Updates from December, 2017 Toggle Comment Threads | Keyboard Shortcuts

  • rave 20:47 on 05/12/2017 Permalink |  

    nije evolucija nego presek: od vulina do dacica 

    od vulina do dacica

    Advertisements
     
    • crnjak 00:34 on 07/12/2017 Permalink | Log in to Reply

      Od vulinove vrste majmuna ne moze da nastane co’ek, ni za sto eona. A uspravno-hodajuce svinje sa kravaticama su evoluirale direktno od bradavicastih veprova, pretpostavljam.
      Svidjaju mi se i grafika i aluzija, ali su za mene njih dvojica na nekoj drugoj grani postanka.
      Na istoj grani na kojoj je krava mira i ono raspalo govno pod lipom u pozarevcu, npr.

      Liked by 4 people

  • vodena 19:25 on 05/12/2017 Permalink |  

    Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica 

    Piše:
    Dragan Bursać

    Petar nikada neće slaviti svoj 32. rođendan i ispričati svoju priču, jer je dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

    Konjic i Konjičani ne smiju biti tamničari kabadahija (Julian Nitzche)

    Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

    Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

    Tog 2. jula 1992. šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic negdje u dva sata iz ponoći upala su u stan porodice Golubović.

    Noć, strah, agonija… U dva automobila porodica je nasilno ugurana. Ta dva automobila, vjesnika smrti, stižu do policijskog punkta u mjestu Polja Bijela. Poslije razgovora s dežurnim policajcem na kontrolnom punktu dignuta je rampa i vožnju su nastavili prema selu Spiljani.

    Šta li je u glavama otetih ljudi? Kako je moguće da ih komšije usred noći bude, guraju u nekakav auto i voze po ovoj mrkloj noći? Evo do juče, profesori, predavali su i njihovoj djeci u Konjicu. Ko su ovi milicajci? I šta hoće?

    “Zašto mi udaraju tatu i guraju mamu? Šta je ovo”, urlikao je u sebi sedmogodišnji Petar dok je rukom grčevito stezao mlađeg brata Pavla, čija je ruka odavno obamrla od straha. Petogodišnjak je, čini se, bio potpuno isključen iz stvarnosti.

    Prvo strijeljanje

    Na udaljenosti hiljadu metara od punkta s njegove desne strane, kod slivnika, policajci su ugasili svjetla na automobilima, osim pozicionih, a potom su svi izašli iz automobila s oružjem. Naredili su članovima porodice Golubović da izađu iz automobila i poredaju se na desnoj ivici kolovoza.
    “Ma sigurno će nas ostaviti ovdje. Žele da nas zaplaše. Znam ja i ovoga Miralema, on je od Macića, znam i Jusufa Potura… Za ostale nisam siguran, ali ih zna otac Đuro. On je profesor gimnazije, ne bi njega tek tako…”
    Pokušao je Petar da vidi brata i roditelje u mraku. Noć je zjenice širila, a strah ih je sužavao. Vrhom kažiprsta napipao je znojavo-hladnu ruku majke Vlaste. U jednom trenutku učinilo mu se da je vidio nekakvu svjetlost, a onda urlik metala zapara noć.
    Kada je bio siguran da su se zločinci izgubili u mrkloj noći, mali Petar odlučio je da napusti mjesto zločina, gdje su ležala nepomična tijela njegovih roditelja i brata Pavla.
    Nije više mogao držati oči zatvorene. A tijela roditelja i brata postala su hladno breme užasa, koje ga je prikovalo za zemlju. Dublje i dublje.
    Poput neke nejake životinjice, izmigoljio se ispod mrtvih, osovio na drhtave noge i opet gledao mrak. Možda je to i bolje. Jer nije vidio smrt. Čudan je mrak, pomaže ti da ne vidiš tu smrt. A onda ga ošinu svjetlost po periferiji oka.
    Petar je izašao iz jarka i zaista ugledao svjetla policijskog punkta. Zaškiljio je. “Eno, tamo, tamo je milicija, spasiće me, a onda će zovnuti bolnicu da spase mamu, tatu i brata. Sve je tako jednostavno, samo sam se previše uplašio”, pomislio je dječak, plav od straha, smrti i zemlje. Potrčao je.

    Zadihan i prestravljen, Petar je pod udarima adrenalina policajcima Hadži Maciću i Draženu Markoviću ispričao šta se dogodilo sa njegovim roditeljima i bratom Pavlom. Zapravo, bio je to više zbrkani monolog pun promuklih, ridajućih konsonanata, koji su izlazili iz prestravljenog dječijeg grla.

    Dežurni na punktu motorolom je odmah javio u Policijsku stanicu da se kod njega nalazi mali Petar, a ubrzo potom…

    Drugo strijeljanje
    “Pa ovo su iste one čike. Milicajci! Oni su mi pucali na tatu, mamu i brata! Zašto njih nisu uhapsili ovi na punktu? Zašto mene voze nazad dolje u Konjic? Možda je opet greška.” Dječiji mozak nije mogao da se nosi sa ovoliko adrenalina i gubio se u toj memljivoj, uvijek istoj i nikad završenoj noći. Nikad završenoj…

    Policajci su se zaustavili na mjestu zvanom Begin Vir, gdje su izveli dijete iz auta, pa iz oružja osuli vatru u Petra Golubovića. Smrtonosni rafali su ovog puta odradili posao.

    Petar nikada neće slaviti 32. rođendan. Petar nikada neće ispričati ni ovu ni bilo koju drugu priču. Petar je dječak dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

    Zločin, kazna, istina i pomirenje

    I ne bi bilo ove priče da nije bilo istrage. Ne bismo znali za sve monstruozne detalje i počinioce da sud nije radio svoj posao. A radio ga je urijetko, slabo i nedovoljno. Pa je tako prvooptuženi dobio 12 godina robije, izašao je iz zatvora i kretao se kao slobodan čovjek.

    No, čini se da je Macić itekako okrvavio ruke, pa je tako u avgustu 2011. ponovo uhapšen zbog masovnih zločina nad Srbima u selu Bradina, kod Konjica. Na kraju je umro u zatvoru bez izrečene presude i bez istine.

    Duhovi Konjica

    I zato je dobro znati da je 13 bivših pripadnika Armije RBiH, Teritorijalne odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Konjicu uhapšeno zbog zločina nad desetinama žrtava srpske nacionalnosti u Bradini, Konjicu i drugim mjestima.

    Zločinci i optuženi za zločine imaju imena i prezimena

    U konkretnom slučaju riječ je o osumnjičenima za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. na području Konjica i okoline, koji su rezultirali uklanjanjem i prisilnim preseljenjem gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti sa tog područja. Među navedenim zločinima obuhvaćena su ubistva, mučenja, silovanja, zlostavljanja i progoni žrtava.
    Slobode su lišeni: Nikšić Šefik, rođen 1945. u Konjicu, Alikadić Adnan, rođen 1962. u Konjicu, Pirkić Mitko, rođen 1962. u Konjicu, Ćosić Safaudin, rođen 1974. u Konjicu, Cakić Muhamed, rođen 1968. u Konjicu, Hebibović Ismet zv. “Broćeta”, rođen 1956. u Konjicu, Balić Redžo, rođen 1952. u Konjicu, Lukomirak Hamed, rođen 1971. u Konjicu, Padalović Almir, rođen 1968. u Mostaru, Jusufbegović Sead, rođen 1941. u Konjicu, Ćibo Senadin, rođen 1967. u Konjicu, Ramić Agan, rođen 1962. u Konjicu i Ramić Esad, rođen 1966. u Konjicu.

    I četvrt vijeka nakon rata red je da saznamo kako je mučeno 240 nesrećnika u logoru Čelebići samo zato što su bili Srbi, kako je jedan prelijep grad, Konjic, ostao etnički čist, kako je nestalo 800 Srba iz Bradine, kako je pobijeno njih 88.

    Konjic i Konjičani ne smiju biti taoci ovih kabadahija. Krajnje je vrijeme, zarad istine, pravde, Boga i onog dječaka Petra, dva puta strijeljanog, a vječno živog, da se svi u pomirenju i istini rodimo.

    Evo nam prilike. Dosta je bilo ćutanja. Jer ćutanje je treće strijeljanje malog Petra.

    Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

    Izvor: Al Jazeera

     
  • rave 19:02 on 05/12/2017 Permalink |  

    Uparadio se za Dan srpskih veterana 

     
  • tezej 15:09 on 05/12/2017 Permalink |  

    Pokajmo se, napravili smo zlo 

    .

    Pokajmo se, napravili smo zlo
    Hrvatska bi trebala znati da je preuzimanjem branitelja HVO-a na proračun RH preuzela i logore u Dretelju i na Heliodromu, kao i sva nedjela koja su tu počinjena. Hrvatski branitelji ne bi smjeli biti dvolični i licemjerni, te ako im je s pravom isplaćena naknada za dane provedene u logoru Morinj  u Crnoj Gori, tada bi se oni sami prvi trebali založiti da se na isti način postupi prema logorašima zatočenicima logora Herceg-Bosne, a hrvatski političari bi ih u tome trebali podržati.

    Stalno isticanje i podilaženje političara braniteljima da je Hrvatska nastala u Domovinskom ratu, da su branitelji njeni utemeljitelji, dakle osnivači, te da je sve počelo devedesetih kao da prije toga ničeg nije bilo, uvjerila je dio braniteljske populacije u stvoriteljstvo Hrvatske isključivo njihovom umješnošću ratovanja, te oni stoga Hrvatsku doživljavaju fundiranim posjedom na kojem, pa ima li išta normalnije, njeni osnivači imaju viša, veća i priveligirana vlasnička prava.

    (More …)

     
  • tezej 15:03 on 05/12/2017 Permalink |  

    U presudama međunarodnih sudova rat u BiH je bio međunarodni konflikt u kome su učestvovale Srbija i Hrvatska, to se još zove i agresija 

     

     

    “Od početka, od same ideje, cilj rehabilitacije ratnih zločinaca i kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata je bila rehabilitacija ratnih devedesetih i najdirektniji cilj, rehabilitovati nacionalističku ideologiju, njene protagoniste i masovne ubice iz ratova koje je Srbija vodila protiv svojih susjeda u skorijoj prošlosti. Ne rehabilituju danas sve te zločince zbog istorijske istine i pravde, ni zbog njih samih, rehabilituju ih da bi ideologija nastavila da živi. Da bi velikosrpski zločinački projekat, a sada o njemu možemo da govorimo istorijski i pravno utemeljeno, kao o genocidnom projektu, nastavio da postoji. Istorijski revizionizam na primjeru Drugog svjetskog rata je bio samo uvertira za rehabilitaciju ’90-ih.”
    Istoričar Milivoj Bešlin u intervjuu za Remarker.media govori o pogubnim idejama kojima je obuzeto srbijansko društvo, naglašavajući pritom i to da “narodi ne mogu biti genocidni, ali ideologije mogu”; o izazovima društva bez demokratskog utemeljenja; o hegemonističkim idejama koje se otvoreno plasiraju kroz propagandu državnih medija; regionalnoj opasnosti kakva je uvijek prijetila od agresivne demonstracije snage i moći.
     
c
Compose new post
j
Next post/Next comment
k
Previous post/Previous comment
r
Reply
e
Edit
o
Show/Hide comments
t
Go to top
l
Go to login
h
Show/Hide help
shift + esc
Cancel
%d bloggers like this: