Jašu nas godinama. I jahaće.

Standard

Samo jedan od ličnih, kratkih osvrta na političku situaciju i društvo u Bosni i Hercegovini. Obrazovani ali duhovno siromašni. Pasivni i lijeni. Još uvijek čekamo da nam se sve servira na tanjiru, dok nas drugi jašu, jer smo glupi da se uspravimo i kažemo. Dosta je.

https://magicblackbird.wordpress.com/2017/03/16/mi-smo-obrazovano-siromasno-drustvo/

 

 

Ne treba čekati da nam neko servira posao

Standard

http://karike.ba/ne-treba-cekati-da-nam-neko-servira-posao/

„Perspektiva postoji, ali ne za veliku većinu. Zašto? Ne možete sjediti kod kuće i čekati da vas neko zovne da budete direktor firme. Ja već godinu dana imam problem da nađem trećeg radnika. Svi bi fiksnu platu i da ne rade ništa kao u državnoj firmi. E, u realnom sektoru to ne ide tako. Ako je tvoja plata 1000 maraka, onda ti meni moraš obezbijediti minimalno dva puta toliko. Nema sjediti džaba u kancelariji. I to neće niko i ne prihvata niko. Zašto? Zato što nam djeca odrastaju gledajući uhljebe u državnim firmama i misle da je to normalno. Misle da je normalno da sjediš na izmišljenoj funkciji i primaš za to platu. To nigdje na svijetu nema. Nije problem u državi, već u ljudima. Na kraju krajeva, ti ljudi koji su omogućili ovakvo stanje, imaju našu podršku već 20 godina na izborima. Koga onda da psujemo i ko nam je onda kriv, ako ne sami… Dakle, mladi imaju perspektivu ako uzmu sudbinu u svoje ruke. Kako su svi vani spremni raditi? Kako promijenimo mentalni sklop čim pređemo granicu? Kako smo odjednom kulturni i ne bacamo smeće? E tako treba i kod svoje kuće“….

13166092_1112185028804414_8874019140534619702_n

 

 

 

Perfetta: Moj je život Švicarska. Ama savršen.

Standard

Prije neki dan u medijima je kao bomba odjeknula vijest da će Sarajevo i građane u Novu godinu uvesti “veliki” Dino Merlin. I naravno evo već tri dana mediji siluju sa istim tim vrsnim umjetnikom. Dovoljno je što ga gledamo već dobrih mjesec dana u reklami za paštetu “Perfettu”. 

161118046-6_xl

Preuzeta fotografija: Klix.ba

Sad bi ja kao građanka Sarajeva, trebala da se radujem poBogu jer će Dino Merlin da pjeva sat, dva na Trgu i čestita nam Novu godinu. Da l’ to znači da treba da budemo sretni- jer će nam “babo Bosne” čestitati praznik, koji već dugo većina ne smatra praznikom.

Boli neka stvar ljude ko će pjevati, kada većina građana nema osnovne uslove za život. A Perfetta će tu noć za sat, dva pjevanja uzeti pola miliona. Vrlo vjerovatno. Jer taj ne ide gdje su manje cifre, on zna namirisati novac.

Ne troši onaj koji ima nego onaj koji je naučio.

Kosa mi se na glavi diže kada ga vidim, tu njegovu blaženost, smirenost, kvazi dobrotu… Ne smeta meni što je uspješan, nego što je jedan običan, prosti demagog. Dobrica. E od tih dobrica mi se povraća. Pa kad si dobrica, što ne kažeš:

“Sav novac poklanjam u humanitarne svrhe- za narodnu kuhinju, za domove bez roditeljskog staranja, peto,deseto nebitno”.

Ista ta Perfetta je obećavala iz “patriotskih” razloga neće pjevati u Srbiji. Pa jebiga- maca pojela jezik,posr’o, sažvakao, pojeo, otišao, vidio, pobjedio. Uzeo petsto hiljada eura. Nešto se ne sjećam da je gdje koji fening izdvojio, pogurao koga i slično. Mada nije ni dužan, odmah da se ogradim. On je to zaradio, sve to stoji, ali nemoj izigravati prostu dobricu, velikog muslimana, dobrog čovjeka. I Bakir izigrava velikog preŠednika, MUSLIMANA, a pretpostavljam da ni sam ne zna koliko je miliona težak. Dok mu se priča svodi na onu mrtvi totalitarni nacionalizam.

U jedinstvu je snaga. Bake vidi jedino one koji razmišljaju na način kao on. Nacionalno ignorantski, mesijanski propraćeno kroz kolektivnu paranoju. I nije to samo Bake, nego sva prateća kompanija u predsjedničkim foteljama, kao i Milo Dodik, koji je opet priča za sebe. Mada tema nisu oni. Napravih malu digresiju.

Vraćamo se na Perfettu. 

Mi kao stanovnici Bosne i Hercegovine, treba da budemo sretni jer ćemo postati kao evropska prijestonica kulture, jer će Merlin da otpjeva “Moj je život Švicarska- skoro pa savršen”!? U što i sama ne sumnjam. Jbga, nije meni niko kriv što nisam muzički talentovana i što s druge strane opet ne znam prosipati balijsku demagogiju. Što sam naučena da dijelim ljude na dobre i loše.

To je tužno da u zemlji kakva je BiH, da je posljednjih dana fokus i glavna tačka “Veliki spekatkl na Trgu”… Pored svih problema koje su ugušile i konstantno guše i dave ovu nam jadnu državicu. Da l’ da krenemo od političkih , pa do onih minornih, ako se tako mogu nazvati…

Kako bi reagovali kad bi Vam rekla, da u mojoj zgradi nema vode nakon ponoći, pa do jutra? Da svaku noć čopor lutalica laje do jedno 2-3, napadaju ljude, jer su gladni, sami i zimogrozni… Dok konstantno borci za pseća i druga prave, protestuju kako su psi i druge životinje ugrožene. Pa ja svaki dan skoro vidim nekoga ko rovi po kontenjeru… i da se razumijemo nije to više romska populacija koja je najmarginalizovanija društvena grupa, to su stariji ljudi, penzioneri, omladina vjerovatno koja nema roditelja niti kakvog obrazovanja da bi se mogla skrbiti za sebe. Jer mi obrazovani, nemamo te neke prilike da se borimo protiv ovako trulog i zaraženog sistema. Dok ove guzonje na vlasti sebi povećaju paušale, regrese, vraćaju bijeli hljeb, a običnim smrtnicima oporezivaju regrese, topli obrok, kako bi narod napokon shvatio

KO JE GAZDA.

Brci im se smiju na Skupštinama, dok onim masnim rukama gledaju dnevni red zasjedanja. Jer znaju da će im taj koji sat biti preplaćen. Ali guzonjama je i to malo. Daj, samo daj, grabi….

Nedavno objave konkurs na MVP-u ( Ministarstvo vanjskih poslova ) da traže pripravnike. A ja onako sva sretna da kliknem da vidim šta treba od papira, kad imam šta i vidjeti. Za diplomate traže: ekonomiste, pripravnike i dvoje sa završenim filozofskim fakultetom. A gdje smo mi politolozi? Magistri međunarodnih odnosa i diplomatije.

Dobro je meni moj profa rekao na odbrani:

“Mi nemamo nikakvu diplomatiju. Ti si samo još jedna u nizu. Puno sreće da nađeš bilo šta da se zanimaš i radiš”.

E moj profa, ti dižeš keš dok nama palamudiš o Rišeljeu, atašeu, diplomatskim korovima, afričkim žarištima – a ja ne mogu posao u granapu da nađem.

Živio ti nama Perfetta- otpjevaj nam koju – skupiće se za koju limenke pive. Naš narod je takav- od ništa napravi nešto!

 

Malo nam je jedan Ivan Pernar

Standard

 

Ne volim pisati političke tekstove.

Zašto?

Nažalost, situacija za novinare i novinarke nije nimalo zahvalna ni u svijetu, pa tako ni kod nas na Balkanu. Mediji su do srži ispolitizirani, korumpirani, naginju nekim strujama ( desnoj ili lijevoj ), više ovoj prvoj, jer ova lijeva skoro da je izumrla. Nema slobode izvještavanja, mediji ne služe više kao sredstvo informisanja, nego kao sredstvo jedne velike ublehaške PROPAGANDE.

Inspirisala me danas jedna politička emisija da napišem ovaj tekstić. Mnogi od Vas znaju ko je Aleksandar Stanković, novinar HRT-a i inače urednik i voditelj emisije „Nedjeljom u 2“. U današnjem izdanju gost je bio Ivan Pernar. Dečko kojeg sam ja zapazila prije par mjeseci. Na jednoj od sjednica Sabora, čovjek je govorio već dobro poznatu istinu. O Europskoj Uniji, o MMF-u, o ratovima u Siriji, Palestini, o Americi kao političkom hegemonu. Da se razumijemo, nije Pernar izmislio toplu vodu, čovjek je samo javno rekao ono što mi već znamo. Tačnije potvrdio ko se krije iza svega i koliko je Balkan (ne)bitan za Amere, EU, Rusiju i tačnije cijeli svijet. Da smo mi samo jedna mala tačkica na globusu. Mada ja bi prije opet rekla olupina.

Šta me fasciniralo kod tog dečka?

Njegovo javno istupanje i iznošenje istine u lice. USUDIO SE. Poznat je i po protestima koje je vodio protiv Jadranke Kosor.  Koju je inače Sanader i „progurao“ u politiku. A onda mu je ona fino smjestila „ćuzu“.

„Ko će kome-ako neće svoj svome“- to je taj isti HDZ, koji sada pljuje Pernara. To je ta ista nacionalna hrvatska televizija koja o Pernaru govori kao nadmenom i užarenom dečku, koji se u situaciji nije mogao izboriti sa pitanjima koja mu je uputio “vješti” novinar Stanković.

Ne bih željela praviti velike  digresije, Jadranka Kosor je tema za sebe. Fokus je ipak na Ivanu Pernaru i današnjoj emisiji. Čovjek izrevoltiran krajnjom nepristojnošću novinara, napustio je emisiju. Na par portala sam pročitala izvještaje i šokirala se različitim opservacijama. A opet iza svega stoji prefiks – politički podobni mediji.

Sama sam gledala tih famoznih 15-tak minuta „Nedjeljom u 2“- gdje je predstavnik Živog zida iznio činjenice, poput onih da je HRT podložna televizija HDZ-u. Od one stavke gdje je rekao da neće plaćati pretplatu jer u opusu ove hrvatske televizije nema nikakvih kulturnih ,obrazovnih i edukativnih programa. Između ostaloga, dotakao se i pitanja Palestine i Izraela- gdje mu Stanković i nije dozvolio da kaže da je Izrael država nastala na etničkom čišćenju. Ono što me se najviše dojmilo jeste tumačenje porezne reforme koju je okarakterisao kao dio globalne agende. I to je upravo ono što nam konstantno nameću- uništiti srednji stalež. Samom tom poreskom reformom, porezni teret bi prešao na one najsiromašnije.

U svom izlaganju u Saboru također dotakao se pitanja poput ratova u Siriji, Palestini, Libiji, Iraku, Afganistanu, oko pitanja ulaska u EU i što je to ista ova međunarodna organizacija donijela Hrvatskoj –osim uzimanja i opustošivanja Hrvata i masovnog progona u zemlje EU…

Čovjek je progovorio. Javno progovorio. Udario na nacionalnu matičnu političku partiju Hrvatske. Suprostavio se, ako ništa verbalno.

 

Promoviran 5491 student i magistrant u Sarajevu. Nestašica kofera u Sarajevu. Pravac : Europa.

Standard

Još uvijek mi odjekuje rečenica koju je rekao gospodin iz BBI banke. Parafraziraću: “Savjetujem Vam da nakon završetka fakulteta, radite pet godina u privatnom sektoru, kako bi ispekli zanat. Potom idite u državni sektor“. Pa da nije tužno- nasmijala bi se. A ovako se smijem od muke. Čovjek je ako ništa iskren, samo se trebao drugačije izraziti i zaokružiti svoju poštenu konstataciju. U mojoj interpretaciji bi zvučalo ovako:

“Kolege studenti, čestitam vam od srca, ali u državnom sektoru za vas mjesta NEMA. Potražite budućnost na birou ili u privatnom sektoru za neku platicu od 500 km. Ako bude- bude, ako ne nema veze. Samo radite. U našoj državi se svakako na sve čeka!”

Mnogi građani BiH su uspjeli negdje tamo. U dalekoj nam Evropi. Mnogi od njih se zahvaljuju tim državama koje su im ponudile prosperitet, bolji život i prije svega radno mjesto. Nije to samo politika Bosne i Hercegovine da tjera svoje građane, nego politika i Srbije i Hrvatske.

put-cesta-zupanija

Hrvatska im je otvorila još vrata i rekla: „Izvolite, samo naprijed. Go ahead!“ Ups, pogrešno se izrazih. Nisu naše države krive, krivi su ovi mongoli koji nas vode. Koji znaju da podignu ruku i daju glas, samo kada se radi o vlastitim im guzicama, tada su egzaktni. U svim drugim slučajevima su nepostojeći. Kada se govori o nekim značajnijim pitanjima i općem dobru građana. Eh da, dižu i ruke kada se treba udariti na džep nas, budala koji ih godinama biramo i prodajemo se za sirotinju. Jer jebiga, mora se. Kokuzluk udario na velika vrata.

Ovi što se zahvaljuju drugim državama, lično ih ne krivim. Ali oni se nekako jako brzo evropeiziraju, zaboravljajući svoje korijene. Ponoviću- boldiraću: Usudili su se i otišli. Ne krivim ih.

Šta mislite koliko se bh. građana želi zahvaliti BiH? Možda takvi i postoje, ali nemaju načina. Kako se zahvaliti ako je BiH samo prošle godine napustilo blizu 80 000 građana i otišlo u bijeli svijet, tačnije trbuhom za kruhom. Možda će da budu građani drugog reda, ali ono što je sigurno je da će ih ta država poštovati više nego nam ova naša „lijepa, mila , gizdava“.

Simptomatično je da svaki 5-ti građanin želi biti dio porodice ODLIVA MOZGOVA. Ja ih ne osuđujem… Ne idu oni iz dobroga…Ptica ne napušta gnijezdo, ako se osjeća sigurno. Ne zato što je „tamo daleko“ bolje, nego što ovdje nemamo ni za ono „znaš, dobro je, gura se“...

Mnogi kvalitetno fakultetski obrazovani ljudi su odlučili tamo negdje daleko raditi niskorangirane poslove, ne brinući o tome šta će kazati ljudi… otišli su s namjerom da obezbijede svojoj djeci hljeb i bolji život. Neki su naišli na unapređenje, a skoro svi na demokratiju i poštivanje onog osnovnog, ljudskih prava, koji su nama ovdje nažalost nepoznanica. Tamo je kapitalizam, koji odbacuje predrasude, a potencira kvalitet rada. Nismo mi tamo građani II reda, mi smo obrazovana kvalificirana „protjerana“ masa koja doprinosi GDP-u te zemlje, a koju je vlastita država odbacila.

Završite fakultet, a onda u 90% slučajeva je neophodna ta takozvana „štela“, za posao ranga SSS-e. A onda drugi problem… SVI TRAŽE ISKUSTVO?

Ja postavljam pitanje, gdje i na koji način steći to iskustvo? Ovaj sistem je zakazao i svi smo svjesni toga. Ne borimo se jer smo uljuljani, uplašeni i ravnodušni. Na fakultetima se uči samo teorija, prakse ni „iz glave“… A onda se lijepo završi teoretski dio, na praktičnom padnemo, jer nažalost nemamo ono „minimum one year experience“… Možda bi mnogi studirali, radili, pa čak i volontirali da ima tih prilika jednako za sve koji žele da rade teoriju i praksu istovremeno. I ako se volontira u nekoj organizaciji, rijetko da se bude primljen nakon tog angažmana. Zašto? Zato što neko drugi predstavlja „A priori“… Tu priča završava.

Svi oni pametni koji su shvatili gdje se krije najveća moć ove države, davno su se priključili političkim partijama i nakon završenog trogodišnjeg eventualno master  studija ugodno se smjestili u svoje fotelje u državnom sektoru. Ovoj strukturi nije bitno da li ste bachelor, magistar ili doktor nauka, sve dok zastupate nečiju ideologiju i prodajete se za par „izbornih glasova“…. Svi oni koji su izbjegli „vani“ za vrijeme rata i vratili se nakon istoga, oni idealisti sada psuju sami sebi mater, a oni koji su proveli rat ovdje, boreći se i braneći svoju državu, danas se sa nostalgijom sjećaju Tite, komunizma i dobre „Juge“…

A čega da se mi sjećamo? Ratna i poslijeratna generacija. Velikih izbornih obećanja, parola i bijele kuge. Nenasilno protjerivanje od strane države , tačnije izazvano potezima vladajuće strukture. Sve dok novca bude u budžetu za povećanje odvojenog života, a ne penzija, bijelog hljeba, a ne socijalnih naknada, sve dok budemo prodavali glas za 30 KM, nama napretka nema. Ovako ponekad zadivićemo se nekom uspješnom „bivšem“ građaninu ove zemlje koji je uspio tamo negdje nama daleko i slučajno se okititi njegovim perjem.

Svi pričamo, pišemo, potajno se borimo sami sa sobom, dišemo na škrge, jer drugačije ne možemo, a znamo. Sve dok nam ne „pukne film“ pa odlučimo štrajkovati glađu, a naiđemo na veliki ignore nadređenih, pa se odlučimo zapaliti. I opet šutimo, pričamo dan, dva i zatišje…. Upadnemo u onu našu standardnu kolotečinu i sivilo. Dok se ne desi neki Mahir ili možda Arnela, pa se na tren probudimo, otvorimo okice, zatreperimo, pa ih brzo na prepad zatvorimo.

Za kraj problem je u našim ispranim mozgovima, gdje smo davno nekada sjedili svi za istim stolom, sporječkali se i zamrzili. Nismo mi Bošnjaci, nit’ Srbi, nit’ Hrvati…Tako nas samo truju… Svi smo mi Bosanci i Hercegovci, dok to ne shvatimo vodiće nas onom starom…“dok je ovaca, biće i vune…“