RASULO BAKIROVE SDA

RASULO BAKIROVE SDA

 

Taj scenario u kojem danas Izetbegoviću najodaniji klanovski partneri traže njegovu političku glavu je gotovo izvjestan. Onog časa kad izgube sve privilegije koje im daje vlast, kad padnu s vlastodržačkog trona u egzistencijalnu strepnju za sve što su učinili dok su vladali, ti će klanovski partneri tada potražiti krivca u vođi. Bit će to boj očajnika koji su do jučer vladali životima masa. Kraj dinastije Izetbegovića, jer je sin prokockao čitav očev simbolički kapital, kako što to čine obične kafanske protuhe ponesene svojom strašću.

Ni jedna politička partija nije se tako snažno rasula iznutra kao SDA pod vodstvom Bakira Izetbegovića. Razlozi tom procesu nisu sadržani samo u vođi, njegovoj nesposobnosti, očigledom odsustvu elementarne političke inteligencije, sklonosti da otvara čitav niz nepotrebnih sukoba u kojima trpi poraz za porazom, autokratskom načinu vođenja stranke ili otvorenom nepotizmu i klanovskom upravljanu i strankom i državnim organima, nego i u samoj stranci, tj. u načinu na koji je njegov otac, kao osnivač i prvi vođa stranke, poimao politiku i obnašanje vlasti. Naime, Alija Izetbegović zbog vrste svoje političke inteligencije, obrazovanosti i umijeću da se masama predstavi kao neko po svemu njihov, nije SDA profilirao kao političku organizaciju, već kao nacionalno-vjerski pokret. Iz toga je i proizašla strukturna mana njegove vlasti – on je želio biti harizmatski nacionalni vođa, a ne politički lider odan demokratskim uzusima i poštivanju demokratskih procedura u upravljanju državnim organima. Zato SDA, osim za Tihićevog vođenja stranke, nije bila partija institucionalnog i sistemskog organiziranja države, već onog klanovskog. Alija se, kako su primjećivali kritičari njegove politike, okruživao odanim kadrovima iz mladomuslimanskog kruga ljudi i njihovim potomcima, a Bakir sebi odanim pragmatičarima i udvoricama koji politiku doživljavaju isključivo kao sredstvo za ostvarivanje ličnih interesa. Alija je islam pretvarao u svoju političku ideologiju, a Bakir je od islama načinio političku zastavu, dakle, puku masku iza koje se krije nemoć da se profilira moderna konzervativna nacionalna ideologija. Otac je u Turskoj vidio saveznika u borbi za bošnjačke interese, a sin u njoj vidi zemlju u kojoj stoluje njegov lični sultan Erdogan, kojeg je proglasio za  bošnjačkog vođu. Otud je pod Bakirovim vodstvom proistekla kapilarna nedržavotvornost SDA i nemoć da se u njoj ostvari viziju multietničke organizacije države na sekularnim osnovama.

Alija, a o tome gotovo niko ne piše, nikada nije ponudio niti ijedan programski dokument u kojem bi nudio rješenja za kreiranje nove, postdejtonske BiH, iako se retorički pozivao na patriotizam i bošnjakoljublje. Bakir takav dokument ne može ni ponuditi, jer on nema sposobnost ostvarivanja političke vizije, a politiku kreira samo kao borbu za vlast. U takvom gubljenju ideologije od nacionalno romantičarskog pokreta do klanovski ustrojene stranke, gubila je i država u cjelini. SDA je pod Alijom otpočela privatizaciju društvenih i državnih dobara i urušila ekonomski prostor pod tzv. bošnjačkom kontrolom, a sa HDZ-om podijelila privredu Federacije BiH na bošnjački i hrvatski dio. Otud bošnjački i hrvatski telekom, bošnjačka i hrvatska elektroprivreda, nacionalno podijeljene šume,  itd. Istodobno s tim, SDA je stvorila novu klasu bezočno bogatih tajkuna koji su služili kao njena ekonomska infrastruktura. Iz toga se rađala Alijina fantazma o mladomuslimanskoj ekonomskoj eliti u Bošnjaka, a Bakir je zarad sukoba s mladomuslimanskim nasljeđem u stranci stvorio neobegovsku fantazmu. Na toj osnovi izgrađen je vampirski oblik bošnjačke prvobitne akumulacije kapitala i bezočne eksploatacije radnika. I dok je pod Alijom društveni prostor bio koliko-toliko demokratičan, pod Bakirom on je pretvoren u neku vrstu medijskog zvjerinjaka s agresivnim jezikom u medijima pod njegovom političkom kontrolom (Stav, Faktor itd.) koji nerijetko prerasta i otvoren govor mržnje. To su na svojoj koži osjetili svi kritičari SDA, njeni politički protivnici, a u zadnje vrijem i sami odmetnuti članovi SDA, naročito Senad Šepić, te Dino Konaković i Mirsad Kukić.

Na koncu, učinci takve transformacije stranke morali su dovesti do njenog unutrašnjeg rasula. Zbog nezajažljive žudnje za moći njenog sadašnjeg lidera nedemokratična u sebi, SDA je pravi primjer liderokratskog političkog aparata, partitokratskog oblika vladanja i klijentističkog organiziranja državnih institucija i društvenog prostora u cjelini. Kada se takav aparat počne urušavati, onda postane očito da on nema pouzdan ideološki temelj, već da je osnovni princip njegovog ustrojstva lični interes partijskih moćnika. To najbolje potvrđuju osude koje funkcioneri stranke i njena glasila iznose u javnost o odmetnutim članovima. Tako je Izetbegović ustvrdio da je Konaković iz ličnih ambicija napustio SDA, koja mu je dala sve i preko koje i postao premijer sarajevske kantonalne vlade. Uz to Izetbegović optužuje Konakovića, da je probleme morao rješavati u razgovoru s njim, a ne javno ih iznositi. Svakom ko se iole razumije u demokratska načela vlasti jasno je da Izetbegović insistira na netransparentnom obliku vladanja, gdje se o problemima diskutuje u uskom krugu partijskih moćnika i s vođom lično, a ne u institucijama sistema i u javnosti. Istodobno, njegove optužbe idu dotle da poništavaju svaku mogućnost da je Konaković branio neke principe, jer Izetbegović po svom političkom habitusu u principe ne vjeruje niti ih priznaje kao formu političkog djelovanja. Iz takvih vođinih osuda bivšeg odanog člana naprosto zaudara liderokratski provincijalizam. Na drugoj strani, SDA je optužila Kukića da je zloupotrijebio stranku kako bi ostvario ličnu diktaturu u Banovićima i na području Tuzlanskog kantona. Baš kao da je Kukić bio član neke konkurentske stranke, a ne potpredsjednik SDA. I baš kao da je preko noći Kukić to mogao ostvariti, a ne dugogodišnjim razvijanjem političke infrastrukture. Sve dok je ta infrastruktura bila u vođinoj službi i bespogovorno odana partijskom vodstvu, Kukić je gošćen, štićen, hvaljen, uvažavan, a u samoj stranci figurirao je kao čovjek od punog vođinog povjerenja, kojem se tepalo nadimkom Kuki. A prošle godine Bakir Izetbegović je lično stao iza Kukića, braneći ga od optužbi za korupciju u slučaju Zukić-Kukić-Sarajlić i uzimanju novaca za zapošljavanje u državnim firmama. Tada je, ako se čitatelji sjećaju, Izetbegović izjavljivao da je sva Kukićeva krivnja vezano za jedno: „Ma, ja“, izrečeno u teflonsku slušalicu. Danas, nakon što je Kukić srušio kantonalnu vladu u Tuzli, on je od vrha SDA optužen za strahovladu u Banovićima i zloupotrebu partijske moći. Istodobno s tim, Konaković u svojim istupima optužuje SDA za sistemsku korupciju i kriminal, na šta Izetbegović priglupo odgovora: zar je problem u jednom teletu i drugim sitnicama. To tele, nelegalno prodavano u hotelu na Bjelašnici, bilo bi u sređenim društvima predmetom inspekcijske i policijske istrage, a u Bakirovim očima ono je obično meso nelegalno prodavano u državnoj instituciji.

Kad se takvi istupi predsjednika i vodstva SDA, osnovno pitanje je: da li je ova stranka sistemski iznutra koruptivna i jesu li sve institucije u kojima vlada iste takve? Je li takvim istupima potpuno urušen društveni moral, a van snage stavljen zakon, pravne procedure, istražni i sudski organi. Drugim riječima, da li je Izetbegović lično i svojeručno morao prema zakonu tražiti istragu, eto makar o jednom teletu, ako ne o kriminalu npr. u Energoinvestu, Hidrogradnji, UPI-ju, ŠIPAD-u i drugim velikim, moćnim kompanijama koje je u nasljeđe SDA-u ostavila predratna socijalistička vlast i koje su uništene sistemski u temelju. Radi li se o tome da je Alijonom sinu potpuno normalno i prihvatljivo nelegalno djelovanje u institucijama sistema, da je on na to navikao, pa svojim istupima ohrabruje i druge da društveni nemoral i nezakonitost proglase za principe obnašanja vlastodržačkih funkcija.

Upravo je urušavanje društvenog morala sržno obilježje SDA i drugih nacionalistički orijentiranih stranka, koje su pljačkaški model privatizacije i stvaranje gramzivog, vampirskog oblika prvobitne akumulacije kapitala skrivale iza parolaške ljubavi spram nacije i tobožnje zaštite nacionalnih interesa. U tom dvadesetogodišnjem držanju javnosti u stanju mentalnog zatvora, SDA i druge nacionalističke stranke pretvorile su biračka tijela u svoju klijentelu koja je glasala za održanje društvenog status qua, glasajući tako za svoj posao koji joj je omogućio koruptivni vlastodržački aparat.

Takav politički nemoral prikrivan je deklarativnim pripadanjem religiji, pa je SDA insistirajući na svom islamskom temelju vjeru pretvorila u svoju političku zastavu iza koje se skrivalo licemjerje, pragmatizam, bezočna eksploatacija ljudi, slijepo podaništvo, a iza svega toga nicao je tipično provincijski kapitalistički zvjerinjak u kojem je nekolicina strašno bogatih ljudi ovladala ukupnim životom masa.

Danas kad taj nemoral, neprincipijelnost, licemjerje, surova borba za vlast, sudar klanova isplivavaju na površinu, kad iz SDA u javnost izlazi moralna gnjilež u kojoj se vidi ubijeni konj na imanju generalnog sekretara optuženog za kriminal, ili bomba pred diskotekom potpredsjednika koji je srušio kantonalnu vladu, kad se u SDA govori jezikom prijetnji i ucjena, a u medijima pod njenom kontrolom i jezikom mržnje, postavlja se pitanje: šta će se u bliskoj budućnosti desiti s negdašnjim Alijinim nacionalno-vjerskim pokretom?

Gotovo je izvjesno da će se proces unutrašnje destrukcije nastaviti, jer politički konkurenti će na svaki mogući način iskoristiti sve slabosti te stranke. A to znači da ona gotovo sigurno pada s vlasti. Ako se ima u vidu da je njeno biračko tijelo klijentistički ustrojeno, onda je jasno da ta stranka neće moći kontrolirati njegov veliki dio. Npr. onaj u Zenici, gdje joj je vlast oduzeo Kasumović, ili onaj i Visokom koji je krenuo za tamošnjom načelnicom koja je napustila SDA, ili onaj koji će krenuti za Dinom Konakovićem i zastupnicima kantonalne skupštine koji su napustili stranku, a da o glasačkom tijelu odanom Kukiću i zavisnom od njega i ne govorimo. Dodaju li se tome poslanici državnog parlamenta koji su napustili SDA i formirali novu stranku, dalo bi se gotovo matematički precizno izračunati koliko glasača je ta stranka izgubila. Pridoda li se tome i njeno demaskiranje pred javnošću, pad Izetbegovićevog ugleda u javnosti, njegovo otvoreno laganje da agent Softić ima legitimitet zastupanja BiH pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, onda se sa punom sigurnošću može reći da će naredni izbori značiti kraj tako profilirane partije. A to znači i kraj Izetbegovićeve neograničene moći u SDA. S njim se može dogoditi baš ono što se vlastodršcima i događa kad propadne sistem koji su gradili – da njegovu političku glavu prvo traže oni koji su od njega najviše i zavisili. Taj scenario u kojem danas Izetbegoviću najodaniji klanovski partneri traže njegovu političku glavu je gotovo izvjestan. Onog časa kad izgube sve privilegije koje im daje vlast, kad padnu s vlastodržačkog trona u egzistencijalnu strepnju za sve što su učinili dok su vladali, ti će klanovski partneri tada potražiti krivca u vođi. Bit će to boj očajnika koji su do jučer vladali životima masa. Kraj dinastije Izetbegovića, jer je sin prokockao čitav očev simbolički kapital, kako što to čine obične kafanske protuhe ponesene svojom strašću.

 

Advertisements