Banja Luka pod doživotnom Mladićevom krvavom čizmom

 

Balkanski kasapin Ratko Mladić dobio je svoje. Osuđen je na doživotnu robiju. Kriv je po svim tačkama optužnice, osim optužnice za genocid u šest bh. opština.

Piše: Dragan Bursać

I da, dabome, vinuo se u bolesnu srpsku herojiku. Banjaluka je bila spremna za presudu, ali Banjaluka, u inat zdravom razumu, odobravanjem, tihovanjem i egzaltiranim verbalnim orgijanjem po društvenim mrežama slavi svog “heroja”.

Slavi i onog nesrećnog provokatora koji je ispred “Žena – žrtava rata” mlatarao srpskom zastavom u Hagu.

Pravo je pitanje: kako je moguće četvrt vijeka biti u kolektivnoj deluziji, kako je moguće ne razlikovati dobro od zla, pa podržavati i identifikovati se sa ratnim zločincem?

Ako i sami niste ratni zločinac, onda imate psihički poremećaj. Ako se toj deluziji povinuju tri četvrtine stanovništva, riječ je o socijalnoj patologiji.

Dodikovo poigravanje sviješću naroda

Pa se postavlja nekoliko pitanja.

Prvo, razmotrimo ovu izjavu:

“Neka sud utvrdi da li su krivi ili ne, a ne da svoju odgovornost svaljuju na leđa cijelog srpskog naroda. Krivica je individualna stvar, pa neka svako ispašta zbog zločina koje je počinio.”

Ovo je rekao Milorad Dodik na pitanje o Karadžiću i Mladiću daleke 1996. godine.

Pa šta se desilo sa Dodikom na individualnom planu i narodom Republike Srpske kada je u pitanju odnos, u ovom slučaju prema Ratku Mladiću, na nivou kolektiviteta?

Kada je u pitanju Milorad Dodik, nije se desilo apsolutno ništa. Dodik je tek puki hladnokrvni i bezobzirni pragmatik. Tada, te 1996, kao “svjež dašak vjetra sa Balkana”, govorio je ono što vidi, zna i osjeća – ISTINU. On je vrlo dobro znao za Mladićeva zlodjela i samo je rekao svoj stav i ono što zna. U međuvremenu, shvatio je da pacifistički i anacionalni narativ direktno dovodi do političkog gubitka izbora, vlasti i moći. I onda je počelo!

Pretvaranje krvnika u heroja

U entitetu Republika Srpska, uz pomoć međunarodne zajednice još te 1996. godine trebala je biti sprovedena denacifikacija. A nije. Umjesto toga, zapravo, narodu koji je bio ogorčen na nakaradnu politiku Karadžića i Mladića počeo je proces restauracije lika i djela i prevođenje zločinaca u heroje. Bio je to početak “kreiranja junaka”.

Dvadeset godina poslije većina tako dopingovanog srpskog življa u Bosni i Hercegovini talac je jedne arhaične simboličke iluzije. Dvadeset godina poslije imate horde divljaka koji su spremni da čine i nasilništva kako bi branili lik i djelo Ratka Mladića. Dvadeset godina poslije po Banjaluci i ostalim mjestima u entitetu Republika Srpska imate grafite sa likom Ratka Mladića i natpisom “Heroj, a ne zločinac”. Dvadeset godina poslije od urednika RTRS-a preko ministara u Vladi RS-a do, na koncu, Milorada Dodika, velikog konvertita, imate horsko pojanje o nekakvom heroju Mladiću.

Pa, da li je Ratko Mladić heroj? Ponavljam: to je osoba kriva za genocid, masovne zločine, deportacije, preseljenja, logore, blokadu i granatiranje Sarajeva, komandnu odgovornost, uzimanje talaca. Ta osoba je monstrum, a ne heroj. Riječ je o duboko poremećenom umu, čovjeku koji se junačio i iživljavao nad nedužnim i nenaoružanim civilima, a onda se “herojski” krio sve naredne godine. Riječ je o umu koji nije u stanju da prepozna dobro od zla, ali je bio u stanju da komanduje jednom vojskom.

I opet taj bolesni narativ, po kojem “dobri Srbi” jedino zamjere Mladiću što se “živ dao u ruke Hagu”.

Kad Srbi Srbima nameću kolektivnu krivicu

Ali, to je samo dio apliciranja dehumanizovanih narativa na narodni kolektivitet. Evo, primjer najsvježiji:

“Šef advokatskog tima generala Ratka Mladića Branko Lukić rekao je da je Tužilaštvo u Hagu preko Mladića okrivilo sve građane Republike Srpske koji su 1992. godine imali više od 16 godina, te da će eventualna presuda njemu biti presuda cijelom narodu.” Ovo je prenio RTRS.

Za ovakve izjave, kojima se nabacuje breme kolektivne krivice na leđa čitavog jednog naroda, bilo bi neophodno hitno uvesti najstrože zatvorske kazne. Jer, upravo će presuda zločincu Mladiću, kao i ostalim zločincima, osloboditi krivice nevine Srbe, koji su sve vrijeme taoci ovakvih idolatrija i konkretnih zločinaca!

I ono što je najvažnije: prejudikacija Srba kako je presuda Mladiću presuda i ČITAVOM SRPSKOM NARODU JE NETAČNA. Nisu Srbi, preciznije: nije OGROMNA većina Srba kriva za genocid, masovne zločine, opsadu Sarajeva i ostale opačine.

Upravo je presudom i zvanično pravno razriješena naznaka takve kolektivne krivice.

Sa druge strane, ljudima koji se na pravdi Boga identifikuju sa Mladićem može se suditi samo za glupost, indoktriniranost, povodljivost, neinformisanost, bezobrazluk, no takvi sudovi ne postoje. Za to su zaduženi psiholozi, psihijatri i socijalni radnici.

Sa treće strane, identifikacija sa Mladićem, osim frustracione krize, može biti veliki problem, ponajprije za kolektivitet srpskog naroda, koji će umjesto katarze i dalje kliziti u mentalni i emotivni samoizolacionizam.

Podrška Mladiću kao paradoks života u Banjoj Luci

I, paradoksalno, jedan ostrašćeni Banjalučanin jutros reče: “Pa naravno da podržavam generala, jer ne bi mi bili tu gdje smo sad da nije njega.”

Upravo tako! Podržavanjem Ratka Mladića srpski narod bez potrebe nosi na sebi kolektivnu krivicu, bruka se po svijetu, umjesto Tesle, Pupina, Milankovića u domovini veliča ratne zločince, pa nije ni čudo da su Srbi “tu gdje su sada”.

Neko reče da je zločin individualan, ali da je ćutanje o njemu kolektivno. Šta tek reći na realnu konstataciju iz Banjaluke da je zločin indvidualan, ali da je dizanje u nebesa zločinca kolektivno, legalno i poželjno? Koliko je samo to zastrašujuće, nenormalno, koliko samo to blokira bilo kakav put u normalnu budućnost?

Zvanična Banjaluka je u prividno udobnim čizmama Ratka Mladića duboko u glibu narativa devedesetih. Banjaluka nikako iz Mladićevih čizama da uskoči u patike nekog mladića, pogleda sebe u oči, osudi one koji su narodu srpskom u ime tog naroda okaljali obraz i krene dalje.

Hoće li ta Banjaluka ikada iz Mladićevih čizama ući u mladićeve patike? Iz ove perspektive, neće, na žalost, uskoro.

Ne halalim vam, ‘junaci’

A ko će, kad i kako utješiti nanu Havu Tatarević iz Zecova, kojoj je Mladićeva vojska ubila SVE? Ko će Ziji Ribiću vratiti pobijenu familiju? A sve su mu pobili. Ko će potomcima više od 8.000 Srebreničana vratiti mrtve članove familije? Koja će to voda iz pakla plamena vratiti spaljene familije iz Višegrada? Ko će vazdići u život miješane kosti Tomašice, kosti i meso sa Markala, ko će oporaviti silovane žene i muškarce od Prijedora do Foče? Hoće li to biti oni divljaci koji govore da je Mladić heroj?

Ko može mirno proći pored Karamanove kuće u Foči, gdje su silovane djevojčice od 12 godina?

Ko može sa spokojem da se sjeti Have Muhić, koja je svojoj djevojčici dala ime tek 2012. godine kada su identifikovane njene bebeće kosti? Djevojčica se zvala Fatima. Umrla je prije nego što je dobila ime i živjeće vječno.

Nema te kazne za Mladića koja može i pokušati zacijeliti rane preživjelih. Ostaje tek hladna satisfakcija da će tiranin i monstrum Ratko Mladić provesti ostatak svog života iza rešetaka.

Sve ostalo je tišina, bol do neba i sramota.

“Cijeli život sam radio u interesu srpskog naroda. Spavao sam mirno”, poručuje Mladić iz zatvora.

A sad doživotno nastavi da spavaš iza rešetaka, ti, junače, koji nisi imao hrabrosti da čuješ presudu i ostavi jednom zauvijek interese srpskog naroda na miru. A, ti, narode srpski, potrudi se da ne budeš doživotni talac monstruozne Mladićeve ideologije.

 

Advertisements