Samir Šestan: Kockanje na namještenom poker aparatu

Standard

Naravno, nevladine organizacije, intelektualci, politički analitičari i mediji bi, umjesto da propagiranjem izlaženja na izbore, kojim se, po presudi Evropskog suda za ljudska prava, zapravo, čini krivično djelo, ali i bez toga, saučestvuje u održanju umobolnog političkog sistema i daje legitimitet kasti ogrezloj u kriminalu, korupciji, govoru mržnje, neradu, rastrošnosti, socijalnoj neosjetljivosti(,…), mogli da propagiraju i neizlaženje na izbore, i da masovnim izražavanjem nepovjerenja u politički establišment i sistem, iznude reakciju i promjenu. Samo što je to zajeban posao, koji se ne plaća, od strane ino-donatora.

A ko će se time baviti džaba.

http://kontrapress.com/clanak.php?rub=Politika&url=Kockanje-na-namjestenom-poker-aparatu

Pater Franz Pfaner o vjeri bosanskih katolika u Boga i u rakiju

Standard

U osmansku Bosnu trapistički redovnik Franz Pfaner stigao je s nekoliko redovničke subraće 21. lipnja 1869. i taj se dan smatra utemeljenjem samostana Marija Zvijezda u Delibašinu Selu kod Banje Luke, koje će kasnije u narodu biti jednostavno preimenovano u – Trapiste. Banjalučki trapisti imaju neprocjenjive zasluge za razvoj toga kraja i za poboljšanje životnih uvjeta stanovništva. U krugu njihovoga samostana izgrađen je pravi poljoprivredno-industrijski kombinat: ciglana, kovačnica s radionicom za plugove, žitnica-silos, kamenolom, mlin, sirara, pilana, sušionica šljiva, pivara, tvornica cigle i crijepa, klaonica, mlin za mljevenje kostiju i tvornica tutkala, voćni i šumski rasadnik, tvornica sukna sa predionicom i tkaonicom, štamparija sa kartonažom i knjigovežnicom, bačvarska, stolarska i kolarska radionica. Izgradili su bolnicu, dječje sirotište, obiteljske kuće za svoje radnike, radnički azil, primali na školovanje i izučavanje zanata siromašnu djecu. Franz Pfanner otputovao je 1883. u Transvaal (Južna Afrika), gdje je osnovao samostan Marianhill po istom modelu kao banjalučki. Tamo je umro i pokopan 1909. u 84. godini života.

U pismu bratu Ivanu u matični samostan Mariawald u Njemačkoj, Pfaner piše o svojim mukama da krajiške katolike oduči od rakije.

via: http://ivanlovrenovic.com/2013/03/pater-franz-pfaner-o-ljubavi-bosanskih-katolika-prema-bogu-i-rakiji/

Continue reading

Samir Šestan – Kritika čistog plenuma: Kamo dalje, rođače?

Standard

Riječima jednog revolucionara-prvoborca sa Slatine: “Možda pamet caruje al’ snaga klade valja, care.” E.K.

Dok se politička imperija sprema da uzvrati udarac, džedaji zasjedaju na plenumima. Po svemu sudeći ne shvatajući opasnost koja prijeti.

MASOVNE UBICE NA VLASTI ILI DEMOKRATIJA S NELJUDSKIM LIKOM

Ključni problem sa plenumskom nadogradnjom ulične protestne baze u BiH je u neshvatanju suštine bh. drame, odnosno njenog izvora. I u skladu s tim, bavljenje efemernim stvarima. Pa se velikim uspjehom proglašava donošenje od strane vlasti, a na zahtjev plenuma, odluke o uskraćivanju jedne od bezbroj privilegija koje uživa politička kasta (one da godinu dana po završetku mandata nastavljaju primati punu platu), što je neprihvatljivo trivijaliziranje protesta ovakve snage, jer su to problemi koje manje-više uspješno svojim kampanjama rješavaju nevladine organizacije. A erupcija građanskog nezadovoljstva ovog stepena zahtjeva suštinsku promjenu, zadiranje u samu srž problema i pokušaj uklanjanja njegovog uzroka.

U tom pogledu, prvobitna, neartikulisana, sirova energija uličnih protesta je bila mnogo ispravnije fokusirana. Na nivou instikta prepoznato je da su krivac stranke, odnosno kompletna politička kasta i sistem koji su izgradili. Ne Dejtonski (s čim se pokušava manipulisati, u cilju preusmjeravanja socijalnog karaktera protesta u nacionalni) nego – partitokratski. Pa je i udar bio adekvatan tome. Pogotovo u Mostaru, gdje su zapaljena sjedišta stranaka, mada je i napad na sjedišta institucija nosio tu dimenziju – zbog toga što ona nisu napadana kao simboli države (kako to ovih dana pokušavaju interpretirati intelektualne prostitutke i kolaboracionisti mafijaškog režima) nego kao simboli okupacije i ugnjetavanja (na identičan način na koji su uvijek kroz istoriju tretirani različiti tirani).

U BiH je, naime, na djelu softtotalitarna vladavina političkih stranaka (pretvorenih u klijentilističko-mafijaške organizacije), odnosno njihovih lidera. Višepartijska diktatura (ili prošireni trijumvirat), koja je “soft” samo u smislu da vas ne ubijaju batinama i oružjem, nego izgladnjivanjem i onemogućavanjem da dođete do posla ili medicinske brige (jer šta je, nego sistemsko masovno ubijanje, kada npr. ljudima u godinama, koji su zapravo ljudi s posebnim potrebama, u manjoj ili većoj mjeri ali uglavnom bolesni, dajete penzije od par stotina maraka ili ni toliko; šta je nego klasično ubistvo s predumišljajem kada neusvajanjem odgovarajućeg zakona, ne dopustite djetetu da pređe granicu i dobije neophodnu medicinsku pomoć i ono umre; šta je nego teški zločin navođenje ljudi na samoubistvo, dovođenjem ih u bezizlazan socijalni položaj,…?). U mnogim aspektima, međutim, radi se o mnogo tvrđem totalitarizmu i ekstremnijem obliku partitokratije nego što je bio onaj u bivšoj državi, u 45 godina vladavine komunista (tad ste, ipak, mogli naći posao i bez pomoći Stranke i samoponižavanja ili učešća u koruptivnim radnjama – danas su takvi primjeri tek izuzeci koji potvrđuju pravilo, jer se danas i čistačice, kondukteri ili smećari zapošljavaju kroz stranačke kvote ili pomoću debelih svežnjeva novčanica).

Continue reading