Predrag Lucić: Nema suživota između slobodnih medija i diktature

Intervju sa Predragom Lucićem za Nezavisni iz 1998. godine, povodom usvajanja drakonskog Vučićevog Zakona o javnom informisanju.

Ove nedelje u Skupštini Srbije usvojen je novi Zakon o javnom informisanju, koji je veoma restriktivan. S obzirom na vaše bogato iskustvo, šta mislite o najnovijim pritiscima na medije u Srbiji?

– Mislim da je bespredmetno komentirati i Zakon o javnom informiranju i bilo koji legislativni akt donesen u državi koja bez ikakvih skrupula pečati redakcijske prostorije i novinare istjeruje na ulicu. Ovom tužnom prigodom želim podsjetiti na prištinske događaje od prije devet-deset godina, kada je ista vlast po prvi put poslala policiju u jednu novinsku redakciju.

Onoga tko je mislio da će se represija zaustaviti na “Rilindiji” ne treba nazvati optimistom nego konformistom, a isto vrijedi i za današnje “optimiste” koji drže da su zabranjeni “Danas”, “Dnevni telegraf” i “Naša borba” tek novinski uzorak na kojemu srpska vrhuška pokazuje zube. Ovaj Zakon, kao i mnogi drugi izglasani na istom mjestu, leži u topuzu, ali počiva na pripuzu i na amorfnoj masi, koja ne vjeruje da je fašizam stvaran, zbiljski i svakidašnji, sve dok ne kucne čas da mu se taj fašizam ukaže pred nosom, a to se ukazanje u pravilu događa tek sekundu prije nego što vrli konformist bude puknut šakom u čelo. Možda vam sve ovo što govorim zvuči prestrogo, ali fašizam u Srbiji djeluje i odviše dugo i odveć transparentno da bi nas išta što izglasaju ili urade njegovi korifeji moglo začuditi. S druge strane, sloboda je nešto što vam nitko ne može ni darovati, ali ni oduzeti. Suživota između slobodnih medija i diktature naprosto nema i iluzorno je očekivati da će diktatori biti tolerantni prema nepoćudnim novinarima. Vrijeme u kojemu se moglo govoriti “ja samo objektivno informiram javnost, a ostalo nije moj posao” možemo slobodno nazvati prošlim svršenim. Ono drugo vrijeme, o kojemu je prije davnih pet godina govorio Rambo Amadeus kazavši kako je “vrijeme da izvadimo glave iz guzice”, nažalost još uvijek nije nastupilo. Kako u SR Jugoslaviji, tako ni u njenom zapadnom susjedstvu.

* Kao veća opasnost od zabrana, ovih dana u srbijanskim medijima pojavljuje se autocenzura Urednici pregledaju tekstove, i, valjda po nekom šestom čulu, određuju šta može ući u novine, a šta ne, šta prija vlastodršcu, a šta mu para uši i bode oči. Kako izlazite na kraj sa autocenzurom?

– Autocenzura je jedina stupidnija stvar od cenzure. Onaj tko je provodi nad samim sobom, ne samo da si kopa raku, nego se još i dobrovoljno, preko reda, javlja da mu ne treba državna lopata, jer ju je on – siromah – donio od kuće. Nakon takvog auto-da-fea nema nikakvog razloga da mu se država i ne popiša na grob. “Ne valja ti lopata, majstore!” “Feral Tribune” s autocenzurom uopće ne izlazi na kraj, jer s njom nije izašao ni na početak. Suočeni s režimom koji ne poznaje i ne priznaje ljudski govor, koji podjaruje arlaukanje u gomili i tetoši šutnju pojedinca, naši novinari ne sudjeluju ni u kolektivnom urlanju ni u tobože patriotskom prešućivanju “nezgodnih” činjenica. Ne zavijaju s vukovima, ali i ne šute s ovcama.

* Uočavate li neku značajniju razliku između Miloševićevog i Tuđmanovog režima kada je tretman medija u pitanju? I uopšte kako se snalazite sa takođe restriktivnim zakonom o informisanju u Hrvatskoj, a da pritom ne nanesete “duševne boli” “onima gore”?

– Kada su nas uzdanice prošloga režima izvodile pred svoje namrgođene sudove i pribijale na stupove srama izbacili smo kovanicu “Priznajemo samo sud svoje hartije!” Toga se držimo i danas, pa nas ni najmanje ne diraju duševne boli i patnje “onih gore”. Možda i zato što nismo primijetili da uopće imaju dušu. A što se razlike izmedu Tuđmanovog i Miloševićevog režima u odnosu prema medijima tiče, ona – sad ćete se iznenaditi – ipak postoji. Ta razlika je vremenska. To jest, čega se jedan od njih dosjeti, drugi se nešto kasnije podsjeti. Pa ne očekujete valjda od tipova koji su cijeli svoj život čitali biltene da razumiju najnormalniju ljudsku potrebu da se ode do kioska, kupi novine i da se potom iz tih novina čita što se događa na ovome svijetu. Njima ne ide u glavu zasto uopće rastu stabla koja nimalo ne nalikuju na kancelarijske fikuse, pa kako bi im onda išlo u glavu zašto na ulici raste kiosk.

* Kakvo je uopšte stanje sa nezavisnim novinama u Hrvatskoj, odnosno može li se govoriti o tržištu informacija, ili su nezavisni mediji gurnuti u gerilu?

– Novine koje doista žele biti nezavisne, u Hrvatskoj moraju ponijeti svoj gerilski križ. To je cijena koja se plaća za odbijanje da se bude bilten ili da se na kratkom lancu glumi “objektivnost”, “uljuđenost” ili “tržišnost”. Pristati na malograđanske floskule tipa “nije još vrijeme” značilo bi pristati na odgođeni, vjerojatno zagrobni život, kakav nam velikodušno nude skakavci koji su pojeli sve ove godine. Naknadne istine podrazumijevaju prethodnu laž i stoga nemam nikakvog razloga vjerovati u tobože nezavisne novine koje uvijek odgovaraju duhu vremena, ali se isto tako uvijek razilaze s datumom otisnutim u zaglavlju. Dopuštam si da budem isključiv kada su u pitanju novokomponirani “profesionalci” koji su se postulata profesije sjetili tek kada su vidjeli da režim u čijoj su izgradnji sudjelovali srlja u sigurnu propast. Sve vam ovo pričam zato što je na hrvatskoj medijskoj sceni danas više onih koji “nisu više zavisni” negoli onih koji su bili i ostali nezavisni.

* U Srbiji, na primer, veoma mali broj ljudi čita novine, nedeljne pogotovo. Kod nas se to pravda nepismenošću. A u Hrvatskoj?

– Po nekim anketama, jedva osam posto hrvatskog stanovništva ima ikakav kontakt s pisanim medijima, uključujući u to i zamatanje srdela na ribarnici. Kod nas se to, za razliku od Srbije, ne pravda nepismenošću. Naprotiv, to se pravda pretjeranom pismenošću, iskonskom mudrošću i razboritošću hrvatskoga čovjeka kojemu ne trebaju novine da bi znao što se oko njega događa. Njemu uopće ne treba da zna što se događa.

* Za šta vam sada sude?

– A za što nam ne sude? Sude nam zato što smo predsjednika Republike podsjetili da se deklarirao kao frankist, sude nam zato što njegova kći ne zna je li joj tata dao ime Sutjeska ili Neretva, sude nam zato što unatoč raširenom vjerovanju da se ne može počiniti zločin u samoobrani svjedočimo da su počinjeni brojni zločini, i to u samoobmani da se čine junačka djela, sude nam zato što se usuđujemo primijetiti da su nestručni ali partijski podobni kirurzi zapravo djecoubojice, sude nam za to što su uvjereni da će se hrvatsko nezavisno sudstvo ponašati u skladu sa savješću koje nema.

Dinko Gruhonjić

(Vojvođanski građanski list Nezavisni, 23. oktobar 1998)

 

Advertisements