Updates from vodena Toggle Comment Threads | Keyboard Shortcuts

  • vodena 22:22 on 24/02/2017 Permalink | Reply  

    Srbija – mirotvorac kao i uvek 

    Srbija se zalaže za mir i stabilnost u regionu ali preti slanjem vojske u Bosnu i Hercegovinu. Srbija ne želi da ugrozi teritorijalni integritet BiH i ne meša se u unutrašnje stvari te države, ali šalje policiju na granicu u okviru zajedničke vežbe sa kolegama iz Republike Srpske. Konačno, Srbija ne podržava referendumu u Republici Srpskoj, ali oštro prekoreva visokog predstavnika za BiH koji mu se takođe protivi i organizovaće isti taj referendum na svojoj teritoriji.

    Na sličan način Srbija nije učestvovala u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine i zalagala se za mir. Neučestvovanje se i onda ogledalo samo na rečima. „Srbija nije u ratu“, uporno je ponavljao njen tadašnji predsednik Slobodan Milošević i još upornije ratom upravljao.

    Tokom sve četiri ratne godine, čak i u periodima nesuglasica sa političkim rukovodstvom sa Pala, Srbija je vojno pomagala ratnu mašineriju bosanskih Srba. Oficiri Vojske Republike Srpske dobijali su plate i brojne druge beneficije preko 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije iz budžeta saveznog Ministarstva odbrane – do septembra 1994. godine1 preko računovodstvenog centra, posle toga Ratku Mladiću na ruke. Na taj način tokom rata u BiH plaćano je više od 4.000 oficira iz Republike Srpske.2 Još važnije, VRS je u potpunosti zavisila od logističke pomoći iz Srbije. Bez oružja, municije i vojne opreme koju je tokom rata neprestano dobijala od Vojske Jugoslavije rat ne bi mogla da vodi.3

    Vojska bosanskih Srba drži Sarajevo 44 meseca pod opsadom, ciljajući kroz artiljerijski i snajperski nišan (rekosmo otkud im oružje) stanovnike grada doslovno u svakoj banalnoj životnoj situaciji – dok kupuju na pijaci, čekaju u redu za vodu ili hleb, ili glume privid normalnosti hodajući ka školi i vozeći se tramvajem do posla.4 Vojska Republike Srpske bila je, dok su joj oficiri na platnom spisku Srbije, upregnuta u kampanju etničkog čišćenja zamišljene srpske teritorije u BiH tokom koje je počinjeno nebrojeno mnogo masovnih ubistava nesrpskih civila, a najveći broj preživelih proteran sa druge strane granice koja je unutar BiH 1992. godine iscrtana oružjem i municijom pristiglim iz Srbije. Kampanja zločina i nasilja kulminirala je genocidom u Srebrenici izvršenim puškama prosleđenim iz Beograda.

    Srbija u ratu u BiH navodno nije učestvovala na još jedan način – tako što je na teritoriju te države poslala svoje paravojne, policijske i vojne jedinice. Šešeljevci, arkanovci, Crvene beretke, Žute ose, Beli orlovi, Škorpioni, svi uredno ratuju na teritoriji BiH. Zatvaraju, zlostavljaju, siluju, zastrašuju civile u Zvorniku, Bijeljini, Doboju, Bosanskom Šamcu, Nevesinju, Mostaru, Trnovu, u svakoj bosansko-hercegovačkoj opštini u koju su kročili. I svi imaju čvršće ili labavije veze sa MUP-om Srbije i njegovom Državnom bezbednošću. I vojska povremeno šalje specijalce. U istočnoj Bosni i oko Sarajeva tajno ratuju Gardijska brigada, zatim 72. specijalna i 63. padobransko-diverzantska brigada VJ.5

    Sad kada pred sobom imamo podsećanje na licemerno ponašanje tadašnjeg srpskog rukovodstva – mirotvorne izjave u kombinaciji sa upravljanjem sukobom – pa to uporedimo sa onim što sadašnji vlastodršci govore i rade, lako je uočljiv kontinuitet sa politikom Slobodana Miloševića.

    Postoji još jedan element kontinuiteta sa devedesetim godinama prošlog veka, a on uključuje i Hrvatsku. Sada, kao i tada kada je podela BiH u tajnosti dogovorena a ratom sprovođena u delo, princip srpsko-hrvatskih spojenih sudova besprekorno funkcioniše – strelice prema toj državi stižu i iz Srbije i iz Hrvatske, na Dodikov referendum bosanski Hrvati odgovaraju rehabilitacijom Herceg Bosne. Srbija i Hrvatska, jasno je, na Bosnu i Hercegovinu gledaju kao na plen i verovatno u tome leži suština izvora nestabilnosti u regionu.

    Podsećanje na činjenice iz prošlosti neophodno je i zato što od njih ne postoji bolja opomena, posebno u vremenima regionalne krize kakvu danas imamo. Rat u BiH odneo je blizu 100.000 života. Još jednom – stotinu hiljada života. Od toga su skoro dve trećine Bošnjaci, više od 30.000 su bošnjački civili. Za smrt većine njih, kao i za ubistvo najvećeg dela od 2.500 hrvatskih civila odgovorne su združene srpske snage. U ratu je život izgubilo i 25.000 Srba – nešto manje od 21.000 vojnika i nešto više od 4.000 civila. To i milioni raseljenih ljudi, razorenih porodica i urušenih sudbina cena su rata koji je u Bosni i Hercegovini vođen tokom četiri godine. Da li smo spremni da to ponovimo?

    Autor je istraživač Fonda za humanitarno pravo.

    Peščanik.net, 08.09.2016.iletic-3.jpg


    1. Tada je Republika Srbija zbog političkih neslaganja uvela sankcije Republici Srpskoj.

    2.Pogledati prvostepenu presudu Momčilu Perišiću od 867. do 880. paragrafa.
    Zaključci na tu temu izneti su takođe u prvostepenoj presudi Momčilu Perišiću od 1234. do 1237. Bitno je naglasiti da u žalbenoj presudi kojom je Perišić oslobođen odgovornosti nije opovrgnut nijedan od pomenutih činjeničnih navoda, niti je to posao Žalbenog veća.

    3.Teror vojske bosanskih Srba nad građanima Sarajeva opisan je u njamanje tri haške presude – ratnim komandantima Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću i bivšem predsedniku RS Radovanu Karadžiću.

    4.Učešće dobovoljačkih jedinica iz Srbije opisano je u brojnim haškim presudama, uključujući one Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, a učešće vojnih jedinica detaljno je opisano u presudi Momčilu Perišiću.

    5.Učešće dobovoljačkih jedinica iz Srbije opisano je u brojnim haškim presudama, uključujući one Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, a učešće vojnih jedinica detaljno je opisano u presudi Momčilu Perišiću.

    Advertisements
     
  • vodena 20:56 on 23/02/2017 Permalink | Reply  

    SRĐAN ŠUŠNICA ŠOKIRAO SRBIJU I RS: Srbi će politički prodisati kada nestane Republike Srpske… 

    Srđan Šušnica je kulturolog, rođen u Banjaluci 1976. Završio je banjalučku gimnaziju, potom diplomirao na Policijskoj akademiji u Beogradu, a nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Magistrirao je na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani na programu Kulturologije. Bavi se kulturološkim istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, pisanjem i društvenim aktivizmom okrenutim protiv kulture zaborava, istorijskog revizionizma, nacionalizma i fašizma. Živi i radi u Banjaluci.SRĐANŠ

    RSE: Nedavno ste objavili tekst ‘Grad zaborava i amnezije’, u kojem dajete jedno drugačije viđenje rata u Banjaluci. Kažete da ‘količina toga što se želi zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje ništa ne može ispuniti’. Šta vas je motiviralo da na takav način oslikate Banjaluku?

    Šušnica: Kada bi se čovjek probudio sad, poslije 25-ogodišnjeg sna u Banjaluci bio bi šokiran, ne bi mogao da vjeruje kakve transformacije je Banjaluka u političkom i kulturnom smislu doživjela. Nažalost, većina ih je destruktivna. Zaboravljaju se svi bosanski – bošnjački, katolički – hrvatski pa i jevrejski narativi, tekstovi i simboli u gradu i zamjenjuju se s nekim novosrpskim ili pansrpskim simbolima.

    U ime unificirajućeg konstrukta ‘srpstva’, zaboravlja i uništava ona istinita i autohtona regionalna etnografija i memorija Krajišnika, Hercegovaca, Posavaca, Semberaca. Vještački karakter tih novih ‘republiko-srpskih’ narativa i identifikacija me motivirao da o tome pišem. Zaista jedna nevjerovatna količina, ali i agresivnost nacionalnih mitoloških narativa, zatim historijskih falsifikata kao kada je u pitanju manastir Krupa na Vrbasu i drugih, me bukvalno natjerao da se posvetim tom istraživanju.

    Kad čovjek vidi svu tu količinu zaborava, šta se sve želi zaboraviti, koje opšte ljudske i interkonfesionalne vrijednosti, taj kulturni kod kojim je Banjaluka živjela, kako se on želi jednostavno izbrisati iz sjećanja ovog grada iz sjećanja ljudi. To u čovjeku probudi neku vrstu inata i otpora. Čovjek poželi da to prikaže, da to oslika. Da vrišti da ga svi ljudi čuju da naše sjećanje i kulturna memorija zaista moraju biti kompleksni, slojeviti i humani.

    Čega se ljudi trebaju sjećati u svom gradu. Stefana Nemanje? Uroša Drenovića? Ratka Mladića? Da li se trebamo sjećati samo istorijskih događaja i figura, svetačkih likova koji nikada nisu pripadali prostoru Banjaluke i Krajine, ali zato pripadaju jednom nacionalnom konstruktu, koji je kao i svi ostali, totalna izmišljotina, a u 21. vijeku i sprdačina!?! Ne bih rekao.

    Zapitajmo se, koje su to univerzalne kulturne, ljudske, radničke vrijednost za grad Banjaluku i inače za sve opštine koje su sada u sastavu RS-a? A zapitajmo se i šta nam nova politička i kulturna elita ustvari podmeće? Koji su to falsifikati, koje su to laži koji su to mitovi na kojima žele da učimo našu djecu. To su, na žalost, izvanredni politički mitovi na koje se narod lijepi.

    RSE: U svom tekstu građanima Banjaluke posebno Srbima zamjerate što su se tokom rata odrekli svojih sugrađana. Da li je u Banjaluci danas dvije decenije iza rata ista situacija?

    Šušnica: Građani Banjaluke i drugih opština u sastavu RS-a, možda nemaju taj osjećaj da su te 1992. ili 1993. nekoga možda iznevjerili. Njih je beogradski režim 90-ih ubijedio, a i danas još ubjeđuje da su svi drugi iznevjerili Srbe, izlazeći iz Jugoslavije kojom su, na žalost, tada carevali Milošević i njegovi udbaški i nacional-komunjarski aparatčici. Ti sterlini monstrumi spremni da zatru svakog ko nije mislio kao i oni, pa i same Srbe.

    Srbima se još prosipa priča da su rat započeli oni koji su se otcjepljivali od Beograda, a ne Beograd koji je na otcjepljenja odgovorio oružanim nasiljem, nacionalnom homogenizacijom Srba i genocidom. Danas, 20 godina poslije, mogu reći da su Srbi u Bosni, ali i u Hrvatskoj, na jednom političkom i simboličkom nivou iznevjerili svoje komšije, da su se odrekli prijatelja, porodice i susjeda druge nacije, druge vjere. Mislim da su vrlo brzo prestali da razmišljaju o tome šta je istinska vrijednost u njihovom bitisanju u ovom gradu ili nekom drugom gradu u BiH. Najednom su neke ideološke predstave, nacionalne i nacionalističke predstave postale važnije od odnosa s drugim čovjekom, s komšijom.

    To se građanima Banjaluke desilo kroz transpoziciju od jugoslavenstva, od jednog sentimenta prema JNA i Jugoslaviji, pa do negativnih reakcija i dehumaniziranja onih političkih snaga i građana koji nisu više željeli da žive u toj i takvoj Jugoslaviji. Ti građani i snage su imali potpuno pravo na svoje opredjeljenje, pravo da mirnim i nenasilnim putem donesu odluku o otcjepljenju, što su i učinili. To je ono što većina Srba ne može da skopča.

    Nisu ljudi bježali od svojih komšija Srba, već od Beograda, ali je Beograd uspio izmanipulisati njihova nacionalna i projugoslovenska osjećanja i mobilisati ih protiv susjeda. U tom nekom ideološkom čvoru se desila ta zamjena mjesta koja je Krajišnike, Semberce, Hercegovce i druge okrenula jednoj vještačkoj konstrukciji pansrpskog nacionalizma, koji sad treba da nama bude neka vodilja, neka dostojna zamjena za onaj stvarni interkonfesionalni, interetnički život koji smo živjeli u ovom našem banjalučkom, bosanskom meltingpotu.

    Navikavajući se na odsustvo svojih komšija, oni se navikavaju na odsustvo svojih života. Oni su svojim prethodnim životima dali ocjenu jedan, oni su njih pogazili, pregazili, poslali u zaborav, spakovali u tamo neke kutije, stavili u neke pećine. Utamničili su svoja sjećanja i dopustili da njihovim emotivnim i političkim životima vladaju plagijati i nacionalni i kleronacionalni konstrukti koje promoviše i Srpska pravoslavna crkva i beogradska politika i beogradska, nazovi kulturna elita.

    Šušnica: U dejtonskoj BiH politička i kulturna elita RS ne može prestati s tom masovnom produkcijom nacionalnih konstrukata. Sa masovnom indoktrinacijom mitološkim i nacionalističkim narativima jer onog momenta kada ona prestane s tim, prestat će postojati. Onog momenta kada elita u RS prestane s konstruiranjem ento-nacionalističkih mitova i sa indoktrinacijom, propast će. Kada elita u RS prestane indoktrinirati i lagati Srbe iz Bosne ili pravoslavne Bosance da su pripadnicima stare nacije na Balkanu i da imaju više zajedničkog sa Srbima iz Leskovca nego s Bošnjacima i Hrvatima iz Sarajeva, tad’ će se ugasiti i RS i oni. A nadjačat će je jedan racionalni konstrukt bosanstva i hercegovstva kao jednog građanskog, državnog, regionalnog i istorijskog identiteta svih građana koji žive u Bosni i Hercegovini, a ne samo pojedinih naroda i vjera. Nadjačat će je objektivna i kompleksna kulturna memorija Bosne i Hercegovine i njenih regija.

    Ovdje na sceni imamo sukob etno-nacionalnog i građansko nacionalnog. RS je u stvari negacija te BiH. Dok god postoji Republika Srpska, Bosna i Hercegovina neće stati na svoje noge kao građanska država. Ona će opstojati kao neka kombinacija tri etno-nacionalistička konstrukta i kao pastorče njihovih ento-nacionalnih elita iza kojih se, u stvari, krije bjesomučna pljačka, nepotizam, korupcija, privilegovanje, bogaćenje i tako dalje.

    Njima je jasno da onog momenta kada bi oni prestali da promovišu te kulturne i političke mitove, tog momenta bi se ta kula sasula, i RS ne bi imala nijednog osnova za svoju egzistenciju, a oni ne bi imali podlogu da vladaju i krčme naše živote i sudbine. Preostalo im je samo da započnu neki novi iracionalni rat, pljačku i neka nova masovna istrebljenja.

    Šušnica: Sigurno ne pripadam većini mladih ljudi koji RS smatraju najvažnijom. Obrnuto, smatram da je RS jedan kamen oko vrata svim onima koji sebe smatraju Srbima bez obzira da li žive u Leskovcu ili Bosanskom Novom. To je jedan loš brend. To je jedna monstruozna politička konstrukcija koja opstaje, kao što sam rekao, samo zahvaljujući vještački skrojenim pansrpskim nacionalističkim mitovima o izmišljenom kontinuitetu, istorijskom pravu izmišljenje srpske nacije koja, navodno, postoji od 12. vijeka na ovamo.

    RS postoji samo zahvaljujući vrlo katastrofalnoj činjenici – činjenici genocida. Prvog genocida na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata, i to ne samo genocida u Srebrenici. Zahvaljujući etničkim čišćenjima i zločinima istrebljenja u Bosanskoj Krajini koji nisu proglašeni genocidom, a koji su jednako monstruozni kao i Srebrenica.

    Ljudi ovdje ne žele da vide tu disproporciju, tu razliku u strateškoj sistematičnosti, tu razliku u strateškim ciljevima zločina počinjenih u ime Srba i počinjenih od strane Armije BiH ili Hrvatske vojske. Ne žele da prihvate da su beogradski zločini bili cilj rata, a sarajevski i zagrebački posljedice tog istog rata. Ne žele da odvoje sebe kao pripadnike naroda od loših političkih vođa, loše politike i elite.

    Zato je RS nešto što će politički presuditi i politički već presuđuje svim građanima Srbije, Bosne i Hercegovine, te Hrvatske koji sebe smatraju Srbima. Onog momenta kada RS nestane mislim da će Srbi moći da prodišu kao moderna politička nacija, bilo kao Srbijanci ili Bosanci i Hercegovci ili hrvatski građani. Ima, možda, još ljudi koji razmišljaju na ovakav način u RS-u, odnosno u Banjaluci, ne žele javno da govore.

    Ali, mislim da većina ljudi osjeća svu iracionalnost, svu tu laž koja je skrivena u konstruktu RS-a, da osjeća svu tu izolovanost, da osjećaju svu tu besperspektivnost bitisanja ovog što se zove RS, ali da o tome ne žele da razmišljaju već se snalaze iz dana u dan, pokušavajući da žive u životu koji je jedan i kratak.

     
  • vodena 16:58 on 02/01/2017 Permalink | Reply  

    Zoran Čegar branilac Sarajeva 

     
  • vodena 18:53 on 09/12/2016 Permalink | Reply  

    VIDEO Pogledajte kako će izgledati novi hotel Belvedere 

    Nakon otvaranja izložbe natječajnih radova autora koji su sudjelovali na međunarodnom arhitektonskom pozivnom natječaju za idejno rješenje novog Hotela Belvedere u Dubrovniku te pobjednički rad 3LHD-a dubrovačkoj javnosti predstavljena je i video simulacija novog izgleda hotela.

    Natječaj za idejno rješenje novog Hotela Belvedere proveden je u dvije faze, a od dvadeset i tri međunarodna arhitektonska ureda pozvana na natječaj njih trinaest je sudjelovalo u prvoj fazi.

    Za sudjelovanje u drugoj fazi odabrana su četiri ureda. Natječaj je u ime vlasnika parcele, tvrtke Vila Larus d.o.o. u vlasništvu Dr.Victora Vekselberga, proveo švicarski ured Fanzun AG. Projektno rješenje koje je predložio 3LHD pokazalo se kao najbolje i nagrađeno je prvom nagradom. Kako izgleda, pogledajte u video zapisu…

     
  • vodena 10:30 on 09/10/2016 Permalink | Reply  

    Premijer treba da čita Orvela i Hakslija 

    LJUDI, SEĆANJA… Staša Zajović

    Sjećam se igranja krpenjačom, djevojčica i dječaka zajedno * A svi su mi u porodici, i sa majčine i očeve strane, bili u partizanima – i muškarci i žene* Mi smo u komšiluku živjeli kao velika ljudska zajednica, takoreći komuna* Govorilo se “na Cetinje pjesnici, a u Nikšić slikari” * Moj otac je najviše volio moje drugove “čupavce” * Sa drugarima su me uhapsili 1984.* I dalje smo na ulicama…

    Volim da pričam, raspravljam, prepirem se, ali ne volim da “vrtim” film svog života javno, niti da o tome pričam javno. To mi se čini razmetljivim i neugodnim. Naravno, kao feministkinja znam da je “lično političko”, ali svaka od nas odabira šta je iz lične istorije javno.

    1

    Piše: Rade Radovanović

    09. oktobar 2016. 09:00

    Premijer treba da čita Orvela i Hakslija

    Foto: Medija centar

    Mislim da na takav stav mnogo više utiče odluka da napravim prostor da druge/i govore o sebi, pogotovo one/i koji su proživjele i preživjeli užasne strahote rata.


    Rođena sam i odrasla u radničkoj porodici, radničkom gradu i kvartu. Išli smo na fudbalske treninge Sutjeske, dobacivali lopte igračima, to je bio neki rodni emancipatorski potencijal fudbala za djecu iz radničkih kvartova.


    Sjećam se igranja krpenjačom – djevojčica i dječaka zajedno, nas iz kvarta. A oni iz oficirskih zgrada su imali pravu loptu, a mi smo ih pobjeđivali! Zvali smo ih “oficiruše i njihova djeca”. I mnogo kasnije, shvatila sam da je to moj rani antimilitaristički duh, ali i klasno sazrijevanje!


    A svi su mi u porodici, i sa majčine i očeve strane, bili u partizanima – i muškarci i žene – a niko nije volio oružje ni vojsku a ni miliciju. A niko i nije bio na vlasti – ni u partiji ni u armiji; moj otac, njegovi najbliži rođaci i ujaci su zaglavili 1948. na Golom otoku i drugdje… Posle bili autsajderi, bez ozlojeđenosti, uvijek ostali antifašisti, po kućama držali fotografije narodnog heroja, LJuba Čupića, crnogorskog Če Gevare. LJubo mi se i brat zove, nimalo slučajno!


    Mi smo u komšiluku živjeli kao velika ljudska zajednica, takoreći komuna, ispomagali se, spavali, jeli jedni kod drugih, išli kolektivno na Zetu, na kupanje. Moja majka Vasiljka imala je tri Olge u komšiluku, bile su kao sestre. Slike i prizori moje majke i njenih drugarica presudno su uticale na moj feministički angažman. Mi cure se povjeravale jedna drugoj jer u radničkim porodicama nema se vremena za “emotivno bdenje” što bi rekla Simon de Bovoar. Na tome mi je moja drugarica Slavica iz “oficirskih zgrada” silno zavidjela i htjela da se kod nas preseli! Živjeli smo, u našoj porodici a i u kvartu, po principima slobode i odgovornosti, takoreći anarhizma!


    Moj rodni grad Nikšić je imao Sutjesku ali i pjevačko društvo Zahumlje gdje su pjevali bel canto. Neću da kažem da se gusle nisu slušale, ali moje društvo je to zaobilazilo u širokom luku! U gradu je bilo puno “siromašnih, ali genijalnih” slikara. Govorilo se “na Cetinje pjesnici, a u Nikšić slikari”. Ponosili smo se i Gradskom bibliotekom-čitaonicom. Tamo nas je bibliotekarka Vera (Cerović) upućivala šta da čitamo, od kuće otac i najstarija sestra Senka ponavljali “da čitate ruske i francuske klasike”, a sestra Ješa nabavljala je sestre Bronte i Džejn Ostin… A Gorski vijenac, to se podrazumijevalo da znamo napamet, što sa mnom nije bio slučaj!


    U gimnaziji “Stojan Cerović” bilo je svakojakih profesora – od odvratnih autoritarnih budala do zanesenih, nekih među njima jako slobodoumnih, kao što je bio Slavko Bojanić, profa istorije i latinskog. Toliko se zanese da sav razred ode a on i ne vidi! Meni se latinski jezik činio najživljim mogućim i iako nisam bila “odlikaš”. Slavko mi je davao da držim časove latinskog! Valjda je i to uticalo na moj izbor studija filologije. Mi sa društvenog smjera, na koji nisu išli “odlikaši”, bježali smo stalno sa časova onako kolektivno, a samo su dvije štrajkbreherke ostajale u učionici, bile u partiji i služile i u onom a i u Milovom režimu.


    Mislim da sam imala oko osam godina… LJetna sparina, mi oko kuće, odjednom otac skoči i potrči na ulicu… I dovede Džonija iz Gane, student, zatekao se u našem gradu. Toliko smo bili uzbuđeni i veseli, nikad ranije nismo vidjeli “crnca”.


    Moj otac je najviše volio moje drugove “čupavce”. Valjda srodnost po drugosti, a možda i isključenosti. Taj antifašistički internacionalistički duh mog oca nas je nekako “zarazio”. Sjećam se kad je inženjer Čeh Miroslav, koji je bio u Željezari na nekoj “razmjeni” saznao da su sovjetske trupe upale u njegovu zemlju, svi smo plakali…


    Kao studentkinja, radila sam i u studentskoj zadruzi i u Italiji i drugdje kao bejbisiterka, a najviše da zaradim za putovanja. Putovala sam stopom po Evropi, išla sam i po sjevernoj Africi, najviše mi se dopao Maroko. Sve je to bilo upoznavanje sa drugošću.


    U Beogradu sam se sedamdesetih i osamdesetih intenzivno družila sa političkim izbeglicama iz Čilea, upoznavala duh latinoameričke levice. Radila sam i kao turistička vodičkinja po Španiji i 1978. sam prvi put u životu bila u nekom gej klubu. I to mi je bilo važno političko i kulturno iskustvo. I nekako shvatila da su pravi levičari/ke, naravno ako nisu dogmatični, ni etablirani ni salonski – antifašisti/internacionalisti, obavezno i antihomofobični – ne prave hijerarhiju u solidarnosti!


    Filološki fakultet je pretežno konzervativna ustanova… Tu sam sve u roku završila, što bih se dalje zadržavala kad već nemam neke akademske ambicije. Živjela u Studentskom gradu, bazala po čitavom gradu, sa ekipom išla u “Cepelin”, u SKC, na žurke … To mi dođe kao aktivizam kad već nisam bila ni u “omladini”, ni u partiji… Doduše, sa drugarima su me uhapsili 1984… Slučaj Dvadesetosmorice zbog tribine Milovana Đilasa…


    Inače, kao prekarijat radila od završetka studija, uvijek radila … najviše u stranim predstavništvima, posebno novinskim agencijama… nikad u državi i nikad za stalno… Prevodila stalno sa španskog i italijanskog a posebno sam ponosna na prevod Budućnost demokratije, Norberta Bobia, najpoznatijeg italijanskog političkog filozofa.


    Centar za antiratne akcije mi je bio kao druga kuća, i zbog odnosa i zbog politike: Vesna, Stojan, Zorica, Lina, Violeta, Tanja, Borkica, Hamdija, Dejan… Bila su to nekako romantična, a i „herojska” vremena”. Tu su bile i sveće… počele su 8. oktobra 1991. I svi smo bili zajedno, raspravljali, ponekad se zanosili da ćemo zaustaviti rat… Kao feministkinja/antimilitaristkinja, odlučila sam da je važno da se osnuje ženska mirovna grupa kako bi ženski rad bio vidljiviji i priznatiji.


    Septembra 1991. došle Žene u crnom iz Italije sa Međunarodnim mirovnim karavanom. U Sarajevu, 27. septembra 1991. imale smo stajanje. To je za mene bilo izuzetno snažno osjećanje… Kad sam se vratila u Beograd, išla sam danonoćno da ubjeđujem žene da je to najbolji vid borbe. I tako je 9. oktobra 1991. bilo prvo stajanje Žena u crnom, ispred SKC – javni čin otpora ratu i agresorskoj politici srpskog režima.


    Prva stajanja i to svake srede bila su ispred SKC – to nam se činilo simbolom drugosti. SKC je bila neka vrsta demilitarizovane institucije, tamo su nastajale autonomne inicijative, izvan a uglavnom i protiv oficijelnih struktura. Tamo je nastala i feministička grupa Žena i društvo u kojoj sam bila od početka (1984.). Međutim, SKC su brzo „kidnapovali” julovci i njihovi, mi smo se premestile na Trg Republike, svake srede punih šest godina a onda ponekad i više puta nedeljno…


    Kad su Žene u crnom iz Beograda započele svoj protest (9. oktobra 1991.) u znak podrške organizuju se grupe Žena u crnom u skoro svim evropskim zemljama, SAD kao i u Latinskoj Americi, Aziji… Uz solidarnu podršku prijateljica iz celog sveta, posebno Žena u crnom iz Italije, pokrenule smo Mrežu ženske solidarnosti protiv rata, koja je kasnije prerasla u Međunarodnu mrežu Žena u crnom.


    Od 1992. organizovale smo deset skupova Međunarodne mreže, u kojima je učestvovalo oko 2.000 žena iz svih zemalja bivše Jugoslavije, Evrope, Afrike, Azije, Latinske Amerike, SAD i Kanade. Na skupovima je profilisan politički karakter Mreže: odbijanje svih oblika politike rata i nasilja, pre svega one politike koju vodi država ili zajednica u kojoj živimo a potom i svih ostalih… Artikulisana je globalna ženska mirovna politika zasnovana na denunciranju lokalnog/regionalnog/globalnog militarizma, neodvojivosti feminizma i antimilitarizma…


    Najkraći bilans ŽUC : – 25 godina gradimo aktivnu politiku mira, nenasilja, solidarnosti, feminizma, pacifizma/antimilitarizma, antifašizma, antihomofobije, alterglobalizma… Do sada smo organizovale oko 2 000 akcija na ulici. I dalje smo na ulicama…


    Mrežu Žena u crnom pokrenule smo 1997. u njoj deluju grupe iz cele Srbije, kao iz cele bivše Jugoslavije. Ženska mreža Kosova i Mreža Žena u crnom Srbije pokrenule su 2006. Žensku mirovnu koaliciju . Pokrenule smo i antimilitarističke/antifašističke/internacionalističke antiratne mreže i koalicije… Izgradile smo nove vidove pravde iz feminističke perspektive… Prvi Ženski sud na teritoriji Evrope, održan je u Sarajevu, od 07. do 10. maja 2015. ŽUC je koordinisao taj proces. Na suđenjima na Specijalnom sudu u Beogradu, od decembra 2005. do septembra 2016. godine provele smo oko 700 dana.


    Grupa za videoaktivizam ŽUC uradila 120 dokumentarnih filmova o našim uličnim akcijama, kao i za potrebe obrazovnih programa. Organizovale smo preko 1000 radionica, okruglih stolova, diskusionih kružoka, panel diskusija… Do sada smo objavile oko 250 raznih publikacija. I dalje trčimo, mislimo, delimo…


    Izumljujemo nove modele pravde iz feminističke perspektive: – koordinišemo nastavak procesa Ženskog suda u celoj ex YU, jačamo pokret ženskog mirovnog aktivizma, organizujemo obrazovne programe po celoj regiji, proizvodimo znanje povezujući teoriju i praksu, gradimo etiku i estetiku otpora na osnovu našeg aktivističkog iskustva – kroz zajedničku refleksiju i razmenu… I dalje smo dežurne u solidarnosti – već dve godine na graničnim prelazima, parkovima… sa izbeglicama sa Bliskog istoka, sa marginalizovanima, isključenima iz ekonomske, političke, društvene moći, kako u našem okruženju, tako i u celom svetu… I dalje na ulicama, uvek neposlušne!


    Jedini period kada nismo imale problema … to je bilo onih dve i po godine Đinđićeve vlasti. Inače, nijedna vlast ne voli ŽUC. Šta ima vlast da voli preskakačice, dezerterke, prekršiteljke svih nametnutih politika nacionalnih država, armija, crkava… Nismo prestale niti ćemo prestati da uznemiravamo vlast i javnost pitanjima o odgovornosti za zlodela iz prošlosti. Nećemo pristati na ćutanje o tome u ime “projektnog partnerstva” sa državom ili u ime “integracionih procesa”.


    Žene u crnom su meta napada i državnih i nedržavnih aktera, desničara svih vrsta … Navijačkih grupa, klerofašističkih i neonacističkih organizacija. Napadi su sistematski, organizovani i nekažnjeni, podstaknuti, podržani ili pak, tolerisani od delova vlasti. Na primer, jedan od nasilnika, R. Počuča, portparol protivterorističke jedinice MUP Srbije, bio je državni službenik. I ama baš ni na nijedan od zaista “impozantnog” broja napada na ŽUC država nije adekvatno reagovala. Stanje je pogotovo loše od dolaska SNS na vlast. Oni hoće da izbrišu i proglase nevažećom zločinačku prošlost. Po onoj Orvelovoj – Ko kontroliše prošlost, kontroliše i sadašnjost, a ko kontroliše sadašnjost, kontroliše i budućnost ! Neka čita premijer malo i Orvela i Hakslija pa da vidi čemu vodi strah od istine…


    Osnov estetike Žena u crnom je preokretanje tradicionalnih, patrijarhalnih, nametnutih, najčešće tlačiteljskih simbola i formi, u simbole i forme koje smo mi odabrale: – antipatrijarhalne, alternativne, „subverzivne“, buntovničke… Što se tiče komemorativnih rituala, ŽUC baštini tri simbola: crninu, ćutanje i telo.


    Crnina je svedočenje o ratu i zločinu, ona je „intervencija“ u stvarnost i iznošenje onog poricanog u domen javne sfere, na Trg… Nakon rata crnina predstavlja simbol borbe protiv zaborava zločina od strane oficijelne politike i protiv poricanja zločinačke prošlosti. Crnina kao sećanje na zločine i crnina kao pamćenje zločina počinjenih u naše ime. Kao i izraz solidarnost sa žrtvama rata.


    Ćutanje je u patrijarhatu ženama nametnuto, ćutanje prekriva ili negira iskustva žena; kod Žena u crnom ćutanje se odvija u javnom prostoru; to je javni čin osude onih koji proizvode rat i nasilje, pre svega u državi i zajednici u kojoj živimo a potom i svim ostalima. Ćutanje smo odabrale jer nemamo reči da izrazimo tragedije, patnje, bol koju izazivaju ratovi i nasilje.


    Izlaganje tela na javnim mestima sa tradicionalnim simbolima čiji je smisao potpuno suprotan tradicionalnim, predstavlja čin građanske neposlušnosti i antipatrijarhalne pobune. Crnina, ćutanje i telo kroz estetiku Žena u crnom postaju javni, jasni i vidljivi činovi antipatrijarhalne pobune.


    U drugim akcijama ŽUC iznosi na javnu scenu mnoštvo boja, zvukova, slika… Višedecenijski zajednički rad sa umetničkim kolektivima, pre svega Škartom, Dah teatrom, Art Klinikom predstavlja jedno od najuzbudljivijih političko/etičkih/estetskih iskustava.


    Praksu posećivanja mesta zločina počinjenih u naše ime smo počele tokom ratova a intenzivirale nakon njih. To je politika uvažavanja dostojanstva žrtava, solidarnosti sa njima. Aktivistkinje i aktivisti Mreže iz svih delova Srbije odlaze organizovano i kolektivno svake godine na komemoracije genocida u Srebrenici, zločina u Vukovaru, Višegradu, Zvorniku, Prijedoru… kao i na druga mesta zločina u BiH, Hrvatskoj, Kosovu, Srbiji. Sa preživelima, sa žrtvama zločina razvile smo i mnoštvo drugih aktivnosti – solidarnih mreža, obrazovnih programa…


    Iskustvo višegodišnjeg procesa Ženskog suda je fascinantno: stvorena je solidarna zajednica žena – žena žrtava zlodela i nepravdi i u ratu i u tzv. miru, žena raznih etničkih pripadnosti, izvan i iznad etničkih i državnih granica i podela. Ova solidarna zajednica žena, povezana je kako zajedničkim iskustvom proživljenih patnji, tako i iskustvom individualnog i kolektivnog otpora. Zajedno sa preživelima ratnih strahota, aktivistkinjama, ekspertkinjama, umetničkim kolektivima kreiraju se nove paradigma znanja, feminističke etike, brige i odgovornosti…


    Najvažniji etički principi Žena u crnom, prvenstveno u vezi s odgovornošću za rat i ratne zločine su: Ne u naše ime! … Javni, jasni i glasni nenasilni otpor režimu koji je vršio agresije i vodio ratove u naše ime, a nakon ratova otpor svima onima koji poriču, umanjuju, relativizuju ili glorifikuju zločine počinjene u naše ime. Zatim : Ne dajmo se od svojih prevariti ! … Feministička etika odgovornosti uvek nam nalaže da se prvo suprotstavimo nacionalistima, militaristima, svim patrijarhalcima u državi u kojoj živimo a potom i svima ostalima. Naša feministička etika je preuzimanje odgovornosti i brige za određeno vreme, kontekst i prostor, ali i za ceo svet u kojem živimo.


    Uvek neposlušne! … Svim vidovima patrijarhata. Neposlušne smo jer smo odgovorne građanke, autonomne žene, slobodnomisleća bića… ŽUC je aktivistička grupa i mreža feminističko / antimilitarističke/ antinacionalističke/ antifašističke/ alterglobalističke orijentacije, koju čine žene, ali i muškarci, različite generacijske i etničke pripadnosti, obrazovnog nivoa, socijalnog statusa, životnih stilova, seksualnih izbora…

    O sagovornici …

    Staša Zajović je rođena 25. januara 1953. godine u Nikšiću. Diplomirala je španski i italijanski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Feministička aktivistkinja postala pre rata, a 9. oktobra 1991. godine osnovala je žensku mirovnu grupu feminističko-antimilitarističke orijentacije Žene u crnom. Bavi se prevođenjem sa španskog i italijanskog. Živi u Beogradu.

     
  • vodena 20:29 on 11/07/2016 Permalink | Reply  

    svaka slika ,jedna neispričana priča 

    http://www.slobodnaevropa.org/a/srebrenica-svaka-fotografija-je-neispricana-prica/27114650.html

     
  • vodena 21:43 on 19/04/2016 Permalink | Reply  

    ‘Potopila’ vlastitu državu u Haagu: ‘Srbija i JNA su se od ’81. godine pripremali za rat, Hrvati to nisu znali’ 

    sonja biserko

    Photo: Screenshoot youtube

    “Srbija je oduvijek shvaćala Jugoslaviju kao Veliku Srbiju. Srbija je uvijek negirala prava i identitet Makedoncima, Hrvatima i drugima. Nije razumjela da su se ti narodi emancipirali i stvorili svoj identitet tijekom 20. stoljeća. Vlasti Srbije pripremale su scenarij za raspad Jugoslavije”, svjedočila je protiv svoje zemlje odvažna Sonja Biserko.

    Objavljeno je svjedočenje Sonje Biserko, predsjednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, koju je u Haag, kao svjedoka, pozvao hrvatski pravni tim. Biserko je, unatoč javnim prijetnjama koje dolaze iz njene domovine, hrabro iznijela niz intrigantnih podataka koje Srbiji nikako ne idu u korist. Najviši sud UN je novinarima zabranio da njen iskaz objave prije jučerašnje kraja rasprave.

    Evo što je na sudu o svemu onome što je prethodilo ratu kazala Sonja Biserko:

    – Srbija je krajem 20. stoljeća počela provoditi devetnaestoljetni projekt jedinstva i ujedinjenja svih Srba, što nije odgovaralo “duhu vremena”, naročito poslije pada Berlinskog zida. Logika iza toga je da je Srbija oduvijek shvaćala Jugoslaviju kao Veliku Srbiju. Srbija je uvijek negirala prava i identitet Makedoncima, Hrvatima i drugima. Nije razumjela da su se ti narodi emancipirali i stvorili svoj identitet tijekom 20. stoljeća. To je bilo ključno za razumijevanje negiranja i nepriznavanja postojanja tih naroda koje je bilo vrlo prisutno u kampanji uoči rata – “Hrvati su Srbi, Muslimani su Srbi” i tako dalje. To je zaista devetnaestoljetna teorija nacija. Srpski nacionalni program odigrao je ključnu ulogu u tragičnom raspadu Jugoslavije. Od smrti Josipa Broza Tita, nijedna druga republika nije razmišljala o odvajanju i odlasku iz Jugoslavije. Vlasti Slobodana Miloševića, poslije pada Berlinskog zida, nastavile su križarski rat protiv Jugoslavije, uništavajući sve federalne institucije i stvarajući završni čin na koji je međunarodna zajednica prekasno reagirala – hrabro je istupila na sudu Biserko.
    Amandmane na Ustav Srbije iz 1990, nazvala je “prvim secesionističkim dokumentom” u nekadašnjoj Jugoslaviji:
    – Miloševiću je bio raščišćen put da nastavi svoju kampanju. Haaška konferencija (1991.) bila je posljednja šansa da Jugoslavija opstane u tadašnjem okviru, ali je, nažalost, Srbija odbila tu ponudu zato što je JNA već bila na njenoj strani, istakla je Biserko pred najvišim sudom UN. Prema njenim riječima, JNA je čitavo desetljeće prije toga bila podvrgnuta promjenama da bi je Srbi mogli kontrolirati.
    – Vlasti Srbije pripremale su scenarij za raspad Jugoslavije – kazala je jasno Biserko čije izjave nikako nisu “legle” pravnom timu Srbije.

    Njihov zastupnik, Novak Lukić, tražio je pojašnjenje ovih teza, i dobio sljedeći odgovor:

    – Deset godina trajala je neka vrsta medijske pripreme, pogotovo od 1988. do 1991. kada je srpski narod kondicioniran za nešto što će doći, tako što se ponovo najavljivao genocid, prije svega u Hrvatskoj i BiH. Zapravo se inzistiralo na tezi da je srpski narod žrtva obje Jugoslavije, a ta kampanja pokazala je što se sprema. Taj pogled na krizu u bivšoj Jugoslaviji zaokružio je Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, a zastupali su ga brojni akademici, kao i Srpski pokret obnove i Srpska radikalna stranka u svojim programima – pojasnila je Biserko.

    Na zaključak Sonje Biserko o ključnoj ulozi vodstva Srbije u razbijanju Jugoslavije, odvjetnik Lukić uzvratio je pitanjem zna li ona tko je izgovorio rečenicu: “Mislim da sam obavio zadatak, Jugoslavije više nema.”
    – Da, znam, to je rečenica koju je izgovorio Stjepan Mesić, koji je tada bio predsjednik Jugoslavije, ali koji zapravo nije bio predsednik Jugoslavije. Instalirala ga je međunarodna trojka i nije imao nikakvu kontrolu i ingerencije nad, recimo, JNA – bila je spremna svjedokinja koja se velikim dijelom u svom iskazu oslanjala na ulogu JNA:

    – Savezna vojska je 1991. stala na srpsku stranu, de facto i javno. Našle su se vojska i Srbija na dvije točke – obrana socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. Teritorijalna organizacija omogućila je da JNA bude upotrijebljena za ono što se dogodilo. Moji osobni stavovi proizlaze iz brojne literature koju sam pročitala, iz iskustva diplomate u jugoslovenskoj diplomaciji, iz rada ovih 25 godina, tjekom kojih sam se u velikoj mjeri bavila srpskim nacionalnim programom tj. srpskim nacionalizmom – zaključila je svjedočenje Sonja Biserko.

    Autor: Snježana Vučković

     
    • ljudisustoka 19:17 on 23/04/2016 Permalink | Reply

      1981 godine kada su se dogodile prve demonstracije/zahtjevi za rijesenje kosovskog problema, i tadasnja TVB (TV-Beograd), to je tad bilo tako eksploatisano i prikazivano svaki dan. Prikazivani su kosovski ekstremisti koji hoce da razbiju Yugoslaviju i bratstvo i jed…. Posto nije bilo demonstracija Kosovara svaki dan, a trebaju ti za propagandu svkodnevnu, sta radis?. Pa kupis 5000 “Shiptarskih” kapa, i lijepo organizujes demonstracije svaki dan, i imas svaki dan na dnevniku udarnu temu o separatistima sa Kosova. Sjecam se se mnogih snimaka sa TV Beograd, gdje “demonstranti” demonstriraju izlazeci iz sporedne ulice i skandiraju “Kosovo Republika” sa bijelim kapicama zastavama i tu je kraj. A ko su ljudi pod bijelim kapicama to je neko drugo pitanje. Da, tacno je, Srbadija je pocela pripreme za rat odmah poslije Titove smrti. Tacka.Ja ne kazem da Kosovari nisu htjeli neke promjene (spravom), ali tolika histerja od srpske strane, to je bilo (u ono vrijeme) za nevjerovati.
      PS. Pricu o kupovini “Shiptarskih” kapa ispricao mi je N. Radulovic, Srbin, u jednoj diskusiji koju smo vodili njegov direktor (Srbin), ja i on sam. negdje ’89. Ja vjerujem g. Radulovicu jer je to bio covjek, i ostao covjek i onda kad je bilo opasno bilo biti covjek (Prijedor-Ljubija ’92).

      Liked by 2 people

  • vodena 14:13 on 10/04/2016 Permalink | Reply  

    priča o “tornjaku”-prvi dio 

    http://www.zurnal.info/novost/19755/pogledajte-prvi-dio-dokumentarnog-filma-fahro

     
  • vodena 03:28 on 26/03/2016 Permalink | Reply  

    Biljana Plavšić: Pušila sam kurac Klintonu 

     
  • vodena 21:21 on 24/03/2016 Permalink | Reply  

    Karadžiću jedinstvena kazna 40 godina zatvora 

    http://balkans.aljazeera.net/vijesti/uzivo-haski-sud-danas-izrice-presudu-karadzicu

     

     
  • vodena 13:18 on 11/03/2016 Permalink | Reply  

    VOLIM I JA VAS! 

    gazimestan

     
  • vodena 23:08 on 06/03/2016 Permalink | Reply  

    dokle više #izbori 

    emir kusturica

     
    • tezej 12:06 on 07/03/2016 Permalink | Reply

      On se iz bulje izvući ne može.Previše se u nju uvukao.Zarobljen tamo.

      Like

  • vodena 11:47 on 03/03/2016 Permalink | Reply  

    KOMENTAR IZ BEOGRADA: Zašto volim Bosnu i zašto su današnje etno-religijske podjele BOLESNE! 

    http://doznajemo.com/2012/03/05/komentar-iz-beograda-zasto-volim-bosnu-i-zasto-su-danasnje-etno-religijske-podjele-bolesne/

     

     

     
  • vodena 19:35 on 25/02/2016 Permalink | Reply  

    N1 Pressing: Danis Tanović (24.2.2016.) 

     
  • vodena 19:37 on 15/02/2016 Permalink | Reply  

    Vučić i njegov kum 

    https://predragpopovic.wordpress.com/2015/12/16/petar-panic-vucicev-kum-dvostruki-nedokazani-ubica/

     
c
Compose new post
j
Next post/Next comment
k
Previous post/Previous comment
r
Reply
e
Edit
o
Show/Hide comments
t
Go to top
l
Go to login
h
Show/Hide help
shift + esc
Cancel
%d bloggers like this: