Devijacija koja teče

 

Nedavno službeno i nadasve srdačno druženje predsjednice Republike Hrvatske i predsjednika Ruske Federacije izazvalo je veliku medijsku pažnju, barem u balkanskoj državici, efekti toga posjeta još uvijek se zbrajaju, mudre analize i dalje pune novinske stranice, laude o veličanstvenim diplomatskim postignućima ne jenjavaju, detektiraju se skrivena značenja fraza izgovorenih u javnome dijelu programa, no jedan po svemu pikantan detalj upadljivo nije problematiziran – makar je uredno evidentiran – niti mu je pripisana osobita važnost, iako on bez sumnje, kada su slični susreti na stvari, radikalno odstupa od proklamiranih konvencija.

Piše: Viktor Ivančić

Radi se, naime, o tome da su Kolinda Grabar Kitarović i Vladimir Putin došli na dugo očekivani sastanak svaki sa svojim psićem: hrvatska predsjednica na uzici je vodila državnoga odvjetnika, koji se odaziva na ime Dinko Cvitan, dok je ruskome političkom vođi uz nogu skakutao direktor Sberbanka, nazvan Herman Gref. Premda je sastanak u Sočiju, koji je uključivao i radni ručak, bio zatvoren za javnost, neke je kurtoazne epizode lako rekonstruirati. Recimo:

„Krasan vam je psić“, kaže Putin i energičnim potezima pomiluje Cvitana po tjemenu, na što ovaj zadovoljno isplazi jezik i krene metodično dahtati.

„I vaš mezimac je stvarno impresivan“, uzvrati gospođa Kitarović i pruži ruku prema rudlavome Grefu, a ovaj blago ustukne i tiho zareži.

„Pripazite, molim vas, ne voli baš da se mazi“, upozori je domaćin. „Tako je nedavno jednom Srbinu slučajno otkinuo ruku iz ramena, a drugoga ujeo za dušu. Mada su ovi to kasnije predstavili kao značajan diplomatski uspjeh.“

„Hranite ga sirovim mesom?“ upita gošća.

„Samo onim kontrolirana porijekla“, osmjehne se Putin. „I nikako uoči bilateralnih susreta.“

„A ovaj moj uvijek žica ostatke od ručka“, reče hrvatska predsjednica i žmirkanjem osokoli ljubimca: „Je li, Dinkiću? Hoćeš li poslije probati boršč?“

Vjerojatno je da su se hrvatski državni odvjetnik i direktor ruske banke potom ljubazno međusobno onjušili, posebno se udubivši u predjele međunožja, te poslušno parkirali natrag uz potkoljenice gospodara.

Ovi su, pak, prije radnoga dijela sijela, moguće ćaskali o tome kako je opći ambijent u kojem oni danas, kao demokratski izabrani lideri, uljudno i konstruktivno pregovaraju – ambijent obilježen liberalnom demokracijom i slobodnim kapitalističkim tržištem – sasvim drugačiji nego u mraku totalitarne prošlosti, kada su i Hrvati i Rusi stenjali pod stravičnom komunističkom diktaturom, kada je kompletan život bio pod strogom ideološkom paskom i kada su politički moćnici kontrolirali ama baš sve, od tužioca do bankara.

U izvještajima vodećih hrvatskih medija to se ne spominje. Veli se, doduše, da su na sastanku – prilikom razgovoru o „slučaju Agrokor“ – „Rusi jasno dali do znanja hrvatskoj predsjednici da njihove banke neće odustati od naplate potraživanja, dok je Grabar-Kitarović ponovila hrvatski stav da lex Agrokor ne znači i nacionalizaciju kompanije i državno preuzimanje dugova“.

Objavljeno je još i da se u pojedinim momentima „Putin izuzetno trudio ublažiti naelektriziranu situaciju“, iz čega se moglo pomisliti da su Dinko i Herman, kada je gazdama popustila koncentracija, kesili očnjake, lajali i divljali oko punog stola, možda čak i pokazivali spremnost da štogod prikolju, pa ih je domaćin morao oštro ukoriti, a barem svoju zvjerku i isprašiti uzicom po turu.

No, to je već sfera čitalačkih špekulacija. Činjenica da su hrvatski državni tužilac i ruski direktor banke prilikom državničkog susreta nastupali u svojstvu kućnih ljubimaca dvaju političkih vlastodržaca, u vodećim medijima uopće nije naznačena, a kamoli kritički razmotrena. To je doista neobično, budući da tužilac i bankar reprezentiraju pravnu državu i slobodno tržište, svetinje koje – prema katekizmu poretka što je na snazi širom svijeta – imaju djelovati oslobođene političkih utjecaja. A ni politika – reprezentirana ovdje kroz dvije predsjedničke figure – nema što činiti u polju pravosuđa i tržišne ekonomije.

Mediji su tek hladno evidentirali njihovu nazočnost, kao najnormalniju stvar, ne zamarajući se sitnicama, poput one ima li netko dvije ili četiri noge. Tiražni hrvatski dnevnik piše: „Znalo se da će na službenom ručku biti i prvi čovjek Sberbanka, ali i hrvatski glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan, jer je ruska strana željela doznati detalje o provođenju istrage vezane za Agrokor i Ivicu Todorića.“

Detalje o provođenju istrage vezane za Agrokor i Ivicu Todorića ne bi od državnoga odvjetnika ni pod koju cijenu smjela doznati ni predsjednica Republike Hrvatske, a kamoli njezin pregovarački partner, predsjednik Ruske Federacije, te njegov prgavi psić iz oblasti bankarstva. Po uzusima klasičnoga demokratskog sustava – kakvim se Hrvatska na sva usta hvasta – učestvovanje državnoga tužioca u političkim pregovorima bilo koje vrste, gdje će referirati o detaljima istrage, upravo je nepodnošljivo.

Svejedno, šefica države ga je bez krzmanja okačila na povodac i povela do ruskoga kolege da izlaje sve što zna i što kani poduzimati, zauzvrat je Putinov bankar opširno režao o svojim potraživanjima, a novinari su sve to tretirali kao dio političke rutine i regularnu diplomatsku aktivnost. Nitko da u samome činu zajedničkog putovanja prepozna svetogrđe i uključi sirenu za demokratsko uzbunjivanje: predsjednica i tužilac u avionu za Rusiju, zar to ne obećava mlazni progon?!

Rudlavi Herman i kratkodlaki Dinko, dakle, poslušno slijede političke nalogodavce i naočigled široke javnosti drobe mit o liberalnoj demokraciji i slobodnome kapitalističkom tržištu, o trodiobi vlasti i sličnim tricama, a nitko se zbog toga ne uzbuđuje, jer su uloge striktno propisane – i akteri i izvjestioci upregnuti su u izgradnju i propagandnu reprodukciju mita, naročito u prilikama koje upućuju na njegovu praktičnu demontažu.

Kolinda Grabar Kitarović pokušava dati svoj doprinos rješavanju „slučaja Agrokor“ služeći se istom političkom tehnikom kakvom je svojedobno „slučaj Agrokor“ proizveden, a zapravo i sam Agrokor izgrađen, naime – udruživanjem državne i ekonomske moći u istu oligarhijsku strukturu, kojoj će biti pridruženo i „nezavisno pravosuđe“, dok će „nezavisna štampa“ dobrovoljno suflirati. I ona i njezin ruski partner slijede realnu, a ne imaginarno-promidžbenu logiku sistema. A ova bi mogla biti sljedeća:

Kapitalizam se razvija i snaži kroz kontinuiranu sabotažu svojih svetih spisa. Mogućnosti kapitalizma šire se skupa s veličinom groblja njegovih ideala. Malo je totalitarnih opačina za kojima mnoge demokratske vlasti neće posegnuti kako bi utvrdile razliku u odnosu na deklarirane diktature, jer se ta razlika tiče ponajprije efikasnosti.

Optimistički promatrači koje vjera u katekizam i liberalne vrednote nije napustila, pa će u prizoru ugledne Hrvatice s dirigiranim tužiocem i uglednoga Rusa s dirigiranim bankarom očekivano prepoznati tek „ostatke socijalističkog mentaliteta“, trebali bi se osvrnuti oko sebe i vidjeti koliko se kućnih ljubimaca različitih sorti, recimo, disciplinirano šunja po Bruxellesu, pobožno provodeći direktive političkih gazda, kao i po drugim uštirkanim zapadnim metropolama gdje se interesi kapitala umataju u parlamentarne i slične procedure.

Prilično podmukla može biti naivnost onih što su rusko-hrvatski „susret na vrhu“ spremni proglasiti devijacijom u odnosu na vladajuće standarde. Ako bolje pogledaš, svijetom vlada jedna velika adaptabilna Devijacija. Devijacija koja teče. Nešto što ne bi polizao ni Cvitan s maslom.

 

Neznase.ba

Advertisements