Trumpovih prvih sto dana razbilo je svaku sumnju: Amerika ima idiota za predsjednika

Piše: Petar Stošić
Trumpovih prvih sto dana razbilo je svaku sumnju: Amerika ima idiota za predsjednika

 

PRVIH sto dana Donalda Trumpa kao predsjednika SAD-a prošlo je kako je i došlo, uz puno pompe, skandala, demagogije i zbrke, a uz beznadno malo konkretnih postignuća – ako ne računamo degradiranje američke demokracije kao postignuće.

Trumpovi pristaše i protivnici naučili su ovih sto dana samo to da od nepouzdanog predsjednika mogu očekivati sve i ništa. Ipak, postoji barem jedna konstanta njegove vladavine – od same inauguracije oko koje se danima natezao s medijima, uvjeravajući javnost da je njegova publika bila najveća u povijesti inauguracija, Trump je uveo “alternativne činjenice” kao prvo sredstvo obrane od istine koja mu ne ide na ruku.

Mediji su objavili nešto sramotno o njemu? Nevažno, to su “nepošteni mediji” koji su usto “neprijatelji američkog naroda”. Osim toga “ja imam svoja mišljenja a vi imate svoja”, reći će Trump, servirajući svojim obožavateljima alternativnu stvarnost u kojoj je on spasitelj Amerike i sve mu polazi za rukom. Vjerujte mu.

Da i dalje ima odanu glasačku bazu, sugerira zadnja anketa prema kojoj čak 98% Trumpovih glasača nije požalilo što ga je izabralo za predsjednika. S druge strane, jasno je da mu popularnost, već rekordno niska za predsjednika na početku mandata, i dalje pada. Prema anketi Reutersa, samo 46% republikanaca (njegove vlastite stranke) snažno ga odobrava; u ukupnoj populaciji samo 22%. Toliko o njegovoj tvrdnji da će “zaliječiti podjele” u zemlji.

Hrpa prekršenih obećanja

A to je bio samo početak njegovih prekršenih obećanja. Trump je u predizbornoj kampanji objavio svoj 100-dnevni plan, štoviše, “ugovor s američkim glasačem” – ako vas to podsjeća na određenu izjavu jednog domaćeg političara ovjerenu u bilježnika, niste jedini – u kojem je obećao napraviti 28 stvari u prvih sto dana. Prema duhovitoj, ali vrlo egzaktnoj analizi koju je proveo Quartz, u čak 20 od ovih 28 stavki Trumpova je administracija zasad učinila malo, ništa ili ostavila situaciju još gorom nego što ju je zatekla. Tužno.

Unatoč svoj sili izvršnih uredbi koje je potpisao, ona najvažnija, 90-dnevna zabrana ulaska građana 7 većinski muslimanskih zemalja, 120-dnevna zabrana primanja izbjeglica i trajna zabrana ulaska izbjeglica iz Sirije, brzo je pala na sudu. Revidirana verzija uredbe doživjela je istu sudbinu. Dok je za Trumpove pristaše ovo bilo golemo razočaranje, mnogi drugi smatrali su da se radilo o šovinističkoj diskriminaciji muslimana.

Jer dok Trumpova tvrdnja da je “imigracija privilegija, a ne pravo” sama nije sporna, uredba bez sumnje jest, iz više razloga: od kaosa koji je njeno brzopleto uvođenje (bez konzultacija s državnim službama) izazvalo na aerodromima diljem SAD-a, preko smiješno očite laži da se ne radi o zabrani ulaska muslimana – iako je upravo to bio jedno od njegovih glavnih predizbornih obećanja – do kukavičke zabrane ulaska izbjeglicama iz Sirije, zemlje u čiji rat je SAD izravno i neizravno uključen. Još je sramotnija zabrana dolaska građanima savezničkog Iraka, kojima se Amerika nikad neće moći do kraja iskupiti zbog katastrofalne okupacije od 2003 do 2011.

Nema strategije za Siriju i Sjevernu Koreju

Da, Trump je otišao dalje nego što je njegov progresivni prethodnik Barack Obama, kojeg se apsurdno optuživalo za “smjenu režima” Bašara al-Asada, ikad napravio: reagirao je na gnjusni ratni zločin ne samo patetičnim osudama, nego i pošiljkom krstarećih projektila na zračnu bazu iz koje je napad bojnim otrovom izvršen. Ali ako je išta jasno iz proturječnih poruka Trumpa i njegova tima, to je da Washington nema strategiju o Siriji – kao ni o Sjevernoj Koreji. Trebaju li Asad i Kim Jong-un otići ili “mogu ostati”? Je li SAD spreman (opet) vojno intervenirati? Nitko ne zna. Ni sam Trump, čini se.

Lista njegovih neuspjeha i zaokreta tu ne staje: nije počeo izgradnju zida na granici s Meksikom, nije počeo ni deportaciju milijuna ilegalnih imigranata, nije ukinuo i zamijenio ObamaCare, nije proveo poreznu reformu, nije povukao SAD iz trgovinskog sporazuma NAFTA, nije proglasio Kinu valutnim manipulatorom, nije uveo tarife za tvrtke koje obavljaju “outsourcing” proizvodnje u druge zemlje, nije pokrenuo najavljene infrastrukturne projekte u vrijednosti od bilijun dolara.

Ono što je napravio – ukidanje, među ostalim, regulative za “prljave” izvore energije poput ugljena i ekološki rizične naftovode – katastrofalan je potez u očima svih onih koji ne osporavaju znanstvene činjenice o klimatskim promjenama. Možemo se samo nadati da neće povući SAD iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i tako zapečatiti budućnost planeta.

 

Advertisements