Muhe bez glave

Dakle, to je sada potvrđeno i ovjereno državnim pečatom i s najvišeg mjesta. Premijer Andrej Plenković objavio je ovih dana šokantnu vijest da su Hrvatskom zapuhali hladni antievropski vjetrovi, a snagu im daju sve brojnije i snažnije desne konzervativne udruge.

Piše: Marinko Čulić

Ova konstatacija toliko je pronicljiva da bi zasluživala i nekakvu medalju intelektualne izvrsnosti da Plenković nije uz ovo dovezao još jednu rečenicu. Rekao je da ovi vjetrovi s desnice dobivaju i podršku u dijelu HDZ-a, što objektivno destabilizira njegovu Vladu i njega osobno. A tu smo! Premijeru je stvar postala vrijedna pažnje tek kada se dotakla njegove kože, a dotakla se, tko zna da li su njegovi moždani procesori i to u stanju dohvatiti, i zato što je on osobno popuštao desnici i klerikalističkim udrugama i strančicama, omogućavajući nekim notornim konzervativnim šušama da uđu u same vrhove zakonodavne i izvršne vlasti (u to se uklapa i najnovije odbijanje Sabora da bude pokrovitelj Dana antifašizma). Doduše, Plenković je prekratko na vlasti da bi se čitava kibla krivice za to protuevropsko otklizavanje istresla samo njemu pod nos. Preciznije je reći da se on samo uklopio u višegodišnji, najmanje poludesetljetni trend svjetonazorskog i ideološkog kotrljanja zemlje unatrag. Osim toga, taj trend nije nešto što se događa samo Hrvatskoj, ima ovog kršćanskog radikalizma na debele prstohvate i drugdje u svijetu, posebno u dijelovima Sjedinjenih Država (ponajprije na tzv. Srednjem zapadu) i u srednjoj Evropi.

Slika je dakle šire uramljena, što ne znači da se time može, smije izbjeći pitanje koliko je opasna za Hrvatsku. O itekako jeste, prvenstveno zbog poništenja ne tako lako i ne tako davno, u vrijeme socijalizma ostvarenih tekovina modernosti, jer doslovce danomice gledamo kako se te tekovine ruše u oblasti školstva, kulture, znanosti, obiteljskih prava, zdravstva, lokalnog komunitarizma… Ipak, realno govoreći, hrvatska desnica je najopasnija kada iz oblasti svjetonazorske zatucanosti pređe u fazu ustašovanja i uzdisanja za najvećom katastrofom u hrvatskoj povijesti, Pavelićevom NDH. A to ipak nije ono što dominantno obilježava najnovije prosvjede protiv Istanbulske konvencije, koji će se u najskorije vrijeme sigurno protegnuti i na novi obiteljski zakon, a malo kasnije i na novi zakon o pobačaju. Sretna okolnost je da je velik dio sadašnjeg hrvatskog katoličkog ultrakonzervativizma uvezen sa Zapada (Vice Batarelo, Stjepo Bartulica…), a ondje se ustaštvo ipak ne nosi (osim u rezervatima ljute hrvatske emigracije). Ustašku crtu u sadašnje antiistanbulske prosvjede ugrađuju samo Željka Markić sa svojim obiteljašima, Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, Velimir Bujanec, Đuro Glogoški (na splitski prosvjed najavio se i Marko Perković Thompson, ali se nije pojavio). Svi oni su smjesta odjurili u Split, s očitom namjerom da tamošnji skup uzmu pod svoje, i sasvim očekivano ondje je jedna od parola koju se uzvikivalo bila i ‘Za dom spremni’.

Druga sretna okolnost je da nova hrvatska desnica voli koketirati s konzervativnom Poljskom (iako su poljski konzervativci uvjereni antifašisti, doduše često ukrižani s neokajanim antisemitizmom) i s Putinovom Rusijom (gdje je antifašizam i dalje ultimativna vrijednost u koju se ne smije dirati). Dakle, hrvatska desnica formira svoj ideološki sklop po pomno razrađenom planu muhe bez glave i tog se plana dosljedno drži. U Splitu se klicalo Viktoru Orbanu, koji je hodajuća metafora podrivanja hrvatskih ekonomskih interesa (INA, MOL), a osim toga poznato je da se mađarski nacionalisti ni danas ne odriču teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj. Stoga se i unutar hrvatske desnice čuje poneki usamljeni glasić, doduše tek prijestupnih godina, da je ona beznadno zaostala u razvoju jer sve stavlja na napitničko i nazdravičarsko domoljublje, ali nigdje je nema kada su u pitanju vitalni nacionalni interesi (pljačkaška privatizacija, odljev kapitala iz zemlje…). Uostalom, ta vrsta licemjerja obilježava i svu ovu buku oko Istanbulske konvencije, u kojoj se Plenkovićevu vladu optužuje da se sluganski klanja stranom centru moći (Bruxelles), iako to u barem istoj mjeri vrijedi za neslužbenog organizatora sadašnjih konzervativističkih skupova, Katoličku crkvu, s jedinom razlikom da je njen centar moći južnije (Vatikan).

Naravno da hrvatski konzervativci i njihovi crkveni skrbnici na ovaj način mogu izgledati samo kao smušenjaci izgubljeni u vremenu i prostoru. I to zbilja i jesu. Oni ne da ne shvaćaju, nego ni ne mogu shvatiti da crkveno inzistiranje na svetosti i nerazrješivosti braka pretvara društvo u boksački ring za nasilje u obitelji, koja je i zbog toga u nikada većoj krizi. Isto tako ne shvaćaju da se rod zbilja uvelike odvojio od spola jer je nekada, samo jedan primjer, rodna obaveza žena bila da muževima peru noge, a sada ipak imaju rodno pravo reći im da to sami rade. Ukratko, oni ništa ne shvaćaju, niti su sposobni za ikakvu novu ideju, što bi bio njihov problem da nasuprot tome nisu vrlo uspješni u razaranju postojećih priznatih i provjerenih ideja, koje čine fundus današnje moderne civilizacije. Tako sada gledamo pogubne posljedice odbijanja cijepljenja djece, u zamahu je i zahtjev da se u odgoju djece odlučnu ulogu prepusti obitelji a ne školi, pa bi se ondje u dogledno vrijeme moglo učiti i da je, kako se već tvrdi, Zemlja ravna ploča.

Ukratko, dovršena je platforma rušenja prosvijećene laičke države i stvaranja paralelne teokratske tvorevine, pa je Davor Bernardić, u oštroj konkurenciji vlastitih gluposti, najveću napravio kada je neko vrijeme najavljivao da SDP neće podržati ratificiranje Istanbulske konferencije. Bio je to toliko autističan ustupak zatucanom konzervativizmu da su ga neki neovisni liberalni autori s pravom upozorili da su građanska prava danas toliko uzdrmana i ugrožena da bi socijaldemokrati zapravo trebali stati na branik buržoaske revolucije, a ne proleterske, do koje im je ionako stalo koliko do lanjskog snijega. I stvarno, ako je, figurativno rečeno, Oktobarska revolucija danas davno svršeno vrijeme, za kojim više nema tko plakati, sada su na kocki i Francuska i Američka građanska revolucija, a to, najblaže rečeno, nije nikakav ‘kikiriki’, jer se time podrivaju temelji čitave liberalne demokracije na kojoj je sazdan današnji svijet.

I sve to je, rekosmo, u hrvatskom slučaju samo prvi dio priče. Drugi dio je da objektivno prijeti opasnost da se val sadašnje konzervativne (kontra)revolucije slije u korito već otprije uhodanog i učvršćenog proustaškog pokreta. Srećom, to se još nije dogodilo ili se nije dogodilo u punoj mjeri, ali ne znači da neće. Evo, pred nama su komemoracije vezane uz Jasenovac i Bleiburg, kada tradicionalno rastu ideološke napetosti, i brzo ćemo vidjeti da li će ostati samo na tome ili će se otići i korak dalje

 

Advertisements