George Orwell: Književnost i totalitarizam

Standard

Posebnost je totalitarne države da kontrolira misli, ali da ih ne utvrđuje. Ona uspostavlja neosporne dogme i mijenja ih iz dana u dan

Izvor fotografije: BBC

Na početku svog prvog govora rekao sam da ovo nije doba kritike. Ovo je doba borbe a ne ravnodušnosti, doba u kojem je posebno teško vidjeti književnu vrijednost u knjizi s čijim se zaključcima ne slažete. Politika – politika u najopćenitijem smislu – preplavila je književnost do mjere koja izlazi iz granica normale, a to je dovelo do naše svijesti borbu koja se uvijek odvija između pojedinca i zajednice. Kada razmatrate teškoće pisanja poštene, nepristrane kritike u vremenu poput našeg, počinjete shvaćati prirodu opasnosti što se nadvija nad čitavom književnošću doba koje nadolazi.

Živimo u doba u kojem nezavisni pojedinac prestaje imati iluziju da je nezavisan. U svemu što smo rekli o književnosti i naročito u svemu što smo rekli o kritici, instinktivno smo nezavisnost pojedinca uzeli kao postojeću činjenicu. Čitava moderna evropska književnost – govorim o književnosti proteklih četiri stotine godina – izgrađena je na konceptu intelektualnog poštenja ili ako vam je milije, na Shakespeareovoj maksimi: »Prema samom sebi budi iskren«. Prva stvar koju tražimo od pisca jest da ne laže, da kaže što zaista misli i zaista osjeća. Najgora stvar koju možemo reći o umjetničkom djelu jest da je neiskreno. A to još više vrijedi za kritiku nego za stvaralačku književnost, u kojoj izvjesna količina izvještačenosti i neprirodnosti, pa čak i izvjesna količina očevidnog sljepila ne smetaju tako dugo dok je pisac u osnovi iskren. Moderna književnost je u biti stvar pojedinca. Ona je ili iskren izraz onoga što jedan čovjek misli i osjeća, ili nije ništa.

Continue reading

%d bloggers like this: