• tezej 10:56 on 23/03/2017 Permalink Reply  

    Vrijeme malog čovjeka i velikog ekrana

    Marksova svojevremena izjava da je religija opijum za narod, smještena u današnji kontekst, mogla bi se preinačiti na sintagmu da su mediji opijum za narod

     

    Medijska propaganda na našim prostorima predstavlja svojevrsnu kopiju zapadne propagande čiji društvenosocijalni sistem nije savršen ali jest organiziraniji od našeg te takva propaganda ima više prostora i publike kojoj se obraća i od koje će dobiti povratni odgovor. Taj povratni odgovor na medijsku propagandu jest sve veća stopa konzumerizma i šopingizma, odlaska u kino samo zbog velikog broja gledanosti najnovijeg filma (reklame poput: Već preko 15.000 gledalaca), odlazaka na promociju bestsellera gdje je opšti vašar kvaziznanosti dosegao značajan zamah, čitanje vijesti koje ništa ne kažu i koje kad se usporede sa drugim novinama stoje u kontrarnim odnosima (što je najizrazitiji slučaj sa štampom a što se može zaključiti paralelnim čitanjima Oslobođenja i Dnevnog Avaza).

    Svo ovo dublje sagledavanje onoga što se krije iza kulise medijskog predstavljanja govori da ustvari mediji stoje u službi iste te mediokritetske elitne grupe iz pročelja vlasti. Stoga i vlada fenomen površnosti i ispraznosti u svakoj pori života, što se uveliko uvlači i u visokoškolski sistem, akademsku zajednicu i umjetnost, a da proporcionalno tome postaje veći prostor izvjesnog simulakruma u kojem izgleda nema šta da se dokumentuje. Tako su nam i dokumentarci propustili granicu sa fikcijom, književnost i kultura se svode na nacionalno huškačku retoriku te imamo knjige poput ”Ko je bio Meša”. Promocija takvih knjiga je posjećenija od neke za znanost vrlo važne na kojoj se ne pojave ni oni koji tom krugu pripadaju i tako sami doprinose urušavanju stupnja kvalitete onoga što propagiraju.

    Ovakvo stanje me vraća na komparaciju sa bivšom Jugoslavijom, ne sa ciljem da slavim ili jugonostalgišem, već da analiziram. Ako su mediji opijum za narod, onda u prvom planu govorim o jugoslovenskom fenomenu dokumentarca. Sutjeska film, Bosna film, Avala film i ostali fimski studiji sa svojim redateljima su pokušali da uđu u svaku poru društvene zbilje socijalizma. Ti filmovi su sjajni jer govore o naporu čovjeka kojem se ”valjalo dizati iz pepela”, ručno sve raditi i sagraditi, živjeti u priličnoj materijalnoj oskudici da bi se više obezbijedilo za bolju sutrašnjicu. Tako u bilježenju stvarnosti tog perioda, na tim filmovima zatičemo natpise i svojevrsne ideje koje su služile masi za motivaciju poput ”Prestignimo očeve da bismo im postali ravni”. Ono što je poenta ovakve propagande jeste sveopći napredak (od individue do kolektiva) u cjelini. Ovakva vrsta propagande je pozitivna i ima pozitivno dejstvo na recipijente kojima ne dozvoljava učmalost i statičnost (iako bi se o pozadinskoj sadržini poruke moglo raspravljati).

    Tehnizacija i preživljavanje života u simulakrumu (koji jasno danas živimo) čini ljude lijenim, apatičnim, letargičnim, nesposobnim za kritičko promišljanje, nesposobnim da se bore za unapređenje vlastitog života jer se unapređenje mjeri samo napretkom tehnologije. Napredak tehnologije trebao je da bude proporcionalan napretku čovjeka, ali je jasno da je čovjek bez napretka. Ideje su taj čovjekov proizvod koji napreduje u vremenu. Stoga su ovi dokumentarci iz bivše Jugoslavije izvrsni u onom smislu u kojem čovjeku vraćaju nadu u bolji život, u bolji svijet, što ne dozvoljavaju bijeg iz stvarnosti, što je današnjoj Bosni i Hercegovini postalo apstraktan i uglavnom zastario pojam.

    To je snaga propagande koja nam uliva poriv za borbenošću, uliva nam povjerenje da imamo ideale, udaljava nas od dosade, motiviše i podstiče na rad. A rad znači putovanje, rad znači iskustvo. Iskustvo je odlika jedino čovjeka. To je snaga medija i pozitivne medijske propagande koja veliča čovjeka i život, za razliku od današnje medijske propagande koja čovjeka navlači na (samo)ograničenja, buljenja u prazno i nesposobnost za bilo kakvu vrstu kritičkog promišljanja kojom bismo razbili simulakrum i krenuli za poboljšanjem sistema vrijednosti, kako ličnog tako i kolektivnog simultano.

    Koliko god cenzura bila izražena na području bivše Jugoslavije, ne možemo zamjeriti dobroj strani pozitivne propagande. Današnji veliki ekrani prikazuju crtiće pune nasilja i potpuno su neprilagođeni dječijem uzrastu. Većinu televizijskoga programskoga sadržaja ispunjavaju sapunice koje odišu luksuzom i lažnim sjajem a gledane su upravo iz činjenice da smo društvo dekadencije i da se čezne za takvim ”glamurom” te da se u sivilu sadašnjega trenutka smatraju za ”jedinu svijetlu tačku”.

    Ako pratite redovito dnevnike bilo koje televizijske kuće, primijetit ćete da su izrazito tmurni, agresivni i da nakon gledanja ne možete da ostanete u pribranom stanju. Toliki negativitet upućen na društvo u cjelini bez prigovora prolazi, dok kada se treba uputiti analitična kritika na stanje u politikama, tada se jasno može zaključiti kojoj strani tabora pripada ta televizijska kuća i zbog čega ne dobivamo kritike na rad pojedinih političara.

    O kulturnim sadržajima je ponajapsurdnije govoriti. Što reći kada je glavna (i jedina) emisija o kulturi na Federalnoj televiziji smještena u ponoć?

    Kada se prošle godine radila anketa o zastupljenosti književnosti (kulture) u medijima (Avaz, Oslobođenje, BHRT i FTV) [1], jedno od pitanja je bilo:

    Da li je književnost (kultura) dovoljno prisutna u medijima? Ponuđeni odgovori su bili Da / Ne / Možda je prisutna, ali samo informativno. 2% anketiranih je odgovorilo da je prisutna, 69% da nije prisutna, dok je 29% odgovorilo da je možda prisutna ali samo informativno.

    Iako ne potpuno relevantni (ne pokrivaju čitavu teritoriju BiH), ovi ulazni podaci nam pokazuju alarmantno stanje krize medijskoga sadržaja.

    Kada se radi o reklamama, tu imamo podjednak problem. Sudeći iz onoga što nam okupira misli sa reklama, najveći dio reklamnoga sadržaja čini akcija prehrambenih proizvoda u većim korporativnim lancima poput Konzuma, Robota, Binga; potom, izrazito dominantne i agresivne jesu reklame higijenskih preparata od šampona, higijenskih uložaka i tampona do kupki za tuširanje i brijača, deterdženata za veš i posuđe kao i omekšivača.

    Ono što vrijeđa inteligenciju prosječnoga gledatelja jeste da se u reklamnom bloku od tri ili četiri minute jedna ista reklama ponovi dva puta (šampon ili žilet, najčešće). Možemo li zaključiti da televizijske kuće smatraju da se bosanskohercegovački gledatelji ne kupaju i ne depiliraju dovoljno, da nam odjeća smrdi i da smo neuhranjeni, s obzirom na reklamni atak koji vrše nad nama?

    Treba li dodati da od tih proizvoda sa reklama rijetko koji pripada bosanskohercegovačkoj proizvodnji? Kada se govori o domaćim proizvodima, oni su nepoznati ili su u sjenci, pasivni i nemaju dovoljno prostora na domaćim televizijskim kućama. Rijetko kad možemo upratiti reklamu za livanjski ili travnički sir, ili za proizvode Dite čiji radnici ginu za tu proizvodnju! Nećemo zateći ni ostale autentične proizvode našega čovjeka poput Granitovog kamena koji uljepšava mnoga svjetska mjesta i građevine!

    Upravo stoga, mi nećemo kupovati domaće jer nas reklame tjeraju da kupujemo svjetske brendove, mi nećemo ulagati teško zarađene novce na naše proizvode. Nećemo otići na obližnju tržnicu i zelenaru pa tamo kupiti potpuno domaće i svježe proizvode od neke nene koja ih iz svoje bašče prodaje i na taj način prehranjuje i izdržava svoju porodicu i školuje djecu i unuke. Zbog reklama i najčešće zbog njih, zbog velikih ekrana koje imamo u kući i na kojima gledamo svjetske brendove i plastično povrće i voće bez tačkice na sebi, mi ćemo da zaboravimo na humani gest takozvane ”susjedske” razmjene dobara. Zaboravili smo stvarnu stvarnost koju živimo, glumeći kosmopolite, živimo pred vratima pakla s obzirom na našu ljudskost.

    Veliki ekrani od nas stvaraju male ljude, a mi smo i dalje zadovoljni, jer imamo velike ekrane, a što smo jefitini recipijenti jeftinih medijskih sadržaja nije važno sve dokle god možemo gledati sapunice, agresivne dnevnike, reklame svjetskih brendova i bježati od stvarnosti u kojoj živimo.

    Autorica: Azra Nezirić, Prometej.ba


    [

     

    Advertisements
     
    • cotton 11:05 on 23/03/2017 Permalink | Reply

      IDEOLOGIJA je opijum za narod, veli moj mačak
      religija je samo jedna od boja tog duginog spektra

      Liked by 2 people

    Reply

    Required fields are marked *

c
Compose new post
j
Next post/Next comment
k
Previous post/Previous comment
r
Reply
e
Edit
o
Show/Hide comments
t
Go to top
l
Go to login
h
Show/Hide help
shift + esc
Cancel
%d bloggers like this: