Nerzuk Ćurak: Bosna je trajna meta

Nerzuk Ćurak je doktor političkih nauka, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, javni intelektualac, esejist, kolumnista, građanski i mirovni aktivist, autor više naučnih i esejističkih knjiga iz geopolitike, politologije, političke filozofije, teorije mira i političke analitike.

Piše: Veseljko Koprvica

Na pitanje Monitora je li moguć raspad Bosne i Hercegovine na tri etnonacionalne države, Ćurak je odgovorio ovako:

– Malo je država u svijetu čiji se raspad opetovano priziva, u različitim dionicama povijesti, kao što je to slučaj sa BiH. No, bez obzira na takav intenzitet antibosanskohercegovačkih politika kroz historiju, BiH uprkos svemu opstaje. Opstaje čak i onda kada mnogi objektivni parametri ukazuju da neće uspjeti da se sačuva od udara stravičnih agresivnih nacionalističkih politika. Dvadeset i dvije godine od okončanja rata i potpisivanja mirovnog ugovora za BiH, svjedočimo još uvijek nasilničkim, rušilačkim politikama koje žele dezintegrirati zemlju. Još uvijek unutrašnji etnoklepto-akteri uglavnom rade na destrukciji sopstvene države, a vodeći međunarodni akteri, predvođeni Sjedinjenim Američkim Državama, uz sve prigovore, čuvaju stakleni, porozni suverenitet BiH od kolapsa.

Neodgovorne politike

Mislim da sada ulazimo u radikalizaciju bosanskog pitanja na sljedeći način: mnogo toga upućuje na to da je došlo vrijeme gradnje BiH kao samoodržive političke zajednice i da je krah i kraj iracionalnih politika izvjestan te da je izgradnja djelatnog konsenzusa o državi koja će biti razuman servis svih njenih građana očekivana budućnost. Na ovakav stav potiče nas i život sam. Upravo zbog snage života samog, nacionalistički politički akteri na svaki način žele zadržati fokus na iracionalnim simboličkim pitanjima, odvojenim od života, kako bi spriječili izgradnju BiH. Nemam sumnje da će se nastaviti negativne antibosanskohercegovačke politike, ali one ne mogu proizvesti raspad BiH. To su vrlo neodgovorne politike prema građanima koje navodno zastupaju. Ova zemlja je historijski posvjedočila da je ne možete ubiti čak i kada većina geopolitičkih i drugih kriterija upućuju na njenu eksterminaciju. Bosna ima “veliko bezglavo nešto” što je održava i afirmira kao povijesnu činjenicu. I ako, bez obzira na taj pokazatelj, ne želite da gradite zemlju koju ne možete razvaliti, onda znači da radite protiv sopstvenih građana. U tom smislu aktualne etnonacionalne politike u BiH rade protiv sopstvenih građana.

Nedavno ste rekli da je moguć ulazak u novu fazu bosnofobije. Šta pod tim podrazumijevate?

– Strah od Bosne postoji u regiji. Tim strahom su, s jedne strane, inducirane srpske i hrvatske političke, intelektualne, kulturne i vojne nacionalističke elite te strukture koje su ratom protiv Bosne i Hercegovine generisale ogromno bogatstvo. I da bi se to bogatstvo sačuvalo i da bi tlapnje o srpskoj Bosni i hrvatskoj Herceg-Bosni nastavile da se umnožavaju kao bijesni korov, Bosna je trajna meta, baš kao da je naša domovina unutrašnja pokrajina Hrvatske, odnosno Srbije. Strah od Bosne je, ustvari, strah od multilateralizma. Strah od jedne pluralne države i pluralnog društva, sa prljavom ambicijom poduzetnika identiteta da se u svakoj novoj generaciji građana BiH proizvodi strah od Bosne, strah od sopstvene države, domovine, zemlje… Eto, to nazivam bosnofobijom, a dokidanje bosnofobije je dokidanje kvaziimperijalnih ambicija Beograda i Zagreba, povratak bosanskohercegovačkih ljudi sebi. S druge strane, vladajući bošnjački etnonacionalni akter, duboko uronjen u religijsko konstituiranje nacije, ne razumijevajući kompleksnu pluralnost BiH, takođe participira u toj bosnofobiji, razvijajući narative koji ne približavaju nove bošnjačke generacije ideji multietničkog društva već suetničkog, podijeljenog društva, svodeći ga na mehanički zbir tri etnonacionalna entiteta. Ostaje nada (na kojoj treba raditi) da će se kvaziimperijalni apetiti u 21. stoljeću okončati i da će te etnonacionalističke elite, ili kako ih zovem kao elite, jer to nisu nikakve elite, konačno prestati s tim naracijama protiv Bosne i da će se BiH dozvoliti da sama sobom pronalazi svoj sopstveni smisao.

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je za beogradski Danas početkom ove sedmice da se ne može srušiti Dejtonski mirovni sporazum, a da se ne sruši mir. Vaš komentar?

– Nisam sklon crno-bijelim dioptrijama u razumijevanju takve kompleksnosti kao što je dejtonska BiH. To je politička instalacija. U ovoj fazi povijesti mi imamo u političkoj geografiji BiH državu koju kolokvijalno nazivamo dejtonska država. Ona neće do kraja svijeta ostati dejtonska država. Ako pak hoće, tu više neće biti ljudi. Mnogi politički akteri su svih ovih godina kršili Dejtonski mirovni sporazum. To je prije svega radio predsjednik tzv. srpskog entiteta Milorad Dodik, ali kršenje Dejtonskog sporazuma nije dovelo do rata i obnove nasilja. Prema tome, ne mora značiti da je napuštanje Daytona napuštanje mira, ali je napuštanje mira sigurno napuštanje Daytona.

Da li je Dejtonski ugovor podložan promjenama?

– Dejtonski mirovni ugovor sa svojim razgranatim unutrašnjim sadržajem podložan je promjenama, ali samo onima koje vode ka izgradnji decentralizirane, samoodržive političke zajednice u kojoj će sve više biti države, a sve manje nedržave. Iako SAD snažno insistiraju na formuli dva entiteta i tri konstitutivna naroda, vlada SAD-a sigurno ne bi imala ništa protiv da domaći politički akteri u BiH proizvedu ozbiljniju i zreliju demokratsku državu Bosnu i Hercegovinu. To bi bilo podržano jer se iz Daytona ne može generirati nikakva secesionistička, nego samo nova integrirajuća politika.

Jesu li presude ratnim zločincima Mladiću i šestorici iz Herceg-Bosne označile početak nove faze procesa pomirenja i kraj agresivnih nacionalizama u našem regionu?

– Ne kada su u pitanju etnonacionalne kao elite. Kada je u pitanju društvo, mnogo različitih situacija na terenu pokazuje da je bosanskohercegovačko građanstvo sklonije izgradnji povjerenja i pomirenja od svojih političkih predstavnika, da je sklonije unutrašnjem nenametljivom stidnom priznanju onoga zločinačkog koje se dogodilo u posljednjem ratu. Međutim, ako etnonacionalističke kao elite istinski prihvate proces izgradnje povjerenja i pomirenja u BiH i regiji, onda oni gube razlog svog političkog postojanja. Oni gube svoj raison ‘d etre i odlaze u svlačionicu povijesti.

Njima ne odgovara ideja da kroz političke pristupe zasnovane na moralnom zahtjevu žrtve, razviju duboke osjećaje pokajanja, empatije, solidarnosti sa žrtvama njihovih politika. Naprotiv, posreduju ideju da su osuđeni ratni zločinci heroji i tako truju budućnost. Bojim se da će se nastaviti nacionalističko-mitska produkcija najnovije historije od koje građanstvo nema koristi. Ostaje samo nada da će građanstvo politike koje se slažu sa zločinom kažnjavati na izborima. Kakav bi to kulturni i politički progres bio!

Ko i kako može transformisati društva u našem regionu tako da živimo u miru, u demokratskim modernim državama, ukratko u uslovima dostojnim čovjeka 21. vijeka?

– Tu se ne treba uzdati u političke aktere. Mi smo društva sa deficitom demokratske političke kulture i preostaje nam da podižemo razinu opće demokratske svijesti i da kroz različite nepolitičke instrumente razvijamo i transformiramo naša društva zasnovana na kulturi nasilja u kulturu mira. Koji su to instrumenti? To su prije svega formalno i neformalno obrazovanje, civilno društvo, slobodni mediji, građanski pokreti otpora, slobodni intelektualci, kritički mislioci, profesori, radnici, poniženi i uvrijeđeni… Sve su to društveni akteri i instrumenti kojima, prije negoli politikom, možemo graditi društva zasnovana na slobodi i pravdi, na miru kao trajnoj kategoriji naše kulture. Ogroman broj građana fokusira se na politiku kao da je ona osnovna ljudska djelatnost koja će proizvesti bolji svijet. Nažalost, u našim uvjetima neće jer su naše kao elite anahrone, primordijalne, sebične, egoistične, atavističke…

Kritičko mišljenje

Moramo razvijati svijest u društvu da su od političara puno važniji i novinari, i učitelji, i profesori, i inžinjeri, i intelektualci i ljekari… Moramo afirmisati demokratsku političku kulturu u kojoj građani prestaju biti podanici i postaju zbiljski građani koji shvataju da je vlast radi njih, a ne oni radi vlasti. Dalje, iznimno je važan i nesputani razvoj malog biznisa jer će osnažiti građane da u sebi ukinu strah i kao ekonomski slobodni ljudi oni neće više biti robovi pokvarene korupcionističke, nepotističke vlasti nego će kao slobodni ljudi bez straha razvijati demokratsku svijest i kulturu.

Vi ste jedan od poznatih kritičara onog što se dešava u BiH. Šta Vas kao kritičkog mislioca posebno zabrinjava?

– Moj etički imperativ je da svaki čovjek treba odgovorno da radi svoj posao. Kada bi u BiH svi ljudi odgovorno radili svoj posao, mi bismo već bili na višem nivou društvenog razvoja. Ono što mene zabrinjava je frustrirajuća arogancija i apsolutna neodgovornost vladajućih političkih struktura koje ne trpe nikakvo kritičko mišljenje, nego, naprotiv, koristeći podzemne kanale moći sprečavaju da to kritičko mišljenje dođe do što većeg broja ljudi.

Oslobođenje

 

Advertisements