POVIJESNA SRAMOTA ZA SRBIJU: Rehabilitirani četnici radili su najgore zločine, klali su djecu u kolijevkama

Slikovni rezultat za KALABIĆ, FOTOGRAFIJE

Viši sud u Valjevu rehabilitirao je nekadašnjeg četničkog zapovjednika Nikolu Kalabića. Zahtjev je podnijela njegova unuka Vesna, a sud je utvrdio da se sedam odluka Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača u Drugom svjetskom ratu, donesene od travnja do listopada 1945. godine koje se odnose na Kalabića, smatraju ništetnim.

Ništetnim smatra se i rješenje Sreskog suda u Mionici od 11. studenog 1946. godine koji je Kalabića proglasio narodnim neprijateljem i oduzeo mu imovinu. Njegova unuka sada traži povratak imovine dijela oduzete imovine. Sada je, eto, došao red i na Kalabića da ga se rehabilitira nakon što je to već učinjeno Draži Mihailoviću i Milanu Nediću.

Sam Kalabić zapovijedao je Gorskom gardom pod Dražinim zapovjedništvom, a pod nadimkom Ras-Ras bio je poznat po nevjerojatnoj okrutnosti koje se nije nimalo sramio.

Možda i najokrutniji zločin po njegovoj naredbi odigrao se u Vraniću, selu nedaleko od Beograda. Krajem prosinca 1943. godine ušao je u Vranić Prvi bataljun Posavske brigade Avalskog korpusa Jugoslovenske vojske u otadžbini i podijelili su se u tri grupe. 67 osoba su ubili u 14 kuća, a sve zbog sumnje da su surađivali s partizanima. Dušan Đorić, jedan od preživjelih, dao je iskaz u kojem je detaljno ispričao kako su ubijali njegovu rodbinu.

“Pitao sam ih kuda me vode, a oni su mi rekli: ‘Ti si osuđen u ime kralja Petra, a po naređenju Draže Mihailovića’. Rekao sam im: ‘Nemojte me klati kao životinju i ako već me želite ubijte, strijeljajte me. Legao sam na pod, a oni su zapucali. Metak me pogodio u lijevo oko i izišao na desni obraz. Kad sam se malo osvijestio, shvatio sam da su dotjerali i mog brata. Njega su strijeljali stojećki i mrtav je pao na mene.

Ja sam se pravio mrtvim, a četnici su doveli nekog psa lutalicu da pije bratovu krv. Bojao sam se da će pseto doći do mene i shvatiti da sam živ. Oni su doveli našu majku da nas vidi mrtve, ali onda su je srušili i klali je meni na leđima. Doveli su bratića pa su i njega zaklali. Doveli su udovicu mog brata koji je poginuo u partizanima, pa su i nju zaklali. U jednoj sobi zaklali su dijete od četiri godine, odsjekli mu glavi i izboli ga nožem 18 puta. Kad su sve poklali, bacili su se na pljačku naše imovine”, prenosi srbijanski Newsweek Đorićev iskaz.

U jednoj od kuća zaklan je i jednogodišnji Ljubomir, a kad su četnici ubili i njegovu majku, postavili su je da jednom rukom drži kolijevku, a drugom malog Ljubomira za ruku. Krvava kolijevka bila je jedan od dokaza na suđenju Mihailoviću nakon Drugog svjetskog rata, da bi sada srpsko pravosuđe sve to odbacilo.

Istina, Kalabić nije izričito zapovijedao ovaj pokolj, ali njega je dopala dužnost čišćenja dijelova Srbije od partizanskih simpatizera. Da je to sa zadovoljstvom radio, dokazuje njegova zaplijenjena korespondencija s podređenima. U pismu iz travnja 1944. godine je osobno naredio klanje partizanskih simpatizera. “Dragi Pape, za klanje komunista molim te dobro tu stvar proveri. Ispitaj još bar 3 čoveka. Za te ljude koji treba da se zakolju. Pitaj Peru Miletića, Stevana Beserovca i Živorada Pajića, pa ako oni kažu da su krivi kao komunisti, onda najviše zakoljite: u Jasenici 3, Popučke 2, Garić 2, Grabovica 2, konja pastuva od Zakića mi dovedite, a za njega zna Stanimir. Mene ćeš naći tek drugi dan Uskrsa u večer u Lekovicama kod Stanoja. Nemoj se vraćati dok zadatak ne svršiš. Želim iskreno da praznik Hristovog voskrsenja dočekate svi zdravi. Doviđenja. Pozdravite mi sve, a tebe najviše pozdravlja tvoj čika Pera.”

Iako je službeno bio podređen vođi četničkog pokreta, Draži Mihailoviću, Kalabić je i tamo bio zloglasan zbog okrutnosti. Čak i njegovi podređeni zabrinuto su pisali Mihailoviću i preklinjali ga da zaustavi Kalabića i njegove koljače.

“Varošicu Stragare upalili su zato što su od prvog do poslednjeg bili svi pijani. To je bilo prvo delo Kalabića, čim je stupio na tlo svoje teritorije. A sad zbog njihova pijančenja, i ludih glava ispašta jadan napaćeni srpski narod. Svaki dan kuluče obadva sreza, i ništa nemogu da učine opet. Što je najgore isekoše svu državnu, Manastirsku i opštinsku šumu Rudnika. Narod kuka i plače, vapije za pomoć”, piše jedan od članova zapovjedništva Gorske garde krajem 1943. godine.

 

( Slobodna Bosna)

Advertisements