Šta će Sarajevu spomenici

Ovaj grad nikad nije bio lud za spomenicima. Njegovim ulicama još uvijek ne jašu bronzani konjanici. Mitski junaci ne izranjaju iz ovdašnjih magli, bijesni revolucionari ne zamahuju šakama…

 

Slikovni rezultat za vječna vatra , sarajevo, fotografija

Vijećnici Grada Sarajeva usvojili su inicijativu za podizanje spomenika Dariju Džamonji i Kemalu Montenu. A šta je sa Karimom Zaimovićem, Nedžadom Ibrišimovićem, Vitomirom Lukićem, Safetom Isovićem, Jadrankom Stojaković, Himzom Polovinom… Zar i oni ne zaslužuju spomenike? Olga Sučić i Suada Dilberović, Vladimir Prelog, Mersad Berber, Josip Vancaš i Karl Paržik, i Staka Skenderova i Bahrija Nuri Hadžić i Muhamed Hadžijamaković… sve do Isa-bega Ishakovića. Toliko ih je da se Sarajevom ne bi moglo kročiti od spomenika.

Ovaj grad se uspio provući kroz različite diktatorske režime a da ne bude zatrpan spomenicima. Do prije dvadeset godina bilo ih je tek nekoliko. Važni događaji i mjesta uglavnom su obilježavani spomen-pločama, zaslužnim ličnostima ukazivana je čast sahranjivanjem uz džamije, a prvacima su podizana turbeta. Na kraju došle su i biste. (Čak je i Franjo Josip, lud za spomenicima, ostavio iza sebe samo jedan: veliki spomenik Francu Ferdinandu i Sofiji Hotek. Stajao je tek četiri godine. Ništa duže nije se kočoperio ni nacistički orao na obelisku pred Sabornom crkvom.)

Sarajevo nikad nije bilo naklonjeno spomenicima. Ovim ulicama ne jašu bronzani konjanici, mitski junaci ne izranjaju iz ovdašnjih magli, bijesni revolucionari ne zamahuju šakama, mati sarajevska ne dreči nasred trga, a olovne ličnosti ne drže govore. Nema ovdje, osim Tita, ni jedne osobe cijelom pojavom salivene u bronzu. Nema ni klasičnih trgova koji bi svojom prazninom dozivali povijest da se okameni na njima.

Ali sve to ne znači da sarajevski golubovi nisu imali gdje ostaviti proizvode svojih utroba. Neka neko, izvan Višegrada, nađe tog balkanskog gaćana, gušana, letača, koji ima privilegiju prazniti crijeva po glavi nobelovca.

Uneređena cijela lektira

Obični sarajevski golubovi rade to svakodnevno. Vrše oni nuždu i po ostalim sinovima naše književnosti. I po Meši i po Maku, po Skenderu i Branku, po Isaku Samokovliji i  Rodoljubu Čolakoviću, po Kranjčeviću, Sušiću i Kikiću, unerediše cijelu lektiru.

Prije rata gorjela je ovdje Vječna vatra. I još uvijek gori, kao pomen na sve oslobodioce ovog grada i njegove sinove izgunile u antifašističkoj borbi. I Vraca, austro-ugarska tvrđava na obroncima Trebevića, koju su ustaše koristile kao gubilište, bila je spomenik. Tamo je bilo uklesano preko 9.000 imena žrtava fašizma ubijenih u Sarajevu. U proteklom ratu elementi spomenika su uništeni, a iz tvrđave razaran je cijeli grad.

I Đuro Đaković, okamenjen u pupoljku na Skenderiji, i bronzani Tito pred Maršalkom. Eno ih, još uvijek stoje. I stope Gavrila Principa. Njih više nema. Sarajevo je dobilo druge. U Ferhadiji, glavnom šetalištu, danas možete stati u cipele dvojice muzičara. Između njih piše: Na ovom mjestu, septembra 1962. godine Ismet Nuno Arnautalić i Šefko Akšamija su osnovali pop-rok grupu INDEXI.

Ne, Kapelu-kosturnicu članova Mlade Bosne nećemo ubrajati, ona je, kao i sarajevska turbeta, na groblju. Ali moraćemo skulpturu „Figura na stolici“ Alije Kučukalića. Za nju kažu da je simbol Skenderije, a mladi još uvijek zakazuju sastanke kod „Tete razapete“. I skulpturu kipara Antunovića u Parku penzionera, i olimpijsku pahulju.

I to je to, u Sarajevu više nije bilo spomenika. Zašto? Odgovor bi mogao biti tako jednostavan: ovaj grad spomenik je sam po sebi. Sarajevo ima 117 spomenika kulture od državnog značaja: mostovi, vile, džamije, crkve, sinagoge, muzeji, stećci… Bez silnih spomenika izronio je ovaj grad iz mora dubokog pet vjekova, a sada ih je za dva desetljeća dobio više negu u cijelom svom dosadašnjem životu. Po kakvim kriterijima?

Prvo su došle skulpture. „Multikulturalni čovjek“ iz Italije smjestio se u park pred zgradom „Svjetlosti“, a „Zvjezdani put“ iz Njemačke zasjeo na Marijinom Dvoru. Onda je Ars Aevi u zaleđe Muzeja revolucije donio „Polje“ Daniela Burena, sa 150 stijegova koje su sarajevski vjetrovi rastrgali kao bijesni psi – ostao je tek zahrđali kostur. I onu bezimenu sa tijelom bronzanog bika na ogromnom kamenom postolju.

Neki su smatrali da je Alija Izetbegović zaslužio više od turbeta na Kovačima, pa su prekršili tradiciju i dodjelili mu i spomen-sobu, gotovo muzej. Kad je umro papa Ivan Pavao II, Vrhbosanska nadbiskupija mu je podigla kip pred Katedralom. Onda je i Župna crkva svetog Josipa na Marijinom Dvoru morala dobiti svoj, pa je izlivena majka Tereza.

Među autorima najviše spomenika i skulptura ima Mensud Kečo. U samom srcu grada – tri. Kečo je u staklu ovjekovječio Mirzu Delibašića i Davorina Popovića. On je autor Spomenika ubijenoj djeci u Velikom parku. Ali i skulpture „Nermine, dođi“, pedesetak metara dalje.

Za ovu skulpturu mnogi su saznali da predstavlja Srebreničanina Ramu Osmanovića tek kada se pijani turista iz Hrvatske oslonio na nju i prepolovio je. Do tada su svi oni koji se nisu primicali tabli sa natpisom vjerovali kako se u tijelu dječaka, u kojem nema nikakve drame, krije kakav izviđač koji vježba šta da uradi u slučaju da zaluta.

Petometreni kralj na trometernom postolju

Takav je i kamen Brace Dimitrijevića. Sa Gavrilovim stopama njegov otac je genijalno ušao u javni prostor ovog grada. Ali on je skulpturom „Ispod ovog kamena leži spomenik žrtvama rata i hladnog rata“ dobro podbacio. Eto, i dosjetka, sažeta u jednu nemuštu rečenicu, uklesana u onoliki kamen, može biti umjetnost. To niko više i ne spori. Savremena umjetnost sama se proglasila umjetnošću nad umjetnostima, preotela riječ „umjetnik“ i dala je na korištenje svim svojim šegrtima.

Nešto je uspjelija dosjetka Nebojše Šerića Šobe oličena u konzervi pod nazivom Spomenik međunarodnoj zajednici. Ovaj umjetnik javlja se i kao autor budućeg spomenika pored Druge gimnazije. Riječ je o uništenom tenku po kojem se vesele pripadnici Odreda policije „Bosna“.

Ali sarajevske ruže su posebna priča. Ništa se sa njima ne može mjeriti, a pogotovo ne ti silni spomenici sa imenima poginulih boraca pred svakom opštinom, u svakoj mjesnoj zajednici. Ili pak spomenik bosanskom brdskom konju pred Veterinarskim fakultetom.

Jeste li znali da postoji inicijativa za podizanje spomenika kralju Tvrtku? Zar nije teško zamisliti Sarajevo sa trometrenim postoljem na kojem stoji petometreni kralj i prijeti svojim mačem, ma bio on i veliki Tvrtko? Čovjek nikako da se navikne ni na repliku stećka pred Zgradom državnih institucija. Šta će nam kopija, ako je 50 metara niže pred Zemaljskim muzejom mnoštvo orginalnih, reprezentativnih stećaka?

Zašto stranci vole doći u Sarajevo? Možda odgovor leži u tome što im, dok šetaju ulicama, od kojih svaka nosi barem pet priča iz prošlosti snažnijih od bilo kakvog gvozdenog kipa, nikakav namrgođeni kralj ne maše mačem ponad glava, mramorni nacionalni propovjednici ne prijete pesnicama, olovni državnici ne drže govore i ne njište bakarni konji.

 

Advertisements