđa. Premda su mu nudili da ostane na fakultetu, Porobija je odlučio u potpunosti raskinuti s prijašnjim životom. Tako je preko noći ostao bez posla i prihoda: otvorio je obrt, počeo tražiti posao po oglasima, prevoditi, baviti se web developmentom, pridružio se udruzi koja skrbi za djecu s poteškoćama u razvoju, a surađivao je s američkom neprofitnom organizacijom The Clergy Project (TCP) koja pomaže svećenicima koji su izgubili vjeru u natprirodno.

Supruga je odluku primila emotivno i teško

Željku Porobiji je ipak bilo najteže objasniti supruzi što se dogodilo s njim. On potiče iz vjerničke obitelji, otac iz Hercegovine bio je katolik, a majka metodistica. Za svoju suprugu Đurđicu, porijeklom iz Vinkovaca, koju je upoznao u Beogradu, kaže da rođena adventistica, pa je dugo pred njom krio svoju namjeru da izađe iz Crkve. Što nije bilo nimalo lako jer, kaže, suprugu je ipak najteže obmanjivati. Kada joj je napokon otkrio svoju preobrazbu, bila je šokirana, njegovu odluku primila je vrlo emotivno i teško, no drži ju nada da će se jednog dana ipak opametiti.
Porobija je postao adventist 1987. kada je, poučavajući Bibliju, počeo osjećati rađanje vjere su sebi.

Biti vjernik u kontekstu adventizma bilo je, ističe, iznimno zanimljivo i lijepo. No, kako se počeo pripremati rat, Porobija je u Beogradu počeo osjećati sve veći pritisak zbog krivih krvnih zrnaca, pa se sa suprugom i kćerkicom, odlučio vratiti u Hrvatsku. Zaposlio se 1992. u srednjoj školi u Maruševcu, a nešto kasnije počeo je predavati i na Adventističkom fakultetu. Nakon što je 1995. postao adventistički pastor, najprije je radio u Zagrebu, zatim u Slatini te se na kraju vratio u Maruševac gdje je bio profesor, a kasnije i dekan Adventističkog teološkog fakulteta.
Porobija priča kako je Bibliju pročitao 40 puta, i to na engleskom, njemačkom, francuskom, starogrčkom… Temeljito proučavajući Bibliju na početku nije tražio mane već je bio apologeta, no vremenom je, tvrdi, počeo uviđati da neke stvari ne stoje.

TELEGRAM: Zašto ste zapravo izgubili vjeru?

POROBIJA: Prvi i ključni razlog gubitka vjere jest jedna jedina riječ – argument. Ja sam, zapravo, svim srcem pronalazio argumente za svoju vjeru i onda, na svoje neugodno iznenađenje, shvatio da oni ne drže vodu. S druge strane, moje osobno životno iskustvo počelo mi je sve jače sugerirati da ne postoji Netko tko se nešto posebno brine za mene ili za bilo kog čovjeka.

TELEGRAM: Što je po vama uopće vjera?

POROBIJA: Za mene je vjera prije svega značila moj osobni odnos s Bogom. No, taj vrlo specifični odnos traga i za razlozima, pa je vjera ujedno i skup razloga koji nas drže u zajednici s Bogom. Kad kao ateist kritiziram vjeru onda ustvari kritiziram razloge i gledam na vjeru kao na skup vjerskih tvrdnji. I ne vidim kako bi tko bez tih tvrdnji mogao imati odnos predanosti prema transcendentnom biću.

TELEGRAM: A kako ste postali ateist?

POROBIJA: Kad su nestali svi prihvatljivi razlozi podupiranja ideje o božanskoj stvarnosti bilo je potrebno samo povući logičku implikaciju. To je proces koji je trajao godinama, kod mene to nije značilo samo promjenu intelektualnog stava, nego i cjelokupnog svog života, pa sam se iskreno i grčevito borio da nikada ne postanem ateist. Ateizam mi uopće nije bio potreban, donio je ogromne komplikacije u mom životu, prihvatio sam ga tek kada više nisam imao protuargumente.

TELEGRAM: Što znači da ste ateist-naturalist?

POROBIJA: Jednostavno – da se sva realnost, koja se još od antičkih filozofa naziva prirodom, fizis, može objasniti samo prirodom samom, bez pozivanja na bilo što izvan ili iznad nje.

TELEGRAM: Zašto ste se odlučili o tomu javno progovoriti?

POROBIJA: Zato što su me javno upitali. U godinama sam kad na izravna pitanja dajem izravne odgovore – možda je to i posljedica mog ranog odgoja. Jednom sam novinaru HRT-a rekao da pazi što me pita, jer ja odgovaram na pitanja. Usput rečeno, taj intervju nikada nisu objavili – kao da sam ja nešto kriv što kažem ono što mislim kad me se to pita. Dodatni razlog mom javnom istupu bio je i taj što želim s ljudima komunicirati bez fige u džepu. Želim raditi na tome da ovo bude društvo u kojemu će vjernici i nevjernici živjeti zajedno i složiti se o temeljnim etičkim i političkim pitanjima. Tu sam spreman surađivati s ljudima različitih svjetonazora i mislim da je fer prema njima da im bez uvijanja kažem koji je moj svjetonazor. Možda na kraju trebam reći i to da nisam imao nikakve osobne koristi od javnog istupa. Ima onih koji misle da sam se sada prodao ateistima, kako bih nešto na tome zaradio. Nisam političar, moji javni istupi nisu mi donijeli ni jednu jedinu kunu – i tako to treba i ostati.

TELEGRAM: Može li znanstvenik biti istinski katolik?

POROBIJA: Možda biste to trebali pitati vrlo pametne glave poput Francisca Ayale ili našeg Ivana Đikića. Meni, primjerice, nije jasno kako bi se u znanstveno gledanje na čovjeka uklopila doktrina o padu u grijeh – da navedem samo jedan primjer. Takve sam pokušaje imao prilike dobro proučiti kod samih katoličkih teologa, da sam katolik nijedan me takav pokušaj ne bi zadovoljio.

TELEGRAM: Može li se znanost uklopiti u kršćanski nauk?

POROBIJA: Ne samo da se ne znanost ne može uklopiti u kršćanski nauk, nego – usuđujem se to otvoreno reći – oni ne mogu ni mirno koegzistirati.
Kao prvo, znanost u svojim temeljima ima pristup da se priroda objašnjava isključivo prirodom. Da navedem jednostavni primjer – znanstvenici nisu prihvatili ideju da gromove šalje Bog, nego su temeljito ispitali tu pojavu i došli do potpuno prirodnog objašnjenja ove pojave. Trebala su stoljeća proučavanja da bi to napravili, ali nisu se zaustavili na nekom nadnaravnom objašnjenju i u znanosti je zabranjeno pozvati se na nadnaravni uzrok. Ako mogu malo karikirati – nitko od vas ne bi bio zadovoljan da vam automehaničar kaže kako je opsjednutost demonima razlog što vam šteka motor.

Niti biste bili sretni da vam liječnik namjesto antibiotika prepiše 30 Očenaša. Drugo, znanost nema dogme i autoritete. Znanstvenici traže grešku i probleme i u teorijama koje imaju već višestoljetnu prihvaćenost. Kršćanski nauk, nasuprot tome, ima dogme u koje se ne dira, pa makar svima bilo jasno da su one pogrešne. Desetljeća sam proveo proučavajući Bibliju i došao do zaključka do kojega su došli i puno profesionalniji poznavatelji Biblije – da mnoge kršćanske dogme jednostavno nisu biblijski opravdane, primjerice, dogma o istočnom grijehu. Štoviše, te su dogme došle i pod udar znanosti – danas je iz genetike jasno da nikada nisu postojali Adam i Eva od kojih mi svi navodno potječemo.

Ali to su dogme koje se ne diraju i samo pokazuje kako je kršćanstvo potpuno antiznanstveno. I, na kraju, znanost razara svaku ideju nekog svemirskog smisla – sve ove stotine milijardi galaksija, kao i eventualni drugi univerzumi ne postoje zato da bismo mi postojali i vjerovali u Boga. Neki teolozi će reći kako je vjera ta koja daje smisao – i tu vide svoje zadnje utočište. No, ako pošteno pristupe znanosti onda će jasno vidjeti kako im ona uskraćuje svako pravo donošenja validnog odgovora na pitanje čemu sve ovo? Ničemu, naprosto je tu.

eljko Porobija snimljen prošli tjedan u Maruševcu – Vjekoslav Skledar/Telegram

TELEGRAM: Odnos teorije evolucije i kršćanstva? Može li se teorija evolucije uklopiti u kršćanski nauk?

POROBIJA: Već sam se dotakao tog pitanja kad sam spomenuo biblijsku i znanstvenu neodrživost dogme o našem podrijetlu od jednog para ljudi i – posljedično – dogmu o padu u grijeh. Teorija evolucije takve dogme neopozivo i neizlječivo ruši. Ona oduzima svaki poseban status i smisao ljudskoj vrsti. Mi smo jedna od tko zna koliko milijuna vrsta koje su se pojavile u ovih nekoliko milijardi evolutivne povijesti i jednom ćemo, najvjerojatnije, završiti svoju egzistenciju kao fosili u nekom geološkom sloju. Znam da nismo sretni kad to čujemo, ali to je jedna od vrlo jasnih teza teorije evolucije.

Ako to možete uklopiti u kršćanstvo – u kojemu je čovjek imago Dei, s posebnim statusom na našem planetu i cijelom svemiru, samo naprijed! Rekoh da sam već vidio pokušaje teologa da se ta dva radikalno drugačija pogleda usklade – pisao sam nešto i o tome u knjizi s Pavelom Gregorićem koja bi uskoro trebala izaći – i takve pokušaje smatram potpuno promašenim. I kad papa Ivan Pavao II kaže kako teorija evolucije – ako ju se pravilno shvati – podrazumijeva Tvorca, onda imamo očit primjer nerazumijevanja teorije evolucije.

TELEGRAM: Ima li znanost sve odgovore?

POROBIJA: Nema, čak ni u onoj domeni koje se nju izravno tiču. Možda nikada nećemo shvatiti što se dogodilo u onom najsitnijem trenutku samog početka Velikog praska. Možda se nikada neće detektirati graviton. No, osim ovih čisto znanstvenih pitanja, znanost nije ta koja nam može dati jasne etičke i političke smjernice – tu bi na scenu trebala stupiti filozofija. Ali, samo ona filozofija koja ozbiljno shvaća znanost i naturalistički okvir iz kojega znanost izrasta.

TELEGRAM: Papa Franjo izaziva brojne kontroverze u kršćanskom svijetu. Kako vi doživljavate poslanje pape Franje?

POROBIJA: Možda bih ja kao džangrizavi ateist izbjegavao riječ „poslanje“, jer bi ona podrazumijevala nekoga tko ga šalje. Oni koji dobro poznaju katoličku teologiju jasno mogu uvidjeti da papa Franjo u suštini i ne kaže nešto drugo osim onoga što je u katoličkoj dogmatici već jasno iznijeto. No, osobno vrlo cijenim to što je on odlučio to iznositi ljudski, s onom kršćanskom sklonošću prema milosrđu i čovjekoljublju. I cijenim to što – za razliku od naših biskupa – veći problem vidi u izrabljivanju siromašnih nego u nekom navodnom gubljenju nacionalnog identiteta. Kad bih razgovarao s papom Franjom vjerojatno bismo se razišli u brojnim pitanjima, ali bismo se ljudski izrazgovarali. Od pape više ni ne možete očekivati.

TELEGRAM: Posljednjih godina, zbog terorizma i ekstremizma, na Zapadu se često može čuti kako je Islam opasna vjera jer se silom želi nametnuti cijelom svijetu. No, nemaju li i druge vjere, kako u povijesti tako i danas, ambicije pridobiti što više vjernika te širiti svoj utjecaj. Uostalom, ne potvrđuje li to u nas i uvođenje vjeronauka u škole?

POROBIJA: Evidentno je da je danas jedan značajni dio islama nasilniji od kršćanstva. S obzirom na moje slabo poznavanje islama ne mogu definitivno reći radi li se o suštinskoj razlici između dvije religije ili o uvjetovanosti povijesnim kontekstom. Čini mi se da islam nije prošao ono što se dogodilo kršćanstvu – jedno drugačije iščitavanje svetih spisa koje će spriječiti povlačenje nasilnih implikacija. No, za razliku od nekih drugih ateista, ja se ne bavim toliko kritikom islama.

Kao prvo, na našim je prostorima islam puno drugačiji od onoga u Iranu ili Saudijskoj Arabiji. Kao drugo, u Hrvatskoj glavnu opasnost sekularnom i liberalnom društvu predstavljaju pokušaji Katoličke crkve nametanja svoje dogme – od uvođenja vjeronauka u škole, preko referenduma o braku do pokušaja zabrane pobačaja. A da ne spominjem sav onaj njihov desničarski diskurs, u kojemu se potpuno izgubila briga za običnog čovjeka, za radnika, za ogromne socijalne nepravde u našem društvu.

TELEGRAM: Kako je vaša obitelj doživjela promjene kroz koje ste prolazili?

POROBIJA: U najužoj obitelji najveću je dramu proživjela moja supruga, koja je i dalje odana adventistica. Mi smo zajedno radili u Crkvi, nju je moj odlazak pogodio u samo srce – a uz to nisam siguran da u samoj Crkvi ima potporu i razumijevanje za svoju situaciju. I svi oni članovi moje familije – prije svega oni po ženinoj liniji – bili su neugodno zatečeni mojim radikalnim svjetonazorskim zaokretom. No, u svim slučajevima sačuvani su oni odnosi koji su bili i ranije, jer ja ni sa kim nisam bio blizak samo zato što dijelimo istu vjeru, pa se nisam ni udaljio od nekoga zato što više nismo u istom taboru. Slaganje u svjetonazoru i politici nisu preduvjeti za prijateljevanje sa mnom.

TELEGRAM: Kako ste se snašli nakon što ste napustili posao u vjerskoj instituciji?

POROBIJA: Kad netko radi 18 godina u Crkvi i onda iz nje izađe, treba mu vremena da se snađe u životu i nađe neki normalan posao. Ja sam po izlasku ipak uvijek imao ili neki posao, makar honorarni, ili obrt pa zarađivao radeći sve ono što sam u životu naučio – bilo prevođenje, bilo predavanje na učilištima, bilo web development, štogod da je donosilo neku kintu. Sada sam novinar u eVaraždinu, lokalnom i ambicioznom portalu, iskreno uživam u svom poslu i radim unutar jednog vrlo kvalitetnog tima mladih ljudi. Sa svojih 50 godina praktički sam započeo jednu novu karijeru i to me osobno čini vrlo sretnim. Nadam se da ću raditi do kraja života, da ću „umrijeti na sceni“ i da ću ostati doživotno vjeran svojim temeljnim načelima i svojim najbližim ljudima.

Naslovnica knjige koju je napisao s Pavelom Gregorićem –

 

Advertisements