KRVAVA ŠLJIVOVICA

Standard

Kako to da Srbija nije izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a u centru Srbije logor? I u logoru preko 800 stotina bošnjačkih duša. Zlostavljanih, silovanih, prebijanih, izgladnjavanih, gušenih u kamionima…Pa nisu Užice u Krajini ili Hercegovini?!


Piše: Dragan Bursać

Ovih dana u Srbiji je pompezno proslavljen Dan policije. I ne bi se tu imalo šta dodati osim fakta da je riječ o populističkoj paradi u svrhu reklame jednog čovjeka. Aleksandra Vučića.
Nego, zna li taj čovjek i pripadnici te policije, da su neke njihove kolege baš u tim i takvim odorama, baš pod tim zastavama, u julu 1995. godine organizovali koncentracioni logor. I to baš u toj Srbiji, koja navodno nije učestvovala u ratu?




Dobro došli u Užice bez Tita!

A, sva je istina da je Republika Srbija počinila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. I to kakvu! I to koliku!
Pa nije bilo dovoljno samo učešće Srbije u ratu, nego je trebalo podizati logore za Bošnjake. E, takav jedan je bio i “Šljivovica” nadomak Užica. Nekadašnjeg Titovog Užica, ali tog Tita je pojeo velikosrBski nacionalizam i u nekadašnjoj industrijskoj zoni stvorio monstruma znanog kao logor “Šljivovica”.
A ta je “Šljivovica”, kravava šljivovica u svoje grotlo je usisala oko 800 Bošnjaka iz Žepe, koji su nakon pada enklave krajem jula ’95 potražili utočište u navodno neutralnoj Srbiji. Dočekao ih je logor. Dočekala su ih masovna izgladnjivanja. Dočekao ih je špalir kundaka za “dobrodošlicu”. Dočekali su ih kamioni, u kojima je umjesto 15 prevoženo po 50 i više ljudi. Znaju oni koji su vozili i koji su bili voženi za Edhema Torlaka, golobradog mladića, koji se ugušio u kamionu. Znaju egzekutori i za Ahmu Krlića, Mehu Jahića, Šećana Dizdarevića i Nazifa Krlića, koji su od “ljepote” preminuli u Šljivovici.
A, “ljepota” se sastojala u prebijanju pendrecima, električnim kablovima, letvama… Neki od zatvorenika su seksulano zlostavljani. Inače, život u Šljivovici je bio najsličniji paklu. Deset, petnaest ljudi u sobici od nekoliko kvadrata, bili su u pauzama zlostavljanja prepušteni konstantnoj gladi. Valjda da dovrši krvnički posao.
I onda opet, tuča, zlostavljanje, pa ponižavanje na druge načine. A drugi načini, policijo, ako ne znaš, a tvoji pripadnici su to radili, bili su i tjeranje Bošnjaka da se krste, tjeranje ljudi da sami sebi smišljaju srpska imena, pa opet udarci. Pa ko preživi u fekalne sobe “Šljivovice”.


Vaške saveznice i jedna stolica

Nego policijo Srbije, ne znam sjećaš li se Amira Omerspahića? Njega ste preuzeli od Vojske Jugoslavije u julu 1995. Njemu ste još prilikom hapšenja prste lomili. Ako se ne sjećaš policijo, Amir se sjeća. Dobro, predobro:
“Ali tek tu je nastao pravi pakao, odvodili su nas u baraku na ispitivanje, pisanje izjava, optužnica, tuča… To je trajalo danima. Onda je počelo izgladnjivanje i nevođenje računa o našoj higijeni. To nam je poslije pomoglo, jer kad smo se zaušljali, policajci nam nisu htjeli ulaziti u sobu”.
Sjećaš li se policijo kako su tvoji pripadnici stavili 31 čovjeka u 10 kvadrata? Kako ste ponižavali ljudska bića, kako ste tjerali izubijane ljude da se prije odlaska u toalet prekrtste? Sjećate li se vajni policajci kao ste «učili» Bošnjačke zarobljenike istoriji? Ni toga se ne sjećate? A sjećate li se one stolice? Ne? E, pa Amir Omerspahić se sjeća:
“Bilo je svakakvih mučenja. Stajala je ovdje jedna stolica posebna za mučenje, gdje su me jednom natjerali da se popnem na koljena, dok su me tukli po tabanima. To mi je najgore bilo”.
Mada, niste slomili Amira. On je i dalje čovjek, koji NE MRZI! Koji kaže da zbog zlodjela pojedinaca, ne može mrziti cijeli jedan narod. Niste uspjeli!


Logor i nakon rata

Ali uspjeli ste stvoriti monstrum-logor, za koji rijetko ko zna. I taj monstrum-logor, nadživio je dolazak mira. Svugdje u svijetu je potpisivanje bilo kakvog mira značilo i raspuštanje logora. Ne! Ne u “Šljivovici”. Ljudi, daleko od svijeta, daleko od očiju javnosti, daleko od bilo kakvog izvora informacija, debelo poslije potpisivanja Dejtonskom mirovnog sporazuma, bili su logoraši, bića nižeg reda.
Pa su zvijeri držale ljude u kavezima do aprila 1996. godine.
I dalje ne znate ništa o ovome? Pitajte Senada Jusufbegovića, imao je samo 17 godina kada je u julu 1995. godine prešao Drinu i pokušao pronaći utočište u Srbiji. Pitajte čovjeka koji je tada bio maloljetni zarobljenik i za “Šljivovicu” i za uslove u logoru. A on je tamo bio predugih 8 mjeseci i 10 dana pa vam sve može potanko ispričati. Može vam reći da je od 800 logoraša bilo više desetina maloljetnika. Može vam reći kako su ljudi od mučenja i tortura padali u nesvjest. Može vam potvrditi koliko je ljudi od posljedica “ljepota” logorskih nakon rata zadobilo najgore moguće traume i diglo ruku na sebe
A, ako vam ni to nije dovoljno, obratite se Emiru Agiću, koji je sa 17 godina dospio zajedno sa ocem u “Šljivovicu”. Pitajte ga kako su dva puta bili izvođeni na strijeljanje, pa vraćeni. Pitajte ga kako su mu ocu lomili rebra. Pitajte ga kako su ga tjerali da pred Crvenim krstom “popravlja frizuru”…

Urlik tišine

Pitajte, pitajte, pitajte, odjekuje tišina. Ko će da pita? Ko je taj što bi skinuo breme hipoteke zla sa srbijanske policije i optužio pojedince iz njenih redova za zlostavljanje, za ratne zločine, za podizanje koncentracionih logora na svojoj teritroiji. Logora za Bošnjake.
I kakva je to država, koja 23 godine nakon rata ne priznaje da je na svojoj teritoriji ne smo činila incidentne zločine, nego i sitematski podizala logore za nesrbe. Pa pogledajte Sremsku Mitrovicu i Mitrovo Polje. I posebno pogledajte tu “Šljivovicu”. Krvavu šljivovicu.
Pa onda djeluje groteskno odluka Apelacionog suda u Beogradu iz 2014. koji je pravosnažno utvrdio odgovornost Republike Srbije za torturu i nečovječno postupanje pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) nad Enesom Bogilovićem i Mušanom Džebom, zatočenim u logoru Šljivovica (opština Čajetina) tokom 1995. i 1996. godine i obavezao državu da im isplati odštetu u ukupnom iznosu od 600.000 dinara.
Šta je sa ostalih 800 ljudi???
I tako gledam onu policijsku paradu u Beogradu, pa se sve nešto pitam, kako to da Srbija nije izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a u centru Srbije logor? I u logoru preko 800 stotina bošnjačkih duša. Zlostavljanih, silovanih, prebijanih, izgladnjavanih, gušenih u kamionima…Pa nisu Užice u Krajini ili Hercegovini?! Treba li uopšte reći da za ovaj “humanitarni projekat” niko nikada nije odgovarao. Nema zločinaca, žrtve zaboravljene i mi u zaboravu saučesnici.
Samo sve jednako urliče tišina nad krvavom “Šljivovicom”.

Izvor: https://interview.ba/kolumne/item/5885-b-istinom-u-glavu-dragan-bursac-b-krvava-sljivovica

Komentar

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.