Zašto svoju sramotu ne slave Nijemci i Austrijanci?

Standard

 

Kad su srpski nacionalisti 1989. obilježavali šest stoljeća od Kosovske bitke, hrvatski nacionalisti pravo se nisu mogli načuditi njihovoj velikoj, raskošnoj predstavi. To je samo Srbima slično, govorili su hrvatski nacionalisti zapanjeno. Ti su Srbi totalni perverznjaci, rugali su se. Kome bi drugome palo na pamet obilježavati svoje poraze?

Piše: Ante Tomić

A onda su se hrvatski nacionalisti dosjetili Bleiburga. I sve otad, od svibnja do svibnja sve masovnije hodočaste zbog jednog poraženog režima i njegove gubitničke vojske. Okupi se na jednom austrijskom proplanku i do petnaest tisuća luzera, očekujući valjda da ih svijet napokon pogleda, smiluje im se i nakon više od sedamdeset godina poništi rezultat Drugog svjetskog rata.

“Joj, oprostite, pogriješili smo. Krivo smo brojali. Ustaše i Nijemci su zapravo pobijedili.” To se, dakako, ne događa i nikad se neće dogoditi, ali Hrvati se ne prestaju nadati.

Dugo nakon što je i zadnji njemački i austrijski neonacist priznao da mu u glavi nije dobro, poslušno obukao pidžamu i papuče i počeo piti lijekove, naši ustrajavaju na svojim žaljenja vrijednim povijesnim zabludama. Dapače, sve su radikalniji. Više se ne trude ni glumiti da im je do antifašizma.

Continue reading

Harper Lee: ‘Ali u redu je mrziti Hitlera?’

Standard

„Mi ovde ne verujemo da ikoga treba proganjati. Proganjanje potiče od ljudi koji gaje predrasude. Predrasude.“

 

(…) Jednom nedeljno imali smo čas o aktuelnim događajima. Svako dete je trebalo da iseče neki članak iz novina, upije njegov sadržaj i otkrije ga razredu. Upražnjavanjem toga navodno su se prevazilazile raznorazne nevolje: stajanje pred drugovima podstiče dete na dobro držanje i razvija u njemu sigurnost; držanje kratkog predavanja iziskuje od njega da ima svest o rečima; učenjem o aktuelnim događajima poboljšava mu se pamćenje; usled izdvojenosti više no ikada žudi da se vrati u Grupu.

Zamisao je bila dalekovida, ali kao i obično, u Mejkomu se nije pokazala baš najbolje. Kao prvo, malo seoske dece imalo je pristup novinama, pa su breme aktuelnih događaja nosila gradska deca, što je dodatno uveravalo decu iz autobusa da gradska deca ionako dobijaju svu pažnju. Ona seoska deca koja su to mogla obično su donosila isečke iz takozvanih Grit novina, publikacije koja je u očima gospođice Gejts, naše učiteljice, bila sumnjivog porekla. Nikada mi nije bilo jasno zašto se mršti kada neko dete recituje iz Grit novina ali, na izvestan način, to se povezivalo s ljubavlju prema zvuku violine, jedenjem pogača sa sirupom za ručak, valjanjem po podu u verskom zanosu i pevanjem pesme „Umilno peva magare“ kada se izgovara „magàre“, a država je plaćala nastavnike da odvraćaju od svega toga.

Continue reading

%d bloggers like this: