Nepročitana knjiga

Piše: Srečko Pulig

Danas kada obilježavamo 150 godina od objavljivanja prvog sveska Marxova ‘Kapitala’ valja se zapitati što nama ta knjiga znači, no i obrnuto – postoji li nešto u našoj socioekonomskoj stvarnosti što bi demantiralo osnovna polazišta ove knjige? O tome Katarina Peović Vuković, docentica Filozofskog fakulteta u Rijeci, kaže: ‘Za drugu polovicu 20. stoljeća može se reći da predstavlja Marxovo doba, jer je tada svaki četvrti od deset stanovnika na Zemlji živio pod vladom koja se smatrala marksističkom, uključujući i našu. Jugoslavenski socijalizam, uza sve specifičnosti i faze kroz koje je prolazio, u svojem temelju imao je marksističku misao i ovu temeljnu Knjigu. No ‘Kapital’ nije knjiga koja je mogla puno toga reći socijalističkim ekonomistima, jednostavno zato što je to prije svega kritika kapitalističkog načina proizvodnje. Marx je uopće malo konkretnih savjeta dao o socijalističkoj ekonomiji i privredi, jer i nije imao na umu analizu alternativne političke ekonomije. Zbog toga je ‘Kapital’ nama, danas i ovdje, kada restauriramo kapitalizam, važniji nego što je to bio socijalističkim samoupravljačima.’

Teoretičar i član Centra za radničke studije Stipe Ćurković podsjeća nas da je ‘sto pedeset godina (prvog toma) ‘Kapitala’ u velikoj mjeri povijest pseudorecepcije. To je jedan od upadljivih paradoksa karijere ključne knjige Marxova opusa. Uspjeh ‘marksizma’ u njegovim različitim historijski relevantnim političkim inkarnacijama – od socijaldemokracije II. Internacionale do marksizma-lenjinizma – išao je ruku pod ruku s operacijom zamjene ‘Kapitala’ popularnije pisanim knjigama njegovih povlaštenih tumača: od Engelsa preko Kautskog do službenih partijskih teoretičara realsocijalističkih država koje su se Marxovim imenom legitimirale.’ Marxova deklarirana ambicija bila je da u ‘Kapitalu’ pruži znanstveno rigoroznu analizu i kritiku kapitalističkog načina proizvodnje, koja će ujedno imati nedvosmislene političke učinke, i to ne samo kao, kako kaže, ‘najstrašniji projektil koji je ikad bačen na glavu buržoazije’ (MED 38, str. 498).

 

Ipak, već 1878. godine Engels osjeća potrebu za pisanjem polemičkog spisa koji za cilj ima suzbiti širenje utjecaja teorija berlinskog filozofa i ekonomista Eugena Dühringa među njemačkim radništvom, nauštrb Marxova rada. ‘Ironija je’, kaže Stipe Ćurković, ‘da će upravo ‘Anti-Dühring’ (pisan uz Marxov blagoslov i djelomičnu suradnju) u širokoj recepciji zamijeniti ‘Kapital’ kao centralna lektira u političkoj i teorijskoj edukaciji radničkog pokreta i tada još mlade socijaldemokratske partije.    I što se onda dogodilo? ‘

Recepcija ‘Kapitala’ u toj je povijesti od bitno manjeg značaja nego što bi se moglo pomisliti. Na ‘Kapital’ se, doduše, pozivalo i ‘Kapital’ se citiralo gdje je bilo prikladno, u svojoj kućnoj biblioteci od nekoliko knjiga često su ga posjedovali državni službenici i oficiri JNA, ali ga se vrlo malo doista čitalo. ‘U svojoj političkoj upotrebi, ‘Kapital’ je primarno fungirao kao kanonski tekst, a to znači i kao teorijski izvor legitimacije, a ne kao predmet otvorene teorijske ili znanstvene rasprave. Staljinovo obustavljanje izdavanja kritičkog izdanja djela Marxa i Engelsa – MEGA, kao i sudbina njihova glavnog urednika, utemeljitelja Instituta Marxa i Engelsa, Davida Rjazanova, tačka represivnog suzbijanja Kapitala‘vrhunac’ je tog procesa:   i drugih Marxovih spisa, s ciljem očuvanja njihove političke instrumentalnosti kao izvora legitimacije. Time je jasno dano do znanja da se odgovor na pitanje o tome što to točno piše u ‘Kapitalu’ nema tražiti u samome spisu, nego kod nadležnih interpretacijskih instanci’, kaže Ćurković. Na ovu temu kanonskog vratit će se kasnije u našem feljtonu Rastko Močnik. Za Ćurkovića se paralelno s ‘poviješću pseudorecepcije ‘Kapitala’ odvijala povijest njegove kritičke recepcije, u pravilu vrlo daleko od politički djelatnih ortodoksija’. Mnogi heterodoksni marksizmi u ‘Kapitalu’ su tražili teorijske resurse za legitimaciju vlastitih pozicija, nasuprot ortodoksiji. ‘U nedostatku realnog političkog utjecaja, uspjeti u tome da se teorijski mobilizira Marxa protiv režima ili partija koji su se na njega pozivali često je postalo zamjenskom mjerom političkog uspjeha, pogotovo u periodima kada su heterodoksni marksizmi svedeni na dominantno akademski fenomen. Polazište su u različitim periodima i na različitim prostorima igrali vrlo različiti Marxovi spisi: ne samo ‘Kapital’ nego, prije svega, i tzv. rani radovi i ‘Grundrisse’.’

‘Danas je osobito važno obraniti Marxovu radnu teoriju vrijednosti od raširenih argumenata kako je ona zastarjela, ili zbog dominacije usluga nad materijalnim proizvodima, ili zbog prijelaza s materijalne na nematerijalnu proizvodnju’, kaže Peović Vuković. ‘Razlika između materijalnih objekata i usluga samo je razlika materijalnog sadržaja. No pitanje radi li se pritom o robi ili ne isključivo je pitanje njihovog društvenog oblika: razmjenjuju li se te stvari i usluge ili se ne razmjenjuju? Drugim riječima, to je pitanje robne forme.’ Dalje podsjeća: ‘Društveni oblik određuje danas gotovo sve sfere života kao robe i iako se čini da u svojoj nematerijalnosti usluge mijenjaju svoj pojavni oblik, tomu nije tako. I start up projekt je roba jer se njegova uspješnost mjeri njegovom razmjenskom vrijednošću.’

Marx je odnose u kojima smo prinuđeni živjeti nazvao ‘ludošću’ dok je težio otkriti što se krije iza te sablasne predmetnosti ili, kako će on reći, ‘tajnog svojstva’ robe. ‘Taj ‘fetiški karakter robe’ nije se bitno promijenio, jer se društveni odnosi poput razmjene i robne proizvodnje u političkoj ekonomiji ‘naturaliziraju’ ili ‘postvaruju’, odnosno društvene se odnose kao odnose među robama shvaća kao prirodne i danas.’ A mi bismo dodali: danas više no ikada.

Potrebno se vratiti analitici marksizma i metodi skiciranoj u ‘Kapitalu’, koja nudi vrijednu lekciju materijalne determiniranosti – upozorenje da je biće nesvodivo na znanje, te da su materijalni uvjeti postojanja ono što determinira to postojanje, iako se u kapitalizmu do danas pokušava dokazati suprotno. Što god mi mislili o sebi, naši su ‘identiteti’ ukorijenjeni u materijalnim životnim odnosima. Anatomija pak tih odnosa mora se tražiti (i) u političkoj ekonomiji.’

 

 

 

Advertisements