Kamenovana nježnost svijeta

BOBA ĐUDERIJA: Kamenovana nježnost svijeta

Boba Đuderija

Bilo je to davne nemam pojma koje. Zaboravila sam godinu, zapamtila mjesto – Split, križanje Bosanske i Pjace. Žurila sam negdje, gledajući u pod. Iz suprotnog pravca je, također u žurbi, naišao Boris Dežulović. Sudarili smo se, on je promrmljao „Skužajte“ i produžio, a ja sam se ukopala na mjestu. Majko moja, upravo sam se sudarila s Borisom Dežulovićem! Da mi je u tom sudaru izazvao frakturu obje ruke i ramena, moje oduševljenje ne bi bilo ništa manje. E, znam, glupo to zvuči sad kad prepričavam. Ali, nisam se ja tad sudarila s bilo kim. Sudarila sam se s jednim od tri idola koje sam tada imala. Boris, Predrag, Viktor. Tri lika, i toliko slova koja sam vrijedno, gladno, fanatično gutala godinama. I nikako se zasititi.

Idoli, da. To su oni bili meni, i mnogim ljudima moje generacije tih nekih ratnih splitskih godina. I prijeratnih, i poslijeratnih. Mada rat, znamo svi, nikada nije završio. Zato su idoli iz mladosti ostali idoli i u sredovječnosti. Oni su nam pomagali da ne izgubimo i ono malo zdravog razuma što nam je preostalo. Doslovno. A mene je moja sredovječnost nekom ludom, fantastičnom igrom slučaja dovela u poziciju da poprilično često srećem moje idole. Da se s njima sudaram. I to je za mene oduvijek bilo čudo. Jer, moja slova u sudaru s njihovim slovima činila su mi se tako mala, banalna, nejaka. Njih trojica su veličine, a ja sam greškom dospjela među njih. I vjerujte mi, nema tih muka koje se mogu usporediti s koprcanjem mene nemušte pri susretima s mojim idolima.

Feralovci u Frankfurtu (FOTO: Ladislav Tomičić)

Svaki put, ali baš svaki put kad su oni, pristojni i normalni kakvi već jesu, pružali ruku, ili čak i hvalili ono što radim, ja sam se preznojavala od nelagode. Status humoristice i brbljavog ekstroverta koji sam s godinama stekla, u susretu s njima rasplinuo bi se i ja bi se pretvorila u mucajuće, zbunjeno, verbalno trapavo stvorenje. Ako bih htjela rezimirati moje stanje pri svim tim druženjima, mogla bih reći da sam se cijelo to vrijeme pravila da je i meni normalno da se družimo i ponekad dijelimo ista svjetla pozornice. I ništa nije pomagalo što se nijedan od njih trojice nikada nije ni držao ni ponašao kao nečiji idol.  Pa da, zato, zato su prerastali u još veće idole. Čekaj majku mu, em ste pametni, em ste duhoviti, em ste genijalni, pa ste sad još i skromni? Nepodnošljivo.

S druge strane, moje ponašanje prema svakome koga sam u životu tako duboko i ozbiljno cijenila je bilo u najmanju ruku neobično. Umjesto da svoje idole zaskačem gdje, kad i kako mogu, radila sam upravo suprotno – sklanjala sam se od njih gdje, kad i kako sam mogla. Eto, takva sam ja obožavateljica. Nikakva. Nekako sam uvijek smatrala da je zaskakanje svojih idola  – nepristojno. Dolazila sam na njihove književne večeri, slušala ih opčinjena i tiha iz zadnjeg reda, a potom brzo odlazila bez pokušaja da im se nakon nastupa približim, izmijenim koju riječ. Što će njima moje obožavanje? Kao da im je toga malo? Na kraju krajeva, mislila sam, ako je čovjek iole normalan, ta masovna obožavanja mogu biti i pomalo zastrašujuća. I tako sam ja godinama uspješno izbjegavala svaki bliži kontakt s onima koje sam obožavala, a onda mi je objavljena prva knjiga. Prva knjiga, i spremala se moja prva splitska promocija. Bila sam, blago rečeno, prestravljena.

Ja sam, naime, evo da iskoristim priliku i izađem iz ormara, u stvari jedan obični introvert. Lako je meni pisati statuse po fejsu, lako je meni nizati rečenice po blogovima, lako je meni sve to dok sam skrivena iza zaslona mog kompjutera. Ali nastup? Publika? A ne, ne. Ja to ne mogu. Ja sam promatrač, i pozicija u kojoj umjesto da promatram postajem objekt promatranja me užasavala. Nakon stotinu nastupa, još uvijek me užasava. No, život ne pita, jel’te. Iz mojih zafrkancija i nepodopština na blogu izrodila se prva knjiga i u užem krugu mojih prijatelja pokrenula se raspravica o tome koga zamoliti da mi moderira tu moju prvu splitsku promociju.

Predrag Lucić (FOTO: Ladislav Tomičić)

Spominjala su se razna imena, u raspravi su živo sudjelovali svi osim mene. Ja sam slijegala ramenima i nadala se da će se dogoditi smak svijeta pa ću tako izbjeći i promociju i publiku i čitanje i moderatore i sve što već ide uz književne promocije. A onda je netko u nekom trenutku uzviknuo „Predrag!“. Pogledala sam zapanjeno u pravcu tog glasa, a onda prasnula u smijeh. Ma da, baš će meni, jednoj običnoj meni, jedan Predrag Lucić moderirati  promociju! Ha ha ha! Nisam uspjela do kraja odsmijati tu nevjerojatnu ideju, a netko je već okrenuo Predragov broj i nakon par riječi s njim tutnuo mi mobitel u ruku.

Dakle, moj prvi telefonski razgovor s Predragom u životu zvučao je otprilike ovako:

  • Bobe, čestitam ti na knjizi, bravo!
  • Ovajjj…
  • Kad je promocija? Sad sam ti na putu ali vraćam se u petak.
  • Ovajjj…
  • Ako je u subotu, nema nikakvih problema, bit će mi drago moderirat tvoju prvu promociju!
  • Ovajjj…

Onda su mi prijatelji oteli mobitel iz znojnog dlana i s Predragom utanačili detalje. Stajala sam tamo, ruku mlitavo obješenih niz tijelo, otvorenih usta i razrogačenih očiju, a Predrag je vjerojatno pomislio da će morati odmoderirati promociju kompletnoj idiotkinji s govornom manom.

I kako se ono kaže…? Sve ostalo je povijest. Poslije prve, došla je druga knjiga, Predrag ju je uređivao, a onda je već postalo i normalno da mi moderira promocije. Svaka moja trema, sva moja prestravljenost, sve je to on rješavao. Nekako je znao, osjećao koliko samopouzdanja mi nedostaje. Koliko malo vjerujem u sebe. Pa je liječio to onako kako dobri vračevi odnose sve muke bolnim dušama.

Predrag Lucić – predrago svjetlo (FOTO: Ladislav Tomičić)

Upoznavala sam svog idola iz nastupa u nastup i idol se pomalo pretvarao u Čovjeka neizrecive blagosti, pristojnosti i dobrote. Pet minuta prije svakog nastupa, on bi me sa smiješkom pogledao. „Šta je, Bobe, opet imaš tremu?“

Naravno da sam imala tremu. To nikada neće proći, rekli su mi neki. I naravno da mu nisam rekla kako nisam sigurna što mi izaziva veću tremu – promocija ii činjenica da će mi je on moderirati.

„Ne brini, bit će sve u redu“ rekao bi mi, a nešto u njegovim očima govorilo mi je da mu mogu vjerovati.

Nešto u njegovom zagrljaju pri svakom susretu odnosilo je strah i nervozu.

Promatrala sam ga svih ovih godina. Kako pristupa ljudima. Kako za svakoga ima riječ, i stisak ruke, i zagrljaj. Kako daje tu svoju čistu dušu, tu svoju začuđujuće, djetinje čistu dušu. Je li to ona ista duša koja svojim slovima cilja i precizno pogađa sve nakupljene poremećenosti ovog našeg bolesnog svijeta, ovog gadnog, licemjernog, zlog društva? Kako je moguće da ta duša može sve to?

Kako u jednom čovjeku može biti istovremeno toliko humora i ozbiljne zabrinutosti zbog svega što vidi oko sebe?

Ponekad sam ga pitala za savjet.

„Molim te reci mi kako ti riješiš ono kad ne znaš priči napisati kraj, znaš ono da bude veličanstven, ono kad, kad ne dolazi ta zadnja rečenica koja svemu prethodno napisanom dade smisao, savršeno sve zaokruži?

Nasmijao se.

„Pa ništa, ostaviš je bez kraja“, odgovorio je.

Od tada više nikad nisam imala problem s krajevima, niti sa zadnjim rečenicama koje svemu prethodnom dadu smisao.

Predrag u koncentraciji (FOTO: Ladislav Tomičić)

Sve do nedavno. Nisam se znala, nisam znala kako se nositi s tugom. Sve moje rečenice kao da su umrle. I prve, i zadnje. Sve što je razaralo, sva nemoć, bijes, užas, sve se pretvorilo u ponavljanje nekoliko uvijek istih riječi. Danima. Mjesecima.

Molim te, molim te, samo da ga ne boli.

Molim te, a ne znam koga molim, ali molim te samo da ga ne boli.

Molim te budi milosrdan u užasu.

Znali su mi se javljati ponekad neki ljudi na mreži. Rekli bi mi da imaju priču o nepravdi, o nesreći, o bespomoćnosti. Molili su me „Pokaži ovo Predragu“.

Uvijek njemu. Kako su znali ti ljudi da on nikada neće reći ne, grubo ili s dosadom odmahnuti  rukom, umoran od svega o čemu bi trebalo pisati? A znali su. Tako je malo dobrote na svijetu. Pa kad je negdje ima, teško je ne prepoznati je. Ne poželjeti joj se naći u blizini. Stopliti promrzlo srce. Eto, to je Predrag bio meni, a mislim i svim onim ljudima koji ga se danas sjećaju. Znamo da smo izgubili mi, ali da je izgubio i svijet ono malo, ono puno dobrote koju je Predrag nosio i donosio u svojim očima, rukama, riječima.

Čitajući ponekad one otrovne, strašne komentare ispod njegovih tekstova često sam se pitala kako to podnosi? Jesu li ga i do koje mjere dirali i ranjavali? Nekako mislim da je nemoguće da ga nije boljelo. Pa on je sav bio blagost. Nježnost.

Kamenovana nježnost svijeta.

Hvala ti, druže. Čovječe. Prijatelju.

I da, bio si u pravu. Priča može biti dobra i bez savršeno skockanog kraja.

Može biti veličanstvena čak i kad je grubo, okrutno prekinuta tek na pola puta.

 

Advertisements