Dino Mustafić: Ovo stanje je nepodnošljivo za um i bolno za sjećanja

Dino Mustafić: Ovo stanje je nepodnošljivo za um i bolno za sjećanja

Razgovarali smo sa našim pozorišnim rediteljem Dinom Mustafićem. Teme? Od galopirajućeg fašizma i populizma do nipodaštavajućeg odnosa vlastodržaca prema kulturi. Koliko Dino Mustafića može izdržati u ovakvom sistemu, kako se bori protiv svih onih pošasti koje prate avet zvanu tranzicija i da li je sve to uopšte vrijedno truda .

U svojoj predstavi «Novo doba» bavite se fenomenom tranzicije, koja je postala mejnstrim pojam u nas od polovine devedesetih. Na jednom mjestu kažete da je tranzicija, zapravo, zamjena za riječ «stres», ali pričate o čitavom jednom sistemu novogovora, koji nam daje neku smisaonu dimenziju življenja. Gdje smo danas u toj tranziciji i hoćemo li ikada izaći iz nje?

Čitav politički život balkanskih državica okupirala je brutalna interesna struktura, koja je uništila državne zajednice, jer političke stranke imaju ogromnu svojinu u javnom sektoru, odakle, potiče njihova moć. Partije su postale firme i jedino ih zanima javni život kao privatizovana biznis sfera. Za tranziciju bi bilo neophodno  uspostaviti vladavinu prava i stvarnu slobodu govora i štampe, reformu obrazovanja i nezavisno sudstvo,  a mi smo od toga daleko miljama. Živimo u opštem metežu koji je srušio poznate vrijednosne kodekse, a nije uspostavio nove. Ljudski život je najeftinija roba na  tržištu. Ideologija je zamjenjena marketingom i tržišnim probitkom koji se mjeri brojem osvojenih glasova.To odlučuje. Nema više ideoloških sadržaja, važan je tržišni rezultat, koliko će se skupiti i kupiti glasova, odnosno, koliko će koja politička opcija imati poslanika, a to sa našim životima nema veze, niti mu daje ikakav smisao.Tranzicija je horor priča koja ne samo da nas je obespametila, već nas je prestrašila i ostavila bez daha, nema kraja ovoj agoniji.

Da se osvrnemo na ostatak Planete. Živimo postistinu, rijalitizovani svijet u kome je pornografija, boldovanje i pretjerivanje u svemu- standard. Da li je to, sa hegelijanskog stanovišta, jedna povijesna neminovnost ili smo se negdje debelo prevarili, da ne kažem neku pogrdniju riječ?

Živimo u vremenu gdje imate jednu jedinu vrijednost, to jest nametnuti sistem potrošačkog društva, važna je finansijska moć i finansijska ovisnost. Kupujem dakle postojim! Sve je na prodaju. Ljubav i sreća, mir i duhovnost se mogu kupiti uz pomoć specijalista sa malih ekrana, oni znaju sve i omogućuju sve.To je samo moguće kad se opustošenom i skrhanom ljudskom biću nudi aritmetika u zamjenu za stvarnost. Zato govorimo da više nema društvenih vrijednosti. Život je stao u brojke, novčane apoene, statistike i procente.

Na jednom mjestu ste rekli, kako je posve normalno da se upotreba novih tehnologija odražava, neumitno, i na politički svijet (mislim da se radi o američkim predsjedničkim izborima). Da li je obični smrtnik na Balkanu uopšte svjestan te ogromne migracije u virtuelne svjetove, te konkretne snage društvenih mreža. Preciznije, koliko oni koji su svjesni te moći istu mogu (zlo)upotrijebiti?

Ljudi na Balkanu žive u  punoj saglasnosti sa tržištem liberalnog kapitalizma, gdje socijalne mreže i globalni mediji kreiraju ambijent lagodne i neumitne diktature koja počiva na umrežavanju pasivnih posmatrača, koji od nas prave indiferentne objekte umjesto aktivne subjekte.   U svakom slučaju, takva virtuelna stvarnost predstavlja veliku opasnost za aktivno učešće građana u društvenom životu i za njihovo neposredno uključivanje u život sa smislom i dostojanstvom. Falsifikat originala života uvijek uništava čovjekov osjećaj za lijepo i umijeće ljubavi kao filozofiju postojanja.

A, sad slijetanje. Balkan je u zadnjih dvije decenije bio luka svakovrsnih populističkih politika. I iznova i iznova je…Kako objašnjavate, kojom silom se indukuje ta vječno ista mantra od koje manjina odlično živi, a narod životari? Da li je do naroda? Trebamo li mijenjati narod?

Što bi rekao Bertolt Brecht, sva vlast proizilazi iz naroda, no kuda ide?! Meni se čini da ide do vraga, jer populizam je opasna bajka bez sretnog završetka, zato što se hrani sukobom i podstiče polarizaciju, isključuje svoje političke suparnike kao “izdajnike i neprijatelje”. U očima svojih sljedbenika populisti to čine za “svoj narod”. Mi živimo intenivno populističko društvo- degradirani oblik demokratije koji polazi od foskule “Nek narod vlada”.

Još uže, na Zapadnom Balkanu, kako se to danas zove, ideologije neofašizma od Srbije do Hrvatske, ne da su se vratile na scenu, nego trijumfalno gaze sve pred sobom. Kako najednom to? Ili nije baš najednom?

To se odavno desilo, još s pobjedom nacionalnog ekstremizma, početkom 90-ih. Džaba i rat, krvoproliće i moralni sunovrat, jer sada svjedočimo istorijskom revizionizmu i  sudskim rehabilitacijama kvislinga i zločinaca.  A to je dovelo do potpune dezorijentacije u društvu, jer kad se ne razlikuje fašizam od antifašizma,  ponovo ste u situaciji da je sve dozvoljeno i da podjele na istinu i laž, dobro i zlo – nema. A to je opasno za slobodu, odnosno za demokratiju u zemlji  i mir u okruženju.

U Mostaru je održana tribina sa temom «Ljevica i kultura zaborava», pa vas odmah moram pitati, da li je baš ljevica, šta god ona bila danas i kako god se nominalno nazivala, najkrivlja za tu kulturu zaborava? Naravno da aludiram na njen građanski elitizam i salonski intelektualizam.

Ljevica nije ništa uradila da način i odabir onoga čega se trebamo i moramo sjećati postane jedno je od suštinskih pitanja našeg društva. Nažalost, kod nas je sjećanje selektivno i filtrirano kroz društveno-politički odnos u kojem se istorijski događaji posmatraju bez konteksta i korelacija sa vremenom u kojem su se odigrali, a često smo svjedoci kako se poriču činjenice i njeguje kultura laži i zaborava.Umjesto da ljevica izađe iz etno etike i dominantnog narativa, suprostavi se manipulacijama i prisvajanju ličnih tragedija za političku instrumentalizaciju, jer se tiče još živih ljudi, ljevica čak nema ni odgovor na  proizvodnju industrije mržnje i nacionalizma, gdje se umjesto srama, slave beščasne istorijske radnje i zločinci,  sklanjaju, guraju pod tepih dokazi, istjeruju iz javnog diskursa fakti i prepuštaju zaboravu.

Gdje vidite sadašnju Bosnu i Hercegovinu u svjetlu svih ovih događaja, u svjetlu kaubojštine njenih lidera, političkih polušibicara i vječnih vatri nacionalizma koje tako dobro održavaju. Hoćemo li po ko zna koji put prokomentarisati da «Bosna postoji samo gruntovno» ili ima lijeka svemu ovome?

Kome god je stalo do ove zemlje i intelektualnog života, ne može gledati na proteklih 25 godina, nego zaprepašteno. Svi imamo osjećaj da su dani tog vremena pojeli naše godine. Društveno rastrojstvo traje već tako dugo da je postalo jako i moćno, daje težinu i važnost glupostima, a oduzima je vrijednostima. Kod nas su stvari uvijek na onom početku koje najavljuje svoje apsurdno ponavljanje. Status odgovornosti i znanja u BiH je takav da je još dobra vijest da smo još uvijek tu. Bosna šaptom propada!

Dakle, dobro društvo je samo ono koje omogućuje svojim pripadnicima da budu ispunjeni kao ljudi. Ljudi su sretni kada su ostvareni najviši porivi njihove prirode, kao što su poriv za znanjem, za sticanjem vještina i postizanjem vrlina, za povezivanje sa drugim ljudima i saradnjom na zajedničkim poduhvatima. Sve što jedno društvo čini progresivnim i demokratskim je da stvori prilike, okolnosti za svoje građane da ostvare te porive, jer tako naš život postaje smislen, nije bačen, niti promašen. Treba praviti kontinuiran politički pritisak na partije koje moraju vratiti etiku u politiku ispred pragmatizma i klijentelizma.

Nedavno ste u jednom intervjuu prilično rezignirano rekli da ste u pređašnje predstave ulazili sa dosta više nergije, pobune, otpora. Rekli ste da je to vaše stanje, ali i stanje ljudi. Postoji li efikasan način kolektivne detoksikacije, revitalizacije, uljuđivanja ili bar nekakav pokušaj? Ovako je sve crno, precrno.

Zbilja je ovo stanje nepodnošljivo za um i bolno za osjećanja. Oni koji ispadaju iz etničke matematike su građani ove zemlje koji se žele izdržavati od svog rada, imati univerzalne socijalne usluge, kvalitetno zdravstveno osiguranje, efikasan i subvencionisan javni prijevoz, progresivne poreske stope koje će stvoriti socijalno pravednije društvo i smanjiti klasne razlike. Nama više ne trebaju vlade koje će obavljati posao radeći to malo bolje ili gore od prethodnih, već da se prihvate onih stvari koje trenutno ne radi niko. Mi imamo potrebu da nam se vrati država u naše živote, treba nam osjećaj sigurnosti i potreba za resursima koje samo može država da pruži. Kod nas je država satanizovana kao loš poslodavac, ali to ona nikada nije ni bila nakon rata, već je bjesomučno pljačkana i korištena za lične i uskostranačke materijalne interese.
Niti jedna savremena državna uprava ne ignoriše svoje građane, naša sloboda se ogleda u našem pravu da kritički preispitujemo njenu ulogu i ciljeve, da se ne slažemo i svoje stavove iznosimo otvoreno bez straha od osvete. Niti je to moguće u današnjoj BiH, jer političke kabadahije prijete novinarima, njihovi direktori i predsjednici upravih odbora javnih preduzeća i ustanova traže lojalnost partiji, a ne preduzeću, traže podobne, a ne sposobne.
Početak integracijskih evropskih procesa možda može biti naša posljednja šansa, odvajanje stranačkog i etničkog interesa za opšte dobro građana i građanki, proboj onih koji nemaju udjela u postojećoj podjeli vlasti u društvu (civilnog društva, građanskih i demokratskih partija), osvajanje javnosti i stvaranje mjesta javnog očitovanja svoje pripadnosti manjinskim grupama. Trebaju nam nove vrijednosti koje će izazvati podrhtavanje trusnog društva podjela i korupcija, koje će nam vratiti hrabrost i poštovanje, dakle radost!

Do kada će nam kultura u BiH biti vezivno medijsko tkivo između vremena i sporta u Dnevnicima i kombinacija dovijanja za novce ljudi koji su u kulturi?

Budžetski rezovi u kulturi nisu slučajni, oni izražavaju svojevrstan prezir prema visokoj, kritičkoj kulturi. Za ovu političku oligarhiju kultura je nelagoda, dosada, bespotreban luksuz, jer je njihov duhovni horizont daljinski upravljač kojim mogu da šaltaju svoje TV kanale od rijaliti šoua do besmislene sapunice ili turbo-folk muzike. Kič je kozmetika na našoj kulturnoj sceni, nekad u boji patriotizma, nekad kao etno-maska, jer se smatra ugodnim i korisnim. Sakriva duhovnu prazninu i sugeriše laž kao nešto što ipak ima vrednost. Takav kulturni model se prema kritičkoj kulturi postavlja kao komercijalni imperativ merljiv u prodatim kartama ili ostvarenim sponzorskim ugovorima kojih nema zbog ekonomske bijede i nove neprosvjećene poslovne elite. Tako da kultura koja ima vrijednost polako crkava na rubu gladi i siromaštva s kašičicom državne milosti. Vlast joj to daje ne zato što je voli i poštuje, već zato što uživa u sadističkom mučenju onih koji misle i stvaraju kritičku, angažovanu umetnost.

Oliver Frljić mi je u nedavnom intervjuu rekao da mu je prosto krivo što radi posao reditelja i što nije poslušao roditelje pa postao liječnik ili inženjer. Šta je sa vama?

Ja bih sve uradio isto, možda pogriješio još jednom. Jedino ne znam koliko dugo ću moći izdržati osamljenički rediteljski život, nomadskog duha u kojem ti kofer postane najbolji prijatelj.

Razgovarao: Dragan Bursać

Advertisements