Smijao se u ime slobode

Smijao se u ime slobode

Slikovni rezultat za predrag lucic, fotografije

Ima ljudi za koje mislite da nikad neće umrijeti, jer je njihovo postojanje fantastično, kao čarolija u koju smrt ne smije dirnuti da ne bi rasula cijeli svijet. Takav je čovjek bio Predrag Lucić, veliki pjesnik, dramski pisac i pozorišni reditelj, jedan od najvažnijih novinara na postjugoslovenskom društvenom i kulturnom prostoru. Njegov odlazak možda nam doista navješćuje rasap jednog svijeta u koji danas vjeruju tek rijetki, ali onima koji čekaju da dođe njihov red preostaje tek da se smiju crnom znamenju.

Rođen je u Splitu 1964. godine. Pozorišnu režiju studirao je u Beogradu. U svijet novinarstva ulazi 1980-ih godina i upravo će žurnalistički rad do kraja njegovog života ostati prepoznat kod najšire publike. Kolumne “Drugačije mlad” objavljuje u sedmičniku Omladinske iskre, gdje uređuje i kulturni “zajebantski podlistak” Le Spizd. Postaje povremeni saradnik i u satiričnom podlistku sedmičnika Nedjeljna Dalmacija, koji se tada zvao Feral. Potkraj 80-ih sa Borisom Dežulovićem i Viktorom Ivančićem dopunjuje i proširuje Feral, koji je 1989. preimenovan u Feral Tribune. Tako je formiran kultni trojac, čije će novinarstvo najbolje supsumirati naslovna sintagma knjige Borisa Pavelića – “Smijeh slobode”. Feral tribune pisao je slobodno, pošteno, istinoljubivo i u ime slobode, rugajući se njenim neprijateljima samim svojim postojanjem. Ujesen slijedeće godine kompletan podlistak seli u Slobodnu Dalmaciju, a Lucić ubrzo postaje i ratni reporter. Studij nikada nije završio, ostajući vjeran dogovoru feralovskog trojca.

Godine novinarstva

Period u kojem je nastao Feral Tribune Lucić je ovako opisivao:

“Godinu prije nego sam upisao Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, u Splitu sam upoznao Viktora Ivančića. Bio je student elektrotehnike i uređivao FESB – list Fakulteta za elektrotehniku, strojarstvo i brodogradnju koji je, iako se bavio studentskom tematikom, bio prkosniji od većine jugoslavenskih omladinskih novina. U njemu ćete lako pronaći zametke kasnijeg Ferala, kao i Viktorovog Robija K… FESB je u svakom broju čitaocima postavljao isto pitanje: Imate li roditelje? Zašto ih ne napustite? To je bila neka vrsta slogana.

Nakon dobijanja nagrade Sedam sekretara SKOJ-a, Viktor Ivančić i Velimir Marinković su pozvani u Nedjeljnu Dalmaciju da uređuju pretposljednju humorističko-satiričnu stranu – Feral. Viktor mi je ubrzo poslao pismo i ponudio suradnju. Tekstove sam im iz Beograda slao poštom”.

O godinama u kojim nastaje Feral Lucić je uvijek govorio kao o periodu oslobađanja novinarstva od ideoloških stega, ali i kao o periodu nametanja novih okvira neslobode, služenja novim “višim” ciljevima u ime kojih su novinari bili slobodni tek toliko da “pišu svakakve niskosti i gadosti o novim neprijateljima svojih gospodara”. Feral tih godina žestoko kritikuje politiku koju vodi Slobodan Milošević, zbog čega list hrvatski nacionalisti prihvataju sa oduševljenjem. Međutim, oduševljenje je brzo splasnulo, a “heroji nacije” postali su nacionalni izdajnici, koji su jednakom oštrinom počeli da kritikuju i šovinističke ispade Franje Tuđmana. Odbijajući se svrstati na bilo koju stranu, nastavili su ići svijetlim kolosijekom koji su gradili jugoslovenski antifašisti.

Od početka 1993. godine, Feralu više nije bilo mjesta u Slobodnoj Dalmaciji, koju je po nalogu Tuđmanovog režima preuzeo HDZ-ov tajkun Miroslav Kutle. Štrajk novinara i drugih radnika slomljen je raskolom redakcija, a Feralov trojac okuplja novinare ideološki suprotstavljene Tuđmanovom režimu i počinje izlaziti samostalno kao satiričko-politički dvosedmičnik, a od kraja 1993. kao sedmičnik. Prve brojeve kao glavni i odgovorni urednik potpisao je Predrag Lucić.

Lucić je uredio i Feralovu knjižnu ediciju, koja se s punim pravom smatra jednim od najvažnijih izdavačkih projekata 90-ih. Edicija objavljuje autore u rasponu od Marinka Košćeca do Vojina Simića, a unutar biblioteke izlazila su i klasična djela politološke i filozofske literature, od Denisa de Rogemonta do Isaiha Berlina, Mauricea Jolyja i Norberta Bobbija. Biblioteka je objavila i sabrana djela Miljenka Smoje.

Nakon gašenja Feral Tribunea, u svojevrsnom produžetku feralovskog života, Lucić je, zajedno sa Borisom Dežulovićem, od 2007. godine, nastupao u svim bivšim jugoslovenskim republikama, izvodeći pjesnički kabare “Melodije Bljeska i Oluje”, koji se vremenom pretvorio u “Melodije…” (svega i svačega), kako bi reflektirao događaje na postjugoslovenskoj političkoj sceni.

Jugoslovensko opredjeljenje za Lucića je bilo neupitno. Jugoslavija je, prema njegovom mišljenju, bila prva Evropska unija Južnih Slavena:

“I nju su, kao i EU, sanjali najbolji. A srušili najgori… Zna me iznervirati kada čujem europske birokrate – ali i ove naše u Hrvatskoj – da kažu kako se Hrvatska sa Balkana konačno vratila svojima. Kojima?! Pa, nema Europe bez Balkana. A ni obrnuto. Nažalost, na prostoru bivše SFRJ danas imate mnogo onih kojima je pojam ‘regija’ bliži od pojma ‘Jugoslavija’”.

Feral je kao kulturni projekt nastavio čuvati nepomirljivu i buntovničku vatru, koja je u različitim historijskim periodima gorjela u Jugoslaviji, uvijek naglašavajući kojoj tradiciji pripada:

“Ne bih htio da zvuči kao samohvala, ali moram reći da smo se formirali na Azri, Pankrtima, Clashu, na ranim filmovima Emira Kusturice, na “Samo jednom se ljubi”, na “Ko to tamo peva”, na napokon izvađenim iz bunkera i odgledanim filmovima crnog vala, na Miroslavu Krleži, Vitomilu Zupanu, Danilu Kišu i Mirku Kovaču”, govorio je Lucić.

Parodiranje nacionalizma

Paralelno s novinarstvom, Lucićev rad i karijeru obilježili su satirični kupleti, humoristične pjesme i različite parodijske i travestijske forme, kojima je, prije svega, ismijavao jezik nacionalizma.

  • S tim jezikom nacionalizma sam u kontaktu najmanje 25 godina. Često ga parodiram u pjesmama i drugim formama naprosto zato što osjećam da sam tako vjerodostojniji s likovima, s tim ešalonom političara, zločinaca, kulturtregera s nacionalističkih jasli, a to često i ponese pjesnika jer taj jezik je jako zgodan za sprdanje, bilo bi ga šteta propustiti. Nasilje nad ljudima i nasilje nad jezikom uvijek paralelno idu, to silovanje jezika možda nije više intenzivno kao devedesetih, ali daleko od toga da ga nema. U satiričnoj poeziji i drugim žanrovima ja koristim te postradale jezike, a koristim i račvasti jezik onih koji ih pokušavaju uništiti, isticao je.

Dijalektika njegove pjesničke satire ogledala su u oneozbiljavanju “velike i svete” ideološke i dogmatske riječi, sada stavljene u veseli kontekst popularnih pjesama. I dok se čitalac smije ideološkom ludilu koje je najednom ostalo bez smisla, istovremeno njegov smijeh postaje i mehanizam odbrane od sadržaja koji ga mora uplašiti. To odlično ilustrira dio “tužne, ali dostojanstvene pjesme ‘Škote, mori Škote…’, kojom je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik popratio rezultate referenduma za nezavisnost Škotske”:

Škote, mori Škote, pokvari mi san

Da predsjednik Škotske ovdje bude dočekan,

Salmonda da primim u Laktašima,

“Bože pravde” da mu sviram sa gajdašima,

Pa da mu odguslim “Flower of Scotland”,

On s rakijom, ja s viskijom: “Živio, my friend!”…

Pred počasnom gardom da prošetam kilt,

On maskirnu šajkaču s oficirski šilt.

Škote, mori Škote, Škote mašala,

Mjesto Škotske da je moja Srpska glasala –

Kraljica bi pukla poput Habsburga, Laktaši bi bili veći od Edinburga!

Predrag Lucić je pripadao jugoslovenskoj humornoj poetskoj tradiciji, kojoj su put krčili i Stanislav Vinaver, i Ivan Slamnig, i Vitomil Zupan, u njegovim pjesmama primjetan je i resantiman poezije Samuela Becketta, ali i muzički stihovi koji su obilježili kulturu jedne historijske epohe cijelog svijeta, poput pjesama Boba Dylana, Leonarda Cohena, Joea Strummera, ali i Džonija Štulića i Tome Bebića, Arsena Dedića, Bulata Okudžave, Predina i Brela…

Lucić je isticao da su ga raspjevali i oni čudesni ljudi kojima nikada nije palo na pamet da pišu, redikuli neodvojivi od melanholične kulise Mediterana, koji će se pojaviti u ciklusima njegove knjige “Mjesec iznad Splita”. Jedan od njih je marangun Marin, opjevan u poemi “Karuzo”, čije posljednje pjevanje glasi ovako:

IX.

Karuza Splićani prate

Na posljednje putovanje

Kavez njihova smijeha

je prazan

Kao njegova kufera dva

Tko ih pronađe

Hoće li znati

Da je otkrio

Izgubljeni grad?

Knjigu “Protiv svih nastava” Lucićevom djelu posvetio je Sinan Gudžević, upisujući ga na vrh parodijske tradicije od antike naovamo.

Split će se sutra posljednji put oprostiti od Predraga Lucića, pjesnika koji je znao da su zavičajna zaklinjanja banalna i da su nacionalne svetinje lažne. Adio, Meštre. Na drugoj strani će biti mirnije.

Oslobodjenje, Edin Salcinovic

Advertisements