Nema više zajebancije 

Ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom – što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju? Ukratko, ispalo je da ne mogu
Nema više zajebancije
Boris Dežulović

Sedam godina i sedam sedmica, pa još sedam dana i sedam sati prošlo je otkako sam se posljednji put kao čovjek naspavao. Svih tih sedam godina, svake noći po ponoći u dva sata zvao bi iz kafane moj drug Kožo: ne pita mazgov ni spavam li, ni radim li, ni čitam li, ni jebem li ga šta sve već ljudi u dva poslije ponoći rade, nego da čujem, kaže, vic, kad su ono Mujo i Suljo.

I tako svake noći, punih sedam godina, sedam sedmica i još sedam dana. Sve dok se jutros nisam probudio i vidio da je devet sati. Da je, shvatili ste, sedam sati od dva po ponoći prošlo, a da me Kožo nije zvao.

“Što nisi zvao sinoć?”, pitao ga ja jutros. “Nema više, gotovo, fajront”, kaže on. “Šta nema?”, opet ću ja. “Nema”, kaže, “viceva.” “Kako nema”, pobunio se ja, “samo viceva i zajebancije u Bosni i ima.” “Ne više”, odgovorio mi Kožo, “nema više viceva, nema više zajebancije.” “Tko kaže?”, pitam ja, “Brega”, veli on, “Brega?!”, blenuo ja, “aha”, potvrdio Kožo, pa zapjevao: “Čini mi se da… mjesec ramazana počinje.”

Prošle hefte, možda ste i primijetili, nije na ovom mjestu bilo ni Kože ni mene. Nestao tekst negdje na putu između moga malog Piska i velikog saraj Šeherana. Pardon, šeher Sarajeva. Zaustavilo ga iza tunela na Ivanu, selam, dobardan, đes to kaže pošo?, u Oslobođenje, ne može, javili iz redakcije, vrijeđa vjerske osjećaje. I hajde što vrijeđa vjerske osjećaje, nekako bi mi to redakcija i halalila, nego ih još vrijeđa za ramazana.

A ja se mislim, tako mi i treba.

(More …)

Advertisements