Šešelj – zli klaun u zgradi kupolastog krova

Je li državni vrh Srbije planirao današnji incident u nacionalnom parlamentu i time namjerno ponizio predsjednika Hrvatskog sabora, ili je neodgovorni parlamentarac sa svojom sljedbom kompromitirao dobru volju aktualne administracije da iskrenim dijalogom rješava sva otvorena pitanja sa susjedima – promašena je dilema na koju će danas vjerojatno pokušati odgovoriti dio onih koji prate političke procese u Beogradu i odnose između država na prostoru bivše Jugoslavije.

Piše: Davor Gjenero

To da se raspravlja o ovoj dilemi, čini se, blisko je interesima administracije u Beogradu. Izjava Maje Gojković, predsjednice Skupštine Srbije, također je usmjerena u tom pravcu. Iako ju se opisuje kao “najoštriju osudu” Šešelja i njegova ponašanja, to je zapravo relativizacija značenja ovog nevjerojatnog incidenta.

U istom dahu s osudom Šešelja Gojković govori o nekakvim incidentima koji su se događali u vrijeme nedavna Vučićeva posjeta Zagrebu, što nije zaustavilo Srbiju u odlučnosti da bude garant mira i stabilnosti u regiji, pa je Vučić, unatoč tome, okončao posjet i otvorio nišu za daljnju suradnju dviju država.

Istina je, u Zagrebu su posjet predsjednika Vučića pratile demonstracije na glavnom zagrebačkom trgu, koje nisu bile ni masovne ni relevantne, na kojima nije sudjelovao nitko tko bitno oblikuje javno mišljenje u Hrvatskoj i tko ima relevantni društveni utjecaj. Takve demonstracije u demokratskim su državama posve normalne, jer građani imaju pravo samoorganizirati se i javno reći da ne smatraju kako netko tko je u njihovoj državi primljen s najvišim državnim počastima zaslužuje takav odnos njihove države.

Skandal u Skupštini

To su poruke koje su upućene samo javnim vlastima vlastite države i irelevantne su s pozicije države koju zastupa onaj koji je svojim posjetom provocirao protest. Takvi su protesti neugodni domaćinima, pogotovo ako na njima ima primitivizma, vrijeđanja ili natruha retorike koja dovodi u pitanje temeljna prava i ravnopravnost građana.

Ponašanje unutar tijela javne vlasti, unutar parlamenta, koji bi trebao biti predstavnikom cijelog naroda, nešto je sasvim drugo. Incident što ga je počinio Vojislav Šešelj u pratnji svoje sljedbe nije se ovog puta odvijao na cesti, nije pred institucijom sudbene vlasti palio hrvatsku zastavu, kao što je to činio nakon što se vratio iz Haaga, nego je skandal počinio u Skupštini, i to nakon što je prošao pokraj kordona stražara, koji bi trebao osiguravati mir u toj instituciji.

Najveći problem nije čak ni to što je incident počinio parlamentarni zastupnik, jer, kako kaže jedan cinični zagrebački profesor filozofije, i glupi ljudi imaju ljudska i politička prava, pa budale mogu u parlament izabrati i nekoga svog. Problem je u tome što Vojislav Šešelj, da je Srbija država vladavine prava, ne bi smio niti mogao proći pokraj portira Skupštine i ne bi se mogao naći u situaciji da izaziva skandal.

Drugostupanjski je Šešelj nedavno pravomoćno osuđen na deset godina zatvora pred tijelom koje je naslijedilo ICTY u Haagu, a to je sudište u zakonodavstvima svih država bivše Jugoslavije izjednačeno s domaćim pravosuđem. Zakon o izboru zastupnika u Republici Srbiji, pak, određuje da mandat zastupniku prestaje ako je osuđen na zatvorsku kaznu dužu od šest mjeseci, i to silom zakona.

Dakle, nakon što je osuđen u Haagu, Šešelj je morao biti suočen s prestankom parlamentarnog mandata, i to administrativnom, a ne političkom procedurom. Jedini koji su se usudili u Skupštini na to upozoriti bili su parlamentarci Nenad Čanak i Aleksandra Jerkov. Čanak se i prije postavljanja tog pitanja našao na udaru Šešeljevih prijetnji, “preventivno”, zajedno s Tomislavom Žigmanovom. Dvojica pravih Vojvođana, ljudina i pomalo bekrija Čanak i melankolični, uglađeni Žigmanov, Šešelju su se nametnula kao dvije idealne mete za njegovu najavu o “nastavku činjenja ratnih zločina”, za koje ni on ni međunarodno kazneno zakonodavstvo više ne dvoje da ih je činio devedesetih godina. Aleksandra Jerkov, koja čini ono što ne bi smjelo biti potrebno parlamentarcu u konsolidiranoj demokraciji s ambicijom pristupanja Europskoj uniji, pokazuje odvažnost i hrabrost, doživjela je još sramotniji tretman zločinca i njegove sljedbe – njoj su namijenili puko poniženje, čak bez “patosa” žrtve, što je namijenjeno Čanku i Žigmanovu.

Još od prosvijećenog apsolutizma u Europi vrijedi pravilo: zakon obvezuje svakoga, pa i onoga tko je taj zakon donio, bio to monarh s apsolutnom vlašću ili parlament koji predstavlja cijeli narod i u njegovo ime donosi zakone. Iznad svakog parlamenta moraju biti zakon i načelo vladavine prava, a bez obzira na to što su oni zakonodavci, zakon se mora primjenjivati i na parlamentarce.

Procesi u pogrešnom smjeru

Takvo flagrantno kršenje načela vladavine prava, kad Skupština Srbije odbija provesti svoj zakon i prekinuti Šešeljev parlamentarni mandat, bez obzira čini li to zato što ne priznaje judikaturu međunarodnih sudišta (na što se obvezala pretpristupnim sporazumima s EU-om) ili zato što izigrava vlastite zakone, alarm je koji bi morao upozoriti međunarodnu zajednicu, a prije svega Europsku komisiju (koja je upravo ovih dana dovršila izvješće o napretku Srbije i drugih država zapadnog Balkana) da su procesi u Beogradu krenuli u krivom smjeru.

Strašno je to što Šešelj slobodno ulazi u Skupštinu Srbije, što se javno predstavlja kao narodni zastupnik, a ne toliko to što on po svojoj zločinačkoj pameti ima reći. Jezivo je to što on najavljuje progon valjanih ljudi, kakvi su gđa Jerkov i gospoda Čanak i Žigmanov, a da to radi zaštićen imunitetom parlamentarnog zastupnika i da pod zaštitom tog imuniteta njegova sljedba najavljuje nastavak progona njima nepoćudnih po Vojvodini.

U zemljama s visokom parlamentarnom kulturom troje odvažnih i vrijednih ljudi, koje taj ratni zločinac napada, danas bi primali izraze solidarnosti cijeloga parlamentarnoga ustavnog luka, a premijerka ili predsjednica Skupštine bile bi na čelu prosvjeda njima u potporu. Predsjednik Republike na dan kad Šešeljeva klatež najavljuje marš na Hrtkovce bio bi u tom mjestu i možda pitao ono isto što je Janez Drnovšek, nezaboravni predsjednik Slovenije, pitao sugrađane koji su s njenog posjeda pokušali prognati romsku obitelj, a Drnovšek ju je došao zaštititi – “Pa jeste li vi ljudi?”

Sve to od Vučića, Ane Brnabić i Maje Gojković nitko ne očekuje, ali minimum koji bi morali osigurati jest provođenje zakona. Zli klaun ne smije nakon presude haškog sudišta ostati parlamentarnim zastupnikom. On ne smije imati ulaznicu u onu zgradu s kupolastim krovom, inače to neće biti nacionalni parlament, forum za uspostavljanje općeg interesa, nego će podsjećati na onaj vic iz stare Jugoslavije: “Zašto Skupština ima kupolasti krov? – Pa kad si vidio cirkus s ravnim krovom?” Ali tamo gdje je parlament cirkus život puka opasan je i nesiguran.

 

Advertisements