Updates from vodena Toggle Comment Threads | Keyboard Shortcuts

  • vodena 19:25 on 05/12/2017 Permalink |  

    Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica 

    Piše:
    Dragan Bursać

    Petar nikada neće slaviti svoj 32. rođendan i ispričati svoju priču, jer je dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

    Konjic i Konjičani ne smiju biti tamničari kabadahija (Julian Nitzche)

    Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

    Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

    Tog 2. jula 1992. šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic negdje u dva sata iz ponoći upala su u stan porodice Golubović.

    Noć, strah, agonija… U dva automobila porodica je nasilno ugurana. Ta dva automobila, vjesnika smrti, stižu do policijskog punkta u mjestu Polja Bijela. Poslije razgovora s dežurnim policajcem na kontrolnom punktu dignuta je rampa i vožnju su nastavili prema selu Spiljani.

    Šta li je u glavama otetih ljudi? Kako je moguće da ih komšije usred noći bude, guraju u nekakav auto i voze po ovoj mrkloj noći? Evo do juče, profesori, predavali su i njihovoj djeci u Konjicu. Ko su ovi milicajci? I šta hoće?

    “Zašto mi udaraju tatu i guraju mamu? Šta je ovo”, urlikao je u sebi sedmogodišnji Petar dok je rukom grčevito stezao mlađeg brata Pavla, čija je ruka odavno obamrla od straha. Petogodišnjak je, čini se, bio potpuno isključen iz stvarnosti.

    Prvo strijeljanje

    Na udaljenosti hiljadu metara od punkta s njegove desne strane, kod slivnika, policajci su ugasili svjetla na automobilima, osim pozicionih, a potom su svi izašli iz automobila s oružjem. Naredili su članovima porodice Golubović da izađu iz automobila i poredaju se na desnoj ivici kolovoza.
    “Ma sigurno će nas ostaviti ovdje. Žele da nas zaplaše. Znam ja i ovoga Miralema, on je od Macića, znam i Jusufa Potura… Za ostale nisam siguran, ali ih zna otac Đuro. On je profesor gimnazije, ne bi njega tek tako…”
    Pokušao je Petar da vidi brata i roditelje u mraku. Noć je zjenice širila, a strah ih je sužavao. Vrhom kažiprsta napipao je znojavo-hladnu ruku majke Vlaste. U jednom trenutku učinilo mu se da je vidio nekakvu svjetlost, a onda urlik metala zapara noć.
    Kada je bio siguran da su se zločinci izgubili u mrkloj noći, mali Petar odlučio je da napusti mjesto zločina, gdje su ležala nepomična tijela njegovih roditelja i brata Pavla.
    Nije više mogao držati oči zatvorene. A tijela roditelja i brata postala su hladno breme užasa, koje ga je prikovalo za zemlju. Dublje i dublje.
    Poput neke nejake životinjice, izmigoljio se ispod mrtvih, osovio na drhtave noge i opet gledao mrak. Možda je to i bolje. Jer nije vidio smrt. Čudan je mrak, pomaže ti da ne vidiš tu smrt. A onda ga ošinu svjetlost po periferiji oka.
    Petar je izašao iz jarka i zaista ugledao svjetla policijskog punkta. Zaškiljio je. “Eno, tamo, tamo je milicija, spasiće me, a onda će zovnuti bolnicu da spase mamu, tatu i brata. Sve je tako jednostavno, samo sam se previše uplašio”, pomislio je dječak, plav od straha, smrti i zemlje. Potrčao je.

    Zadihan i prestravljen, Petar je pod udarima adrenalina policajcima Hadži Maciću i Draženu Markoviću ispričao šta se dogodilo sa njegovim roditeljima i bratom Pavlom. Zapravo, bio je to više zbrkani monolog pun promuklih, ridajućih konsonanata, koji su izlazili iz prestravljenog dječijeg grla.

    Dežurni na punktu motorolom je odmah javio u Policijsku stanicu da se kod njega nalazi mali Petar, a ubrzo potom…

    Drugo strijeljanje
    “Pa ovo su iste one čike. Milicajci! Oni su mi pucali na tatu, mamu i brata! Zašto njih nisu uhapsili ovi na punktu? Zašto mene voze nazad dolje u Konjic? Možda je opet greška.” Dječiji mozak nije mogao da se nosi sa ovoliko adrenalina i gubio se u toj memljivoj, uvijek istoj i nikad završenoj noći. Nikad završenoj…

    Policajci su se zaustavili na mjestu zvanom Begin Vir, gdje su izveli dijete iz auta, pa iz oružja osuli vatru u Petra Golubovića. Smrtonosni rafali su ovog puta odradili posao.

    Petar nikada neće slaviti 32. rođendan. Petar nikada neće ispričati ni ovu ni bilo koju drugu priču. Petar je dječak dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

    Zločin, kazna, istina i pomirenje

    I ne bi bilo ove priče da nije bilo istrage. Ne bismo znali za sve monstruozne detalje i počinioce da sud nije radio svoj posao. A radio ga je urijetko, slabo i nedovoljno. Pa je tako prvooptuženi dobio 12 godina robije, izašao je iz zatvora i kretao se kao slobodan čovjek.

    No, čini se da je Macić itekako okrvavio ruke, pa je tako u avgustu 2011. ponovo uhapšen zbog masovnih zločina nad Srbima u selu Bradina, kod Konjica. Na kraju je umro u zatvoru bez izrečene presude i bez istine.

    Duhovi Konjica

    I zato je dobro znati da je 13 bivših pripadnika Armije RBiH, Teritorijalne odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Konjicu uhapšeno zbog zločina nad desetinama žrtava srpske nacionalnosti u Bradini, Konjicu i drugim mjestima.

    Zločinci i optuženi za zločine imaju imena i prezimena

    U konkretnom slučaju riječ je o osumnjičenima za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. na području Konjica i okoline, koji su rezultirali uklanjanjem i prisilnim preseljenjem gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti sa tog područja. Među navedenim zločinima obuhvaćena su ubistva, mučenja, silovanja, zlostavljanja i progoni žrtava.
    Slobode su lišeni: Nikšić Šefik, rođen 1945. u Konjicu, Alikadić Adnan, rođen 1962. u Konjicu, Pirkić Mitko, rođen 1962. u Konjicu, Ćosić Safaudin, rođen 1974. u Konjicu, Cakić Muhamed, rođen 1968. u Konjicu, Hebibović Ismet zv. “Broćeta”, rođen 1956. u Konjicu, Balić Redžo, rođen 1952. u Konjicu, Lukomirak Hamed, rođen 1971. u Konjicu, Padalović Almir, rođen 1968. u Mostaru, Jusufbegović Sead, rođen 1941. u Konjicu, Ćibo Senadin, rođen 1967. u Konjicu, Ramić Agan, rođen 1962. u Konjicu i Ramić Esad, rođen 1966. u Konjicu.

    I četvrt vijeka nakon rata red je da saznamo kako je mučeno 240 nesrećnika u logoru Čelebići samo zato što su bili Srbi, kako je jedan prelijep grad, Konjic, ostao etnički čist, kako je nestalo 800 Srba iz Bradine, kako je pobijeno njih 88.

    Konjic i Konjičani ne smiju biti taoci ovih kabadahija. Krajnje je vrijeme, zarad istine, pravde, Boga i onog dječaka Petra, dva puta strijeljanog, a vječno živog, da se svi u pomirenju i istini rodimo.

    Evo nam prilike. Dosta je bilo ćutanja. Jer ćutanje je treće strijeljanje malog Petra.

    Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

    Izvor: Al Jazeera

    Advertisements
     
  • vodena 23:37 on 26/07/2017 Permalink |  

    Odobrena gradnja nad ostacima nacionalnog spomenika Tašlihana 

    Jedna od odluka novoimenovane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine odnosi se na Gazi Husrev-begov bezistan sa dućanima u samom centru Sarajeva. Komisija je poništila odluku starog saziva komisije o proglašenju tog lokaliteta nacionalnim spomenikom, čime je omogućila gradnju u neposrednoj blizini objekta, nad ostacima Tašlihana.

     
    • tezej 08:08 on 27/07/2017 Permalink | Log in to Reply

      Ponistila vlastitu odluku, kako bi gradjevinska mafija mogla graditi.Ovakav urbicid pamtim jos samo devedesetih u Sarajevu.

      Like

      • vodena 22:16 on 28/07/2017 Permalink | Log in to Reply

        i da Sead Gološ opet napravi neko sranje od objekta ,poput onog urbanog zločina zvanog Sarajevo City Centar…zaimesvijeta,pa on je režimski SDA neimar…a ja se pitam šta je sledeće?
        kladionica u Vijećnici??….pa još sa arapskim napisom…..? smajlikojipovraćazeleno

        Like

    • SandozTree 08:31 on 27/07/2017 Permalink | Log in to Reply

      Like

  • vodena 20:10 on 10/03/2017 Permalink |  

    Politizacija pravde 

    Revizija presude Međunarodnog suda pravde izrečena po tužbi BiH protiv Srbije

    Piše: Dženana Karup Druško 05.03.2017

    Od trenutka kad je Bakir Izetbegović prvi put u javnosti nagovijestio da će se ići s revizijom Međunarodnom sudu pravde na presudu izrečenu 2007, a po tužbi BiH protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, krenula su napadanja i špekulacije u kojima su se iskristala dva “argumenta protiv“: legitimitet bh. agenta i novi dokazi. Nakon žestokih napada zbog odluke da se pokrene revizija uslijedio je sastanak Ivanića i Dodika s Nikolićem i Vučićem na kome je, naglašavajući svesrpsko jedinstvo, dogovorena suradnja s obje strane Drine i dnevna komunikacija o tom pitanju. Istovremeno, na račun pravnog tima uslijedili su brojni napadi, i nakon što se saznalo da je autor dokumenta američki profesor kome su pomagali eminentni svjetski stručnjaci, jer revizija “nije dobro urađena“, “neće proći“, “nema novih dokaza“, agent nema legalitet, izaziva “novu“ političku krizu… Osim što “politička kriza“ u BiH, ali i regionu, kad su u pitanju ratni zločini i genocid negiranjem presuda međunarodnih sudova iz Haaga traje posljednjih 25 godina, činjenica je da je pravo na reviziju bilo potpuno legitimno i da će o njoj odlučivati Međunarodni sud pravde, kao što je činjenica da je nekoliko pravnih timova radilo na mogućnostima pokretanja revizije, nakon čega je nekoliko draft verzija sastavljeno krajem 2016. i početkom 2017. Činjenica je i da je bh. agent, koga je Predsjedništvo BiH imenovalo 2002. i ta odluka nikad nije ni opozvana ni izmjenjena, još u maju 2016. dostavio svim relevantnim institucijama i pojedincima dopis u kome ih poziva da mu dostave prijedloge i eventualno nove dokaze vezano za reviziju, i da je među ostalim taj dopis dobilo i Ministarstvo inozemnih poslova BiH, odnosno Igor Crnadak, i Tužiteljstvo BiH. Činjenica je i da je pravni tim uvezao sve nove dokaze u reviziji, i da se genocid, osim Srebrenice, povezuje sa još šest bh. općina. Činjenica je i da je ICJ odbio četiri revizije i da je samo jedna u toku i da su šanse BiH jako male, ali zar je zbog toga trebalo odustati od prava na reviziju? I da li bi do revizije uopće došlo da političari iz Banja Luke i Beograda proteklih deset godina nisu negirali sve, pa i presude ICTY o genocidu u Srebrenici, a otvoreno, uz pomoć Moskve, izlobirali nedonošenje rezolucije o genocidu u UN-u?
    Nakon što je pravni tim, predvođen Sakibom Softićem, 23. februara 2017. godine Međunarodnom sudu pravde (ICJ) predao zahtjev za reviziju presude koju je ICJ izrekao 2007. godine po tužbi BiH protiv Srbije, već sutradan je uslijedila reakcija Registrara ICJ-a koji je poslao pisma članovima Predsjedništva BiH od kojih je zatražio pojašnjenje oko statusa Sakiba Softića, bosanskohercegovačkog agenta.

    Reakcija Registrara je bila potpuno očekivana s obzirom da su se Mladen Ivanić, srpski član Predsjedništva BiH, i Igor Crnadak, ministar inozemnih poslova BiH, u nekoliko navrata (neprimjerno i vanistitucionalno) proteklih mjeseci (i prije podnošenja revizije) obraćali ICJ-u. Suština njihovog obraćanja bila je u tome da u BiH ne postoji politički konsenzus o podnošenju zahtjeva za reviziju i da niko u ime BiH ne može podnijeti zahtjev za reviziju bez nove odluke Predsjedništva BiH, pri tom nazivajući Softića bivšim agentom i ne nudeći argumente za to, osim svojih interpretacija postupaka oko same revizije i prava BiH na nju.

    Prva i druga revizija

    Podsjetimo, Odluku o imenovanju Sakiba Softića za agenta (broj 01-2529-22/02) donijelo je Predsjedništvo BiH na svojoj 152. sjednici, koja je održana 4. oktobra 2002. godine. U Odluci se, pored ostalog, navodi da se “Sakib Softić imenuje na dužnost pravnog agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde po tužbi BiH protiv SRJ“. Do 1978. godine godine Statut i Pravilnik ICJ-a su predviđali da se za podnošenje revizije mora priložiti novo ovlaštenje za zastupanje, ali nakon 1978. godine, izmijenama u ovim aktima ICJ-a, obaveznost ovlaštenja se ukida i sadašnji Statut i Pravilnik ne traže novo ovlaštenje uz zahtjev za reviziju.

    U odvojenim pismima Registrara ICJ-a članovima Predsjedništva BiH traženo je pojašnjenje, ne samo zbog pisama Ivanića i Crnadka, nego i zbog činjenice da je bh. pravni tim prilikom ulaganja revizije pružio Registraru argumentaciju u kojoj je, između ostalog, naveo ranija mišljenja, ali i praksu ICJ-a, po kojima se prilikom ulaganja revizije ne mora dostavljati novo ovlaštenje jer to nema uporište u Statutu i Pravilniku ICJ-a nakon 1978. godine
    Po Ustavu BiH (Član V/3) Predsjedništvo BiH vodi spoljnu politiku BiH, imenuje ambasadore i druge spoljne predstavnike BiH, ali i predstavnike BiH pred međunarodnim organizacijama i institucijama. Upravo je Predsjedništvo BiH, shodno navedenom članu Ustava, ali i na osnovu Pravilnika o procedurama Predsjedništva BiH (Član 37, stav 1) imenovalo Softića za pravnog agenta pred ICJ. Ovu Odluku Predsjedništvo BiH u proteklih 15 godina nikada nije opozvalo, niti je ona izmijenjena. Odnosno Softić nikada nije zvanično razriješen dužnosti agenta, što potvrđuje i činjenica da Predsjedništvo od 2002. godine do danas zajedničkom odlukom o tome nije obavijestilo ICJ, ali ni o bilo kakvim ograničenjima ili dopunama te odluke iz prostog razloga jer ih nije ni bilo.

    Mladen Ivanić i Igor Crnadak

    U odvojenim pismima Registrara ICJ-a članovima Predsjedništva BiH traženo je pojašnjenje, ne samo zbog pisama Ivanića i Crnadka, nego i zbog činjenice da je bh. pravni tim prilikom ulaganja revizije pružio Registraru argumentaciju u kojoj je, između ostalog, naveo ranija mišljenja, ali i praksu ICJ-a, po kojima se prilikom ulaganja revizije ne mora dostavljati novo ovlaštenje jer to nema uporište u Statutu i Pravilniku ICJ-a nakon 1978. godine.

    Pojedinačni istupi i pisma srpskih predstavnika prema ICJ-u upućuju da se radi o vaninstitucionalnom djelovanju, a kad je Mladen Ivanić u pitanju i nastavku prakse nepoštivanja državnih institucija koju je on uspostavio nakon referenduma, koji je u RS organizirao Milorad Dodik i pored odluke Ustavnog suda BiH, odnosno nakon 9. januara postrojavanjem Trećeg puka Oružanih snaga BiH u Banja Luci, kada je Ivanić, nakon brojnih reakcija bh. i međunarodne javnosti, arogantno uzvratio: „To je bila moja odluka“
    Uz ovo, u odgovoru na upit Registrara ICJ-a, Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH je u svome pismu od 2. marta 2017. naveo i činjenicu da je Sakib Softić u istom ovom predmetu već učestvovao u jednom postupku revizije koju je pokrenula Srbija (Naime, Srbija je podnijela reviziju na presudu ICJ-a o proglašenju nadležnosti ICJ-a u slučaju tužbe BiH protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, jer je SRJ, između ostalog, osporavala svoje članstvo u UN-u, odnosno pristupanje Konvenciji o genocidu, tvrdeći da ICJ nema nadležnost u ovom slučaju). Softić je mjesec dana od imenovanja, 4. novembra 2002. godine, učestvovao na revizionoj raspravi, kada je ICJ prihvatio njegovo ovlaštenje od 4. oktobra 2002. godine, a Srbija tada nije imale nikakve prigovore oko Softićevog ovlaštenja u tom revizionom postupku. Bh. pravni tim se na vrijeme pozabavio s ovim, pažljivo proučivši dosadašnju praksu ICJ-a i ranije stavove Registrara, i zato je ovdje bitno reći da se u pismu Registrara ICJ-a, od 24. februara 2017. godine (dan nakon što je Registrar primio reviziju), upućenog članovima Predsjedništva BiH traži stav sva tri člana Predsjedništva BiH, a ne dostavlja nikakvo mišljenje Registrara ili ICJ-a, što upućuje da će sudije, a ne Registrar odlučiti o ovlaštenju Sakiba Softića, a radi se, podsjetimo, o jedinstvenom slučaju u povijesti ICJ-a.

    Čovićevo osporavanje Križanovića

    Dragan Čović
    Osporavanja i špekulacije o ovlaštenju agenta, posebno u BiH, od kojih neke dolaze i od pojedinih predstavnika međunarodne zajednice, a prije odluke ICJ-a, samo dodatno doprinose zaoštravanju političke situacije u BiH. Mnoge od njih (pokrenute prvenstveno iz RS-a, neposredno nakon što je Izetbegović prvi put u javnosti nagovijestio da postoji mogućnost podnošenja revizije) i nemaju za cilj da doprinesu razumijevanju cijele situacije, već služe isključivo u dnevno-političke svrhe. Pojedinačni istupi i pisma srpskih predstavnika prema ICJ-u upućuju da se radi o vaninstitucionalnom djelovanju, a kad je Mladen Ivanić u pitanju i nastavku prakse nepoštivanja državnih institucija koju je on uspostavio nakon referenduma, koji je u RS-u organizirao Milorad Dodik i pored odluke Ustavnog suda BiH, odnosno nakon 9. januara postrojavanjem Trećeg puka Oružanih snaga BiH u Banja Luci, kada je Ivanić nakon brojnih reakcija bh. i međunarodne javnosti, arogantno uzvratio: „To je bila moja odluka.“

    U Odluci o imenovanju Softića iz 2002. godine na poseban način je učestvovao i Živko Radišić, kao tadašnji srpski član Predsjedništa BiH i član političke koalicije Sloga u kojoj je bio i Milorad Dodik. No, jasno je da danas Dodik, ali i drugi predstavnici iz RS-a, žele da zaborave da je Odluka o Softiću “ovjerena“ i učešćem srpskih političara iz RS-a, kao što bi željeli povući i potpis Nebojše Radmanovića (SNSD) o pristupanju Bosne i Hercegovine MAP-u, ili glasove srpskih parlamentaraca kojima je podržano formiranje Suda i Tužiteljstva BiH, kao i potpise sa drugih akata kojima se podržao put BiH prema Evropskoj uniji i NATO-u. Negirajući i kršeći kontinuitet državne politike, čak kad su u pitanju i neki međunarodni ugovori u kojima BiH ima jasne obaveze, pokušavaju nametnuti praksu po kojoj će se odluke donositi onako kako im u određenom trenutku odgovara, što nije moguće sa stanovišta vladavine prava i što međunarodna politika, ali ni međunarodno pravo ne poznaju.

    Bez obzira na stavove Ivanića i Čovića, nesumnjivo da će određen značaj za ICJ prilikom odlučivanja o svim bitnim pitanjima u pogledu revizije, imati sastanak Ivanića i Dodika 22. februara u Beogradu, sa Tomislavom Nikolićem, predsjednikom Srbije, i Aleksandrom Vučićem, premijerom Srbije. Informacije o tom sastanku, i porukama koje su upućene o svesrpskom jedinstvu (s obje strane Drine), prenijele su skoro sve svjetske agencije
    I dok potezi političara iz RS-a, nažalost, nisu nikakvo iznenađenje, nije jasno zašto je Dragan Čović u ovom slučaju – Bosna i Hercegovina je tužbu ICJ-u protiv SRJ podnijela zbog zločina počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima – svojim stavom u pismu, u odgovoru ICJ-u, zabio nož u leđa Bosni i Hercegovini, Ustavu BiH i zakonima BiH podržavajući time u ovome sporu Srbiju. Jer, hrvatski član Predsjedništva BiH 2002. godine, Jozo Križanović, učestvovao je u donošenju Odluke o imenovanju Softića za agenta. No, i Dragan Čović bi očito, kao Dodik i Ivanić, izbrisao mnogo potpise, osim, valjda, onih Mate Bobane i Jadranka Prlića s kojima je trebala nestati Bosna i Hercegovina.

    No, bez obzira na stavove Ivanića i Čovića, nesumnjivo da će određen značaj za ICJ prilikom odlučivanja o svim bitnim pitanjima u pogledu revizije, imati sastanak Ivanića i Dodika 22. februara u Beogradu, sa Tomislavom Nikolićem, predsjednikom Srbije, i Aleksandrom Vučićem, premijerom Srbije. Informacije o tom sastanku, i porukama koje su upućene o svesrpskom jedinstvu (s obje strane Drine), prenijele su skoro sve svjetske agencije, navodeći i kako će Srbija i Republika Srpska udruženo djelovati kako bi osujetili pokušaj ulaganja revizije pred ICJ-om od strane Bosne i Hercegovine – kako je saopćeno nakon sastanka.

    Nevjerojatno djeluje da jedna suverena država i jedan entitet druge države žele zaustaviti reviziju presude pred Međunarodnim sudom u kojoj su presuđeni za genocid po raznim osnovama. Još je šokantnije da Srbija ni u jednom momentu nije smatrala da bi, možda, trebala pokrenuti reviziju te presude pred ICJ-a po kojoj je odgovorna za nespriječavanje i nekažnjavanje genocida, a istovremeno na svim nivoima negira genocid u Srebrenici.

    Nove činjenice

    David Sheffer
    Nakon podnošenja revizije pravni tim očekuje (uz sve navedeno), mukotrpan put u tri faze. Prvo, izjašnjenje ICJ-a o legitimitetu agenta. Ukoliko ICJ potvrdi legitimaciju Softića revizija se šalje Srbiji na mišljenje, a onda srbijansko mišljenje ide na ocjenu bh. tima, nakon čega bi ICJ trebao donijeti odluku da li postoje nove činjenice u odnosu na presudu iz 2007. godine. Tek nakon toga, ukoliko Sud ocjeni da postoje nove činjenice, počinje treća faza i postupak donošenja presude.

    I ovdje dolazimo do druge, najčešće špekulacije u javnosti (prva je, naravno osporavanje legitimiteta agenta) u kojoj opet učestvuju i neki strani dužnosnici u BiH, a to je sumnja u postojanje novih dokaza. I jedan dio domaće političke i “stručne“ javnosti smatra da, ne samo da ne postoje novi dokazi, već da proteklih godina nije ništa urađeno, odnosno ako je nešto i rađeno da to nije bilo na vrijeme, te da nije urađeno na najkvalitetniji način, i svi ti propusti se adresiraju – Bakiru Izetbegoviću i SDA. Možda je i najjednostavnije objašnjenje o pokretanju revizije, dala američka ambasadorica i ambasada SAD-a u BiH saopćenjem u kome je naglašeno da je revizija – pravno pitanje.

    Da li postoje, ili ne postoje novi dokazi može odlučiti samo ICJ koji je i jedini mjerodavan za to, odnosno da li postoje dokazi koji odlučujuće djeluju da Sud, eventualno, promijeni svoju presudu iz 2007. godine. Ukoliko Sud prihvati legitimitet Sakiba Softića, otvorit će se početni postupak revizije i javnost će biti upoznata sa sadržajem bh. revizije, a ICJ će u tom početnom postupku morati donijeti odluku da li postoje novi dokazi da bi pristupio donošenju presude
    Da li postoje, ili ne postoje novi dokazi može odlučiti samo ICJ koji je i jedini mjerodavan za to, odnosno da li postoje dokazi koji odlučujuće djeluju da Sud, eventualno, promijeni svoju presudu iz 2007. godine. Ukoliko Sud prihvati legitimitet Sakiba Softića, otvorit će se početni postupak revizije i javnost će biti upoznata sa sadržajem bh. revizije, a ICJ će u tom početnom postupku morati donijeti odluku da li postoje novi dokazi da bi pristupio donošenju presude.

    Nažalost, u svoj prašini koja se podigla oko revizije, najčešće se zaboravljaju uzroci podnošenja tužbe, kao i presuda ICJ-a iz 2007. godine, i danas kad se govori o reviziji u fokus cijele priče o njoj stavljaju se Izetbegović i(li) SDA. SDA je 14. februara reagirala na pisanje Dnevnog avaza navodeći u saopćenju da ova dnevna novina podriva postupak revizije, te je odbacila „svakodnevne nasrtaje glasila Fahrudina Radončića kojima se nastoji obezvrijediti proces revizije“. Interesantno je da je opozicioni SDP, na čelu s Nerminom Nikšićem, možda i jedina politička partija (s bošnjačkim članstvom) koja situaciju oko revizije ne koristi za prikupljanje političkih poena.

    Osporavanje presuda ICJ i ICTY

    Dok je dio reakcija i sumnji usmjeren prema novim dokazima, te kvaliteti u pripremi same revizije, što je skoro u potpunosti (is)politizirano, dio bh. javnosti je nezadovoljan zbog, kako se nerijetko ponavlja, tajnosti u kome je radio bh. tim. S obzirom da se radi o vrlo osjetljivom predmetu, reviziji presude po tužbi BiH protiv Srbije, koja se direktno tiče i jednog bh. entiteta koji je presuđen od strane ICJ u tom predmetu, razumljivo je da je možda bio i neophodan određen stepen tajnosti, no sigurno ne u mjeri kako se danas predstavlja, pogotovo od pojedinaca koji su već duže znali da Softić radi na reviziji.

    Naime, Sakib Softic je krajem maja 2016. godine uputio (skoro pa javni) poziv za učešće u postupku oko priprema revizije svim relevantnim državnim institucijama u BiH, ali i istaknutim pravnim stručnjacima, te drugim javnim djelatnicima. Među onima koji su dobili taj poziv je i Igor Crnadak, odnosno Ministarstvo inozemnih poslova BiH. Softić je u tom dopisu pozvao na učešće u analizi pretpostavki za pokretanje postupka revizije, kao i da se dostave nove činjenice i dokazi s kojima raspolažu institucije i pojedinci kojima se obratio. Da li je MIP BiH, na čelu sa Crnadkom, odgovorio Softiću, ili dostavio bilo kakav dopis nije poznato, ali imajući u vidu Crnadkove aktivnosti posljednjih dana više je no jasno šta je ovaj državni ministar (u)radio.

    Sakib Softić

    Sakib Softic je krajem maja 2016. godine uputio (skoro pa javni) poziv za učešće u postupku oko priprema revizije svim relevantnim državnim institucijama u BiH, ali i istaknutim pravnim stručnjacima, te drugim javnim djelatnicima. Među onima koji su dobili taj poziv je i Igor Crnadak, odnosno Ministarstvo inozemnih poslova BiH
    Upućeni objašnjavaju (pojedinci su o tome govorili i pred tv kamerama) da agent nije mogao ili morao znati sve nove dokaze, ili činjenice, koji su se mogli pojaviti u proteklih deset godina, zbog čega su i famoznih šest mjeseci od saznanja novog dokaza tumačili na različite načine, naglašavajući da ne postoji sudska praksa koja bi mogla pomoći da se razjasni da li je to šest mjeseci od pojavljivanja novog dokaza, ili od trenutka kad je agent saznao za njega (još jedna od stvari o kojoj će Sud odlučivati). Kako agent sigurno nije mogao znati šta je, recimo, u diplomatskim depešama i izvještajima diplomatske mreže BiH, ili šta se nalazi u arhivama Tužiteljstva BiH, odnosno koje informacije i dokazi iz regionalnog krivičnog progona odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava se nalaze u arhivima državnih institucija, uputio je dopis nadležnim institucijama i tražio da mu dostave svoje prijedloge, informacije, analize, ili, eventualno, nove dokaze. Upravo ova činjenica pokazuje da revizija nije (bila) stvar nekog pojedinaca, pa ni Sakiba Softića kao agenta, a poziv koji je upućen svim relevantnim institucijama (među kojima i MIP-u, odnosno Crnadku), demistificira konspirativnost, ”bošnjačku stvar”, nekonzistentost i kontinuitet koji se osporava u javnosti.

    Špekulacije oko statusa agenta, nepostojanja novih dokaza, nebrige “države” za postupak revizije, planski su projicirane iz Srbije, preko Republike Srpske (što pokazuje analiziranje događaja unazad od prvih nagovještaja da postoji mogućnost da će se ići s revizijom) i nažalost prihvaćene od dijela bh. javnosti, pa i iz bošnjačkog korpusa. Odlukom da se pokrene revizija, jasno je, bili su iznenađeni i predstavnici međunarodne zajednice u BiH, od kojih su mnogi zauzeli negativan stav prema tome (dio njih javno, većina u nezvaničnim komunikacijama) što ne iznenađuje jer su oni i ranije smatrali da sudski postupak pred ICJ “remeti” njihove planove na uspostavi mira i stabilnosti u BiH i regionu. Zbog čega godinama stoje po strani i mirno posmatraju negiranje zločina u BiH, pa i genocida, kako u RS-u tako i u Srbiji, zločina koji su presuđeni pred međunarodnim sudovima u Haagu, a čije presude, nažalost, nikad ničim nisu obavezivale političare u regionu, a ni međunarodne predstavnike u BiH i regionu.

    Odlukom da se pokrene revizija, jasno je, bili su iznenađeni i predstavnici međunarodne zajednice u BiH, od kojih su mnogi zauzeli negativan stav prema tome (dio njih javno, većina u nezvaničnim komunikacijama) što ne iznenađuje jer su oni i ranije smatrali da sudski postupak pred ICJ “remeti” njihove planove na uspostavi mira i stabilnosti u BiH i regionu. Zbog čega godinama stoje po strani i mirno posmatraju negiranje zločina u BiH, pa i genocida, kako u RS-u tako i u Srbiji, zločina koji su presuđeni pred međunarodnim sudovima u Haagu, a čije presude, nažalost, nikad ničim nisu obavezivale političare u regionu, a ni međunarodne predstavnike u BiH i regionu
    Pitanje je da li bi do revizije ikad došlo da su proteklih godina srpski političari iz Banja Luke i Beograda prihvatili presudu ICJ-a i brojne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, otpočeli proces suočavanja i doveli do približavanja država, a time i do stabilizacije u regionu. Da li bi tada uopće bilo potrebe za revizijom?

    Ovako, zahtjev za reviziju je predat, i to je bilo iznenađenje za mnoge, pa i za predstavnike međunarodne zajednice u BiH, a još i veće kad su saznali da su na reviziji radili neki od najboljih svjetskih stručnjaka, koji su po nekim ocjenama čak i bolji tim, nego što ga je BiH imala u ranijem postupku pred ICJ. No, i pored toga neki međunarodni zvaničnici iz BiH su obilazili pojedine predstavnike Bošnjaka i tražili da se zaustavi revizija, time i sami dodatno podižući političke tenzije u BiH. Nažalost, i dio bh. javnosti je prihvatio neke njihove „argumente“ protestirajući što se nije znalo šta se i kako radi, i onda (i)racionalno pitajući što se revizija nije podnijela ranije? Možda bi ti isti kritičari, da se revizija podnijela, na primjer 2010. godine, pitali: zašto se žurilo, jer se naknadno otkrila Tomašica? Ili neki drugi dokaz.

    Pravni timovi

    Bakir Izetbegović
    Po upućenim izvorima Bakir Izetbegović je sa svojim suradnicima duži period radio na okupljanju najboljih stručnjaka međunarodnog prava s ciljem pripreme revizije, koji su onda u nekoliko međunarodno-domaćih timova, radili na pripremi revizije. Nezvanično, svi timovi su imali zadatak da svoje draftove revizije dostave agentu, završni draftovi su napravljeni krajem 2016, odnosno početkom 2017. godine, a finalni dokument je prezentirao profesor David Scheffer 16. februara 2017. u Predsjedništvu BiH, a dan poslije u Vijećnici.

    Jasno je da je ovo bila, možda, do sada i najzahtjevnija procedura od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, jer ono što je za neku državu tek formalna procedura u pripremi revizije, to je za BiH bio možda i najveći izazov od Daytona, s obzirom na “neprijateljski” nastrojene međunarodne zvaničnike u BiH, uz srpsko-hrvatske zajedničke politike osporavanja i blokada, i osporavanje i dijela bošnjačke javnosti.

    Presudom ICJ-a decidno je rečeno da je u Srebrenici nad Bošnjacima počinjen genocid i da su zato odgovorni Vojska i MUP Republike Srpske (kao i da su bosanski Srbi bili pod kontrolom Jugoslavije). No, reviziju mogu zahtjevati samo države, ne narodi. Ali, jasno je da se revizija BiH pokušava zaustaviti od predstavnika onog naroda čiji su organi i pojedinci počinili genocid i koji su presudom označeni kao izvršioci, što je nezabilježeno u povijesti ICJ-a. Ni jedan zločinac, bio to pojedinac ili država, ne želi biti uhvaćen i procesuiran i proglašen krivim, i skoro nikad neće priznati svoj zločin, a upravo to se dešava u postupku revizinog postupka, a pomagača i zaštitnika zločinaca u postupku revizije ima na pretek.

    Neki međunarodni zvaničnici iz BiH su obilazili pojedine predstavnike Bošnjaka i tražili da se zaustavi revizija, time i sami dodatno podižući političke tenzije u BiH. Nažalost, i dio bh. javnosti je prihvatio neke njihove „argumente“ protestirajući što se nije znalo šta se i kako radi, i onda (i)racionalno pitajući što se revizija nije podnijela ranije? Možda bi ti isti kritičari, da se revizija podnijela, na primjer 2010. godine, pitali: zašto se žurilo, jer se naknadno otkrila Tomašica?
    Danas je najkomotinije biti na strani onih koji sve negiraju oko revizije, tvrdeći bez ikakvih činjenica kako je sve loše urađeno, da nije trebalo ići s tim jer će Sud odbiti… i koji ne daju ni promil šanse da se uspije u reviziji. Zar treba biti poseban „ekspert“ i znati da ICJ nikada nije promijenio svoju odluku po reviziji i da su šanse BIH u reviziji možda tek jedan posto. Uvijek je najlakše biti na strani većine. Ali i pored toga ozbiljni stručnjaci međunarodnog prava su sačinili reviziju i predali je. I sad je dalji postupak na Sudu, ali je jasno poslata poruka da je to bilo legitimno pravo BiH, a oni koji hoće tako da tumače – Bošnjaka. Zbog toga je čak i sam Ivanić, gostujući u Beogradu na RTS-u, rekao da je uspjeh za Izetbegovića i samo predavanje zahtjeva za reviziju.

    Uskoro će se znati da li će revizija biti prihvaćena na razmatranje, odnosno da li će ICJ prihvatiti legitimaciju Sakiba Softića. Poslije toga su moguće dvije faze do eventualne presude. Nikada ICJ nije promijenio svoju presudu iz prostog razloga što ovaj sud nema viši nadležni sud iznad sebe i uvijek je ICJ ta instanca koja donosi i odluku da li će mijenjati svoju vlastitu presudu. Od izricanja presude 2007. u međunarodnoj zajednici se dosta toga promijenilo u pogledu tretiranja definicije genocida, mnoštvo je kritičkih tekstova napisano protiv presude ICJ-a iz 2007. od strane najvećih pravnih stručnjaka današnjice. Pitanje revizije pred ICJ, nije samo pravno, nego i moralno pitanje za sudije ICJ-a.

     
    • tezej 21:57 on 10/03/2017 Permalink | Log in to Reply

      Strasno je sto se podize dimna zavjesa i sto se, umjesto o nestrucnosti, nekompetentnosti i neodgovornosti, prica o genocidu.Kao da ne znamo da ga je bilo.Gadi mi se prica o tome da je MSP -politicki sud, jer to je ista retorika koju upotrebljavaju pocinitelji.Je li svjestan Izetbegovic da koristenjem ove floskule, dovodi u pitanje sve presude Suda, pa cak i one koje su pravomocno oslobodile Bosnjake.Gadi mi se njegova uloga Vodje, i to jexnog naroda, umjesto da je bio drzavnik.Gadi mi se njegovo pozivanje na njegov narod, koji je za njega i njegovu stranku glasovao u procentu od 20%.Gadi mi se pokusaj dodatne homogenizacije i poziva da svi misle kao jedan.To ne fasizam.

      Liked by 2 people

      • cotton 11:55 on 11/03/2017 Permalink | Log in to Reply

        ne lupetaj
        poletjeli ste za njim ko guske u maglu, zagrizli udicu do balčaka
        ja bih barem bio toliko pristojan pa se suzdržao
        zar je ovo što se desilo zaista tolika senzacija?
        Izetbegović mi se gadio kad je krenuo u ovo, savršeno svjestan ishoda, a sad mi se, čak i više od njega, gade svi kojima se on gadi, a koji su bez ikakve rezerve podržali ovu blamažu koja nikom nije trebala, a ponajmanje žrtvama

        koriste ih za /dnevno/političko potkusurivanje i prepucavanje, i on i njegovi politički protivnici poput Radončića, Suljagića ili Nikšića, a koji su ga svesrdno podržali kad je krenuo u to

        lešinarenje… najobičnije besprizorno lešinarenje

        Liked by 1 person

        • tezej 12:42 on 11/03/2017 Permalink

          Ne lupetaj ti.Ja jesam bila za reviziju, sto ne znaci da sam pristalica Bakira ili nacionalistickih kriterija u dnelovanju. Ne znajuci da Softic nije agent za vezu sa Sudom.Ne znajuci i ne pomisljajuci da jedan clan najvise izvrsne vlasti moze biti tako besprizoran i javno uporno lagati.
          Radilo se o zrtvama; zato nisam mogla vjerovati , da im zrtve nece znaciti ama bas nista, caki u slucaju pred Sudom.
          Nema nikoga od nas koji nije iskoristen.Ono sto jeste lesinarenje , jeste djelovanje politicara.Ja to nisam, nisam ni u njihovim skutima.Zato moje naknadno shvacanje potpune manipulacije , nemoj da nazivas lupetanjem.
          Nisi evlija.

          Like

        • cotton 12:46 on 11/03/2017 Permalink

          “Zato moje naknadno shvacanje potpune manipulacije”

          pa, hoće li do kraja života da bude NAKNADNO, majku mu?

          Like

        • tezej 13:06 on 11/03/2017 Permalink

          Zasto mislis da naknadno shvacanje manipulacije mi se uvijek dogadja ?
          Ili to vidis kao generalnu pojavu na ovim prostorima 🤔

          Like

        • admin 00:44 on 14/03/2017 Permalink

          cotton se pravo naljutio

          Like

  • vodena 22:22 on 24/02/2017 Permalink |  

    Srbija – mirotvorac kao i uvek 

    Srbija se zalaže za mir i stabilnost u regionu ali preti slanjem vojske u Bosnu i Hercegovinu. Srbija ne želi da ugrozi teritorijalni integritet BiH i ne meša se u unutrašnje stvari te države, ali šalje policiju na granicu u okviru zajedničke vežbe sa kolegama iz Republike Srpske. Konačno, Srbija ne podržava referendumu u Republici Srpskoj, ali oštro prekoreva visokog predstavnika za BiH koji mu se takođe protivi i organizovaće isti taj referendum na svojoj teritoriji.

    Na sličan način Srbija nije učestvovala u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine i zalagala se za mir. Neučestvovanje se i onda ogledalo samo na rečima. „Srbija nije u ratu“, uporno je ponavljao njen tadašnji predsednik Slobodan Milošević i još upornije ratom upravljao.

    Tokom sve četiri ratne godine, čak i u periodima nesuglasica sa političkim rukovodstvom sa Pala, Srbija je vojno pomagala ratnu mašineriju bosanskih Srba. Oficiri Vojske Republike Srpske dobijali su plate i brojne druge beneficije preko 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije iz budžeta saveznog Ministarstva odbrane – do septembra 1994. godine1 preko računovodstvenog centra, posle toga Ratku Mladiću na ruke. Na taj način tokom rata u BiH plaćano je više od 4.000 oficira iz Republike Srpske.2 Još važnije, VRS je u potpunosti zavisila od logističke pomoći iz Srbije. Bez oružja, municije i vojne opreme koju je tokom rata neprestano dobijala od Vojske Jugoslavije rat ne bi mogla da vodi.3

    Vojska bosanskih Srba drži Sarajevo 44 meseca pod opsadom, ciljajući kroz artiljerijski i snajperski nišan (rekosmo otkud im oružje) stanovnike grada doslovno u svakoj banalnoj životnoj situaciji – dok kupuju na pijaci, čekaju u redu za vodu ili hleb, ili glume privid normalnosti hodajući ka školi i vozeći se tramvajem do posla.4 Vojska Republike Srpske bila je, dok su joj oficiri na platnom spisku Srbije, upregnuta u kampanju etničkog čišćenja zamišljene srpske teritorije u BiH tokom koje je počinjeno nebrojeno mnogo masovnih ubistava nesrpskih civila, a najveći broj preživelih proteran sa druge strane granice koja je unutar BiH 1992. godine iscrtana oružjem i municijom pristiglim iz Srbije. Kampanja zločina i nasilja kulminirala je genocidom u Srebrenici izvršenim puškama prosleđenim iz Beograda.

    Srbija u ratu u BiH navodno nije učestvovala na još jedan način – tako što je na teritoriju te države poslala svoje paravojne, policijske i vojne jedinice. Šešeljevci, arkanovci, Crvene beretke, Žute ose, Beli orlovi, Škorpioni, svi uredno ratuju na teritoriji BiH. Zatvaraju, zlostavljaju, siluju, zastrašuju civile u Zvorniku, Bijeljini, Doboju, Bosanskom Šamcu, Nevesinju, Mostaru, Trnovu, u svakoj bosansko-hercegovačkoj opštini u koju su kročili. I svi imaju čvršće ili labavije veze sa MUP-om Srbije i njegovom Državnom bezbednošću. I vojska povremeno šalje specijalce. U istočnoj Bosni i oko Sarajeva tajno ratuju Gardijska brigada, zatim 72. specijalna i 63. padobransko-diverzantska brigada VJ.5

    Sad kada pred sobom imamo podsećanje na licemerno ponašanje tadašnjeg srpskog rukovodstva – mirotvorne izjave u kombinaciji sa upravljanjem sukobom – pa to uporedimo sa onim što sadašnji vlastodršci govore i rade, lako je uočljiv kontinuitet sa politikom Slobodana Miloševića.

    Postoji još jedan element kontinuiteta sa devedesetim godinama prošlog veka, a on uključuje i Hrvatsku. Sada, kao i tada kada je podela BiH u tajnosti dogovorena a ratom sprovođena u delo, princip srpsko-hrvatskih spojenih sudova besprekorno funkcioniše – strelice prema toj državi stižu i iz Srbije i iz Hrvatske, na Dodikov referendum bosanski Hrvati odgovaraju rehabilitacijom Herceg Bosne. Srbija i Hrvatska, jasno je, na Bosnu i Hercegovinu gledaju kao na plen i verovatno u tome leži suština izvora nestabilnosti u regionu.

    Podsećanje na činjenice iz prošlosti neophodno je i zato što od njih ne postoji bolja opomena, posebno u vremenima regionalne krize kakvu danas imamo. Rat u BiH odneo je blizu 100.000 života. Još jednom – stotinu hiljada života. Od toga su skoro dve trećine Bošnjaci, više od 30.000 su bošnjački civili. Za smrt većine njih, kao i za ubistvo najvećeg dela od 2.500 hrvatskih civila odgovorne su združene srpske snage. U ratu je život izgubilo i 25.000 Srba – nešto manje od 21.000 vojnika i nešto više od 4.000 civila. To i milioni raseljenih ljudi, razorenih porodica i urušenih sudbina cena su rata koji je u Bosni i Hercegovini vođen tokom četiri godine. Da li smo spremni da to ponovimo?

    Autor je istraživač Fonda za humanitarno pravo.

    Peščanik.net, 08.09.2016.iletic-3.jpg


    1. Tada je Republika Srbija zbog političkih neslaganja uvela sankcije Republici Srpskoj.

    2.Pogledati prvostepenu presudu Momčilu Perišiću od 867. do 880. paragrafa.
    Zaključci na tu temu izneti su takođe u prvostepenoj presudi Momčilu Perišiću od 1234. do 1237. Bitno je naglasiti da u žalbenoj presudi kojom je Perišić oslobođen odgovornosti nije opovrgnut nijedan od pomenutih činjeničnih navoda, niti je to posao Žalbenog veća.

    3.Teror vojske bosanskih Srba nad građanima Sarajeva opisan je u njamanje tri haške presude – ratnim komandantima Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću i bivšem predsedniku RS Radovanu Karadžiću.

    4.Učešće dobovoljačkih jedinica iz Srbije opisano je u brojnim haškim presudama, uključujući one Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, a učešće vojnih jedinica detaljno je opisano u presudi Momčilu Perišiću.

    5.Učešće dobovoljačkih jedinica iz Srbije opisano je u brojnim haškim presudama, uključujući one Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, a učešće vojnih jedinica detaljno je opisano u presudi Momčilu Perišiću.

     
  • vodena 20:56 on 23/02/2017 Permalink |  

    SRĐAN ŠUŠNICA ŠOKIRAO SRBIJU I RS: Srbi će politički prodisati kada nestane Republike Srpske… 

    Srđan Šušnica je kulturolog, rođen u Banjaluci 1976. Završio je banjalučku gimnaziju, potom diplomirao na Policijskoj akademiji u Beogradu, a nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Magistrirao je na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani na programu Kulturologije. Bavi se kulturološkim istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, pisanjem i društvenim aktivizmom okrenutim protiv kulture zaborava, istorijskog revizionizma, nacionalizma i fašizma. Živi i radi u Banjaluci.SRĐANŠ

    RSE: Nedavno ste objavili tekst ‘Grad zaborava i amnezije’, u kojem dajete jedno drugačije viđenje rata u Banjaluci. Kažete da ‘količina toga što se želi zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje ništa ne može ispuniti’. Šta vas je motiviralo da na takav način oslikate Banjaluku?

    Šušnica: Kada bi se čovjek probudio sad, poslije 25-ogodišnjeg sna u Banjaluci bio bi šokiran, ne bi mogao da vjeruje kakve transformacije je Banjaluka u političkom i kulturnom smislu doživjela. Nažalost, većina ih je destruktivna. Zaboravljaju se svi bosanski – bošnjački, katolički – hrvatski pa i jevrejski narativi, tekstovi i simboli u gradu i zamjenjuju se s nekim novosrpskim ili pansrpskim simbolima.

    U ime unificirajućeg konstrukta ‘srpstva’, zaboravlja i uništava ona istinita i autohtona regionalna etnografija i memorija Krajišnika, Hercegovaca, Posavaca, Semberaca. Vještački karakter tih novih ‘republiko-srpskih’ narativa i identifikacija me motivirao da o tome pišem. Zaista jedna nevjerovatna količina, ali i agresivnost nacionalnih mitoloških narativa, zatim historijskih falsifikata kao kada je u pitanju manastir Krupa na Vrbasu i drugih, me bukvalno natjerao da se posvetim tom istraživanju.

    Kad čovjek vidi svu tu količinu zaborava, šta se sve želi zaboraviti, koje opšte ljudske i interkonfesionalne vrijednosti, taj kulturni kod kojim je Banjaluka živjela, kako se on želi jednostavno izbrisati iz sjećanja ovog grada iz sjećanja ljudi. To u čovjeku probudi neku vrstu inata i otpora. Čovjek poželi da to prikaže, da to oslika. Da vrišti da ga svi ljudi čuju da naše sjećanje i kulturna memorija zaista moraju biti kompleksni, slojeviti i humani.

    Čega se ljudi trebaju sjećati u svom gradu. Stefana Nemanje? Uroša Drenovića? Ratka Mladića? Da li se trebamo sjećati samo istorijskih događaja i figura, svetačkih likova koji nikada nisu pripadali prostoru Banjaluke i Krajine, ali zato pripadaju jednom nacionalnom konstruktu, koji je kao i svi ostali, totalna izmišljotina, a u 21. vijeku i sprdačina!?! Ne bih rekao.

    Zapitajmo se, koje su to univerzalne kulturne, ljudske, radničke vrijednost za grad Banjaluku i inače za sve opštine koje su sada u sastavu RS-a? A zapitajmo se i šta nam nova politička i kulturna elita ustvari podmeće? Koji su to falsifikati, koje su to laži koji su to mitovi na kojima žele da učimo našu djecu. To su, na žalost, izvanredni politički mitovi na koje se narod lijepi.

    RSE: U svom tekstu građanima Banjaluke posebno Srbima zamjerate što su se tokom rata odrekli svojih sugrađana. Da li je u Banjaluci danas dvije decenije iza rata ista situacija?

    Šušnica: Građani Banjaluke i drugih opština u sastavu RS-a, možda nemaju taj osjećaj da su te 1992. ili 1993. nekoga možda iznevjerili. Njih je beogradski režim 90-ih ubijedio, a i danas još ubjeđuje da su svi drugi iznevjerili Srbe, izlazeći iz Jugoslavije kojom su, na žalost, tada carevali Milošević i njegovi udbaški i nacional-komunjarski aparatčici. Ti sterlini monstrumi spremni da zatru svakog ko nije mislio kao i oni, pa i same Srbe.

    Srbima se još prosipa priča da su rat započeli oni koji su se otcjepljivali od Beograda, a ne Beograd koji je na otcjepljenja odgovorio oružanim nasiljem, nacionalnom homogenizacijom Srba i genocidom. Danas, 20 godina poslije, mogu reći da su Srbi u Bosni, ali i u Hrvatskoj, na jednom političkom i simboličkom nivou iznevjerili svoje komšije, da su se odrekli prijatelja, porodice i susjeda druge nacije, druge vjere. Mislim da su vrlo brzo prestali da razmišljaju o tome šta je istinska vrijednost u njihovom bitisanju u ovom gradu ili nekom drugom gradu u BiH. Najednom su neke ideološke predstave, nacionalne i nacionalističke predstave postale važnije od odnosa s drugim čovjekom, s komšijom.

    To se građanima Banjaluke desilo kroz transpoziciju od jugoslavenstva, od jednog sentimenta prema JNA i Jugoslaviji, pa do negativnih reakcija i dehumaniziranja onih političkih snaga i građana koji nisu više željeli da žive u toj i takvoj Jugoslaviji. Ti građani i snage su imali potpuno pravo na svoje opredjeljenje, pravo da mirnim i nenasilnim putem donesu odluku o otcjepljenju, što su i učinili. To je ono što većina Srba ne može da skopča.

    Nisu ljudi bježali od svojih komšija Srba, već od Beograda, ali je Beograd uspio izmanipulisati njihova nacionalna i projugoslovenska osjećanja i mobilisati ih protiv susjeda. U tom nekom ideološkom čvoru se desila ta zamjena mjesta koja je Krajišnike, Semberce, Hercegovce i druge okrenula jednoj vještačkoj konstrukciji pansrpskog nacionalizma, koji sad treba da nama bude neka vodilja, neka dostojna zamjena za onaj stvarni interkonfesionalni, interetnički život koji smo živjeli u ovom našem banjalučkom, bosanskom meltingpotu.

    Navikavajući se na odsustvo svojih komšija, oni se navikavaju na odsustvo svojih života. Oni su svojim prethodnim životima dali ocjenu jedan, oni su njih pogazili, pregazili, poslali u zaborav, spakovali u tamo neke kutije, stavili u neke pećine. Utamničili su svoja sjećanja i dopustili da njihovim emotivnim i političkim životima vladaju plagijati i nacionalni i kleronacionalni konstrukti koje promoviše i Srpska pravoslavna crkva i beogradska politika i beogradska, nazovi kulturna elita.

    Šušnica: U dejtonskoj BiH politička i kulturna elita RS ne može prestati s tom masovnom produkcijom nacionalnih konstrukata. Sa masovnom indoktrinacijom mitološkim i nacionalističkim narativima jer onog momenta kada ona prestane s tim, prestat će postojati. Onog momenta kada elita u RS prestane s konstruiranjem ento-nacionalističkih mitova i sa indoktrinacijom, propast će. Kada elita u RS prestane indoktrinirati i lagati Srbe iz Bosne ili pravoslavne Bosance da su pripadnicima stare nacije na Balkanu i da imaju više zajedničkog sa Srbima iz Leskovca nego s Bošnjacima i Hrvatima iz Sarajeva, tad’ će se ugasiti i RS i oni. A nadjačat će je jedan racionalni konstrukt bosanstva i hercegovstva kao jednog građanskog, državnog, regionalnog i istorijskog identiteta svih građana koji žive u Bosni i Hercegovini, a ne samo pojedinih naroda i vjera. Nadjačat će je objektivna i kompleksna kulturna memorija Bosne i Hercegovine i njenih regija.

    Ovdje na sceni imamo sukob etno-nacionalnog i građansko nacionalnog. RS je u stvari negacija te BiH. Dok god postoji Republika Srpska, Bosna i Hercegovina neće stati na svoje noge kao građanska država. Ona će opstojati kao neka kombinacija tri etno-nacionalistička konstrukta i kao pastorče njihovih ento-nacionalnih elita iza kojih se, u stvari, krije bjesomučna pljačka, nepotizam, korupcija, privilegovanje, bogaćenje i tako dalje.

    Njima je jasno da onog momenta kada bi oni prestali da promovišu te kulturne i političke mitove, tog momenta bi se ta kula sasula, i RS ne bi imala nijednog osnova za svoju egzistenciju, a oni ne bi imali podlogu da vladaju i krčme naše živote i sudbine. Preostalo im je samo da započnu neki novi iracionalni rat, pljačku i neka nova masovna istrebljenja.

    Šušnica: Sigurno ne pripadam većini mladih ljudi koji RS smatraju najvažnijom. Obrnuto, smatram da je RS jedan kamen oko vrata svim onima koji sebe smatraju Srbima bez obzira da li žive u Leskovcu ili Bosanskom Novom. To je jedan loš brend. To je jedna monstruozna politička konstrukcija koja opstaje, kao što sam rekao, samo zahvaljujući vještački skrojenim pansrpskim nacionalističkim mitovima o izmišljenom kontinuitetu, istorijskom pravu izmišljenje srpske nacije koja, navodno, postoji od 12. vijeka na ovamo.

    RS postoji samo zahvaljujući vrlo katastrofalnoj činjenici – činjenici genocida. Prvog genocida na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata, i to ne samo genocida u Srebrenici. Zahvaljujući etničkim čišćenjima i zločinima istrebljenja u Bosanskoj Krajini koji nisu proglašeni genocidom, a koji su jednako monstruozni kao i Srebrenica.

    Ljudi ovdje ne žele da vide tu disproporciju, tu razliku u strateškoj sistematičnosti, tu razliku u strateškim ciljevima zločina počinjenih u ime Srba i počinjenih od strane Armije BiH ili Hrvatske vojske. Ne žele da prihvate da su beogradski zločini bili cilj rata, a sarajevski i zagrebački posljedice tog istog rata. Ne žele da odvoje sebe kao pripadnike naroda od loših političkih vođa, loše politike i elite.

    Zato je RS nešto što će politički presuditi i politički već presuđuje svim građanima Srbije, Bosne i Hercegovine, te Hrvatske koji sebe smatraju Srbima. Onog momenta kada RS nestane mislim da će Srbi moći da prodišu kao moderna politička nacija, bilo kao Srbijanci ili Bosanci i Hercegovci ili hrvatski građani. Ima, možda, još ljudi koji razmišljaju na ovakav način u RS-u, odnosno u Banjaluci, ne žele javno da govore.

    Ali, mislim da većina ljudi osjeća svu iracionalnost, svu tu laž koja je skrivena u konstruktu RS-a, da osjeća svu tu izolovanost, da osjećaju svu tu besperspektivnost bitisanja ovog što se zove RS, ali da o tome ne žele da razmišljaju već se snalaze iz dana u dan, pokušavajući da žive u životu koji je jedan i kratak.

     
  • vodena 16:58 on 02/01/2017 Permalink |  

    Zoran Čegar branilac Sarajeva 

     
  • vodena 18:53 on 09/12/2016 Permalink |  

    VIDEO Pogledajte kako će izgledati novi hotel Belvedere 

    Nakon otvaranja izložbe natječajnih radova autora koji su sudjelovali na međunarodnom arhitektonskom pozivnom natječaju za idejno rješenje novog Hotela Belvedere u Dubrovniku te pobjednički rad 3LHD-a dubrovačkoj javnosti predstavljena je i video simulacija novog izgleda hotela.

    Natječaj za idejno rješenje novog Hotela Belvedere proveden je u dvije faze, a od dvadeset i tri međunarodna arhitektonska ureda pozvana na natječaj njih trinaest je sudjelovalo u prvoj fazi.

    Za sudjelovanje u drugoj fazi odabrana su četiri ureda. Natječaj je u ime vlasnika parcele, tvrtke Vila Larus d.o.o. u vlasništvu Dr.Victora Vekselberga, proveo švicarski ured Fanzun AG. Projektno rješenje koje je predložio 3LHD pokazalo se kao najbolje i nagrađeno je prvom nagradom. Kako izgleda, pogledajte u video zapisu…

     
  • vodena 10:30 on 09/10/2016 Permalink |  

    Premijer treba da čita Orvela i Hakslija 

    LJUDI, SEĆANJA… Staša Zajović

    Sjećam se igranja krpenjačom, djevojčica i dječaka zajedno * A svi su mi u porodici, i sa majčine i očeve strane, bili u partizanima – i muškarci i žene* Mi smo u komšiluku živjeli kao velika ljudska zajednica, takoreći komuna* Govorilo se “na Cetinje pjesnici, a u Nikšić slikari” * Moj otac je najviše volio moje drugove “čupavce” * Sa drugarima su me uhapsili 1984.* I dalje smo na ulicama…

    Volim da pričam, raspravljam, prepirem se, ali ne volim da “vrtim” film svog života javno, niti da o tome pričam javno. To mi se čini razmetljivim i neugodnim. Naravno, kao feministkinja znam da je “lično političko”, ali svaka od nas odabira šta je iz lične istorije javno.

    1

    Piše: Rade Radovanović

    09. oktobar 2016. 09:00

    Premijer treba da čita Orvela i Hakslija

    Foto: Medija centar

    Mislim da na takav stav mnogo više utiče odluka da napravim prostor da druge/i govore o sebi, pogotovo one/i koji su proživjele i preživjeli užasne strahote rata.


    Rođena sam i odrasla u radničkoj porodici, radničkom gradu i kvartu. Išli smo na fudbalske treninge Sutjeske, dobacivali lopte igračima, to je bio neki rodni emancipatorski potencijal fudbala za djecu iz radničkih kvartova.


    Sjećam se igranja krpenjačom – djevojčica i dječaka zajedno, nas iz kvarta. A oni iz oficirskih zgrada su imali pravu loptu, a mi smo ih pobjeđivali! Zvali smo ih “oficiruše i njihova djeca”. I mnogo kasnije, shvatila sam da je to moj rani antimilitaristički duh, ali i klasno sazrijevanje!


    A svi su mi u porodici, i sa majčine i očeve strane, bili u partizanima – i muškarci i žene – a niko nije volio oružje ni vojsku a ni miliciju. A niko i nije bio na vlasti – ni u partiji ni u armiji; moj otac, njegovi najbliži rođaci i ujaci su zaglavili 1948. na Golom otoku i drugdje… Posle bili autsajderi, bez ozlojeđenosti, uvijek ostali antifašisti, po kućama držali fotografije narodnog heroja, LJuba Čupića, crnogorskog Če Gevare. LJubo mi se i brat zove, nimalo slučajno!


    Mi smo u komšiluku živjeli kao velika ljudska zajednica, takoreći komuna, ispomagali se, spavali, jeli jedni kod drugih, išli kolektivno na Zetu, na kupanje. Moja majka Vasiljka imala je tri Olge u komšiluku, bile su kao sestre. Slike i prizori moje majke i njenih drugarica presudno su uticale na moj feministički angažman. Mi cure se povjeravale jedna drugoj jer u radničkim porodicama nema se vremena za “emotivno bdenje” što bi rekla Simon de Bovoar. Na tome mi je moja drugarica Slavica iz “oficirskih zgrada” silno zavidjela i htjela da se kod nas preseli! Živjeli smo, u našoj porodici a i u kvartu, po principima slobode i odgovornosti, takoreći anarhizma!


    Moj rodni grad Nikšić je imao Sutjesku ali i pjevačko društvo Zahumlje gdje su pjevali bel canto. Neću da kažem da se gusle nisu slušale, ali moje društvo je to zaobilazilo u širokom luku! U gradu je bilo puno “siromašnih, ali genijalnih” slikara. Govorilo se “na Cetinje pjesnici, a u Nikšić slikari”. Ponosili smo se i Gradskom bibliotekom-čitaonicom. Tamo nas je bibliotekarka Vera (Cerović) upućivala šta da čitamo, od kuće otac i najstarija sestra Senka ponavljali “da čitate ruske i francuske klasike”, a sestra Ješa nabavljala je sestre Bronte i Džejn Ostin… A Gorski vijenac, to se podrazumijevalo da znamo napamet, što sa mnom nije bio slučaj!


    U gimnaziji “Stojan Cerović” bilo je svakojakih profesora – od odvratnih autoritarnih budala do zanesenih, nekih među njima jako slobodoumnih, kao što je bio Slavko Bojanić, profa istorije i latinskog. Toliko se zanese da sav razred ode a on i ne vidi! Meni se latinski jezik činio najživljim mogućim i iako nisam bila “odlikaš”. Slavko mi je davao da držim časove latinskog! Valjda je i to uticalo na moj izbor studija filologije. Mi sa društvenog smjera, na koji nisu išli “odlikaši”, bježali smo stalno sa časova onako kolektivno, a samo su dvije štrajkbreherke ostajale u učionici, bile u partiji i služile i u onom a i u Milovom režimu.


    Mislim da sam imala oko osam godina… LJetna sparina, mi oko kuće, odjednom otac skoči i potrči na ulicu… I dovede Džonija iz Gane, student, zatekao se u našem gradu. Toliko smo bili uzbuđeni i veseli, nikad ranije nismo vidjeli “crnca”.


    Moj otac je najviše volio moje drugove “čupavce”. Valjda srodnost po drugosti, a možda i isključenosti. Taj antifašistički internacionalistički duh mog oca nas je nekako “zarazio”. Sjećam se kad je inženjer Čeh Miroslav, koji je bio u Željezari na nekoj “razmjeni” saznao da su sovjetske trupe upale u njegovu zemlju, svi smo plakali…


    Kao studentkinja, radila sam i u studentskoj zadruzi i u Italiji i drugdje kao bejbisiterka, a najviše da zaradim za putovanja. Putovala sam stopom po Evropi, išla sam i po sjevernoj Africi, najviše mi se dopao Maroko. Sve je to bilo upoznavanje sa drugošću.


    U Beogradu sam se sedamdesetih i osamdesetih intenzivno družila sa političkim izbeglicama iz Čilea, upoznavala duh latinoameričke levice. Radila sam i kao turistička vodičkinja po Španiji i 1978. sam prvi put u životu bila u nekom gej klubu. I to mi je bilo važno političko i kulturno iskustvo. I nekako shvatila da su pravi levičari/ke, naravno ako nisu dogmatični, ni etablirani ni salonski – antifašisti/internacionalisti, obavezno i antihomofobični – ne prave hijerarhiju u solidarnosti!


    Filološki fakultet je pretežno konzervativna ustanova… Tu sam sve u roku završila, što bih se dalje zadržavala kad već nemam neke akademske ambicije. Živjela u Studentskom gradu, bazala po čitavom gradu, sa ekipom išla u “Cepelin”, u SKC, na žurke … To mi dođe kao aktivizam kad već nisam bila ni u “omladini”, ni u partiji… Doduše, sa drugarima su me uhapsili 1984… Slučaj Dvadesetosmorice zbog tribine Milovana Đilasa…


    Inače, kao prekarijat radila od završetka studija, uvijek radila … najviše u stranim predstavništvima, posebno novinskim agencijama… nikad u državi i nikad za stalno… Prevodila stalno sa španskog i italijanskog a posebno sam ponosna na prevod Budućnost demokratije, Norberta Bobia, najpoznatijeg italijanskog političkog filozofa.


    Centar za antiratne akcije mi je bio kao druga kuća, i zbog odnosa i zbog politike: Vesna, Stojan, Zorica, Lina, Violeta, Tanja, Borkica, Hamdija, Dejan… Bila su to nekako romantična, a i „herojska” vremena”. Tu su bile i sveće… počele su 8. oktobra 1991. I svi smo bili zajedno, raspravljali, ponekad se zanosili da ćemo zaustaviti rat… Kao feministkinja/antimilitaristkinja, odlučila sam da je važno da se osnuje ženska mirovna grupa kako bi ženski rad bio vidljiviji i priznatiji.


    Septembra 1991. došle Žene u crnom iz Italije sa Međunarodnim mirovnim karavanom. U Sarajevu, 27. septembra 1991. imale smo stajanje. To je za mene bilo izuzetno snažno osjećanje… Kad sam se vratila u Beograd, išla sam danonoćno da ubjeđujem žene da je to najbolji vid borbe. I tako je 9. oktobra 1991. bilo prvo stajanje Žena u crnom, ispred SKC – javni čin otpora ratu i agresorskoj politici srpskog režima.


    Prva stajanja i to svake srede bila su ispred SKC – to nam se činilo simbolom drugosti. SKC je bila neka vrsta demilitarizovane institucije, tamo su nastajale autonomne inicijative, izvan a uglavnom i protiv oficijelnih struktura. Tamo je nastala i feministička grupa Žena i društvo u kojoj sam bila od početka (1984.). Međutim, SKC su brzo „kidnapovali” julovci i njihovi, mi smo se premestile na Trg Republike, svake srede punih šest godina a onda ponekad i više puta nedeljno…


    Kad su Žene u crnom iz Beograda započele svoj protest (9. oktobra 1991.) u znak podrške organizuju se grupe Žena u crnom u skoro svim evropskim zemljama, SAD kao i u Latinskoj Americi, Aziji… Uz solidarnu podršku prijateljica iz celog sveta, posebno Žena u crnom iz Italije, pokrenule smo Mrežu ženske solidarnosti protiv rata, koja je kasnije prerasla u Međunarodnu mrežu Žena u crnom.


    Od 1992. organizovale smo deset skupova Međunarodne mreže, u kojima je učestvovalo oko 2.000 žena iz svih zemalja bivše Jugoslavije, Evrope, Afrike, Azije, Latinske Amerike, SAD i Kanade. Na skupovima je profilisan politički karakter Mreže: odbijanje svih oblika politike rata i nasilja, pre svega one politike koju vodi država ili zajednica u kojoj živimo a potom i svih ostalih… Artikulisana je globalna ženska mirovna politika zasnovana na denunciranju lokalnog/regionalnog/globalnog militarizma, neodvojivosti feminizma i antimilitarizma…


    Najkraći bilans ŽUC : – 25 godina gradimo aktivnu politiku mira, nenasilja, solidarnosti, feminizma, pacifizma/antimilitarizma, antifašizma, antihomofobije, alterglobalizma… Do sada smo organizovale oko 2 000 akcija na ulici. I dalje smo na ulicama…


    Mrežu Žena u crnom pokrenule smo 1997. u njoj deluju grupe iz cele Srbije, kao iz cele bivše Jugoslavije. Ženska mreža Kosova i Mreža Žena u crnom Srbije pokrenule su 2006. Žensku mirovnu koaliciju . Pokrenule smo i antimilitarističke/antifašističke/internacionalističke antiratne mreže i koalicije… Izgradile smo nove vidove pravde iz feminističke perspektive… Prvi Ženski sud na teritoriji Evrope, održan je u Sarajevu, od 07. do 10. maja 2015. ŽUC je koordinisao taj proces. Na suđenjima na Specijalnom sudu u Beogradu, od decembra 2005. do septembra 2016. godine provele smo oko 700 dana.


    Grupa za videoaktivizam ŽUC uradila 120 dokumentarnih filmova o našim uličnim akcijama, kao i za potrebe obrazovnih programa. Organizovale smo preko 1000 radionica, okruglih stolova, diskusionih kružoka, panel diskusija… Do sada smo objavile oko 250 raznih publikacija. I dalje trčimo, mislimo, delimo…


    Izumljujemo nove modele pravde iz feminističke perspektive: – koordinišemo nastavak procesa Ženskog suda u celoj ex YU, jačamo pokret ženskog mirovnog aktivizma, organizujemo obrazovne programe po celoj regiji, proizvodimo znanje povezujući teoriju i praksu, gradimo etiku i estetiku otpora na osnovu našeg aktivističkog iskustva – kroz zajedničku refleksiju i razmenu… I dalje smo dežurne u solidarnosti – već dve godine na graničnim prelazima, parkovima… sa izbeglicama sa Bliskog istoka, sa marginalizovanima, isključenima iz ekonomske, političke, društvene moći, kako u našem okruženju, tako i u celom svetu… I dalje na ulicama, uvek neposlušne!


    Jedini period kada nismo imale problema … to je bilo onih dve i po godine Đinđićeve vlasti. Inače, nijedna vlast ne voli ŽUC. Šta ima vlast da voli preskakačice, dezerterke, prekršiteljke svih nametnutih politika nacionalnih država, armija, crkava… Nismo prestale niti ćemo prestati da uznemiravamo vlast i javnost pitanjima o odgovornosti za zlodela iz prošlosti. Nećemo pristati na ćutanje o tome u ime “projektnog partnerstva” sa državom ili u ime “integracionih procesa”.


    Žene u crnom su meta napada i državnih i nedržavnih aktera, desničara svih vrsta … Navijačkih grupa, klerofašističkih i neonacističkih organizacija. Napadi su sistematski, organizovani i nekažnjeni, podstaknuti, podržani ili pak, tolerisani od delova vlasti. Na primer, jedan od nasilnika, R. Počuča, portparol protivterorističke jedinice MUP Srbije, bio je državni službenik. I ama baš ni na nijedan od zaista “impozantnog” broja napada na ŽUC država nije adekvatno reagovala. Stanje je pogotovo loše od dolaska SNS na vlast. Oni hoće da izbrišu i proglase nevažećom zločinačku prošlost. Po onoj Orvelovoj – Ko kontroliše prošlost, kontroliše i sadašnjost, a ko kontroliše sadašnjost, kontroliše i budućnost ! Neka čita premijer malo i Orvela i Hakslija pa da vidi čemu vodi strah od istine…


    Osnov estetike Žena u crnom je preokretanje tradicionalnih, patrijarhalnih, nametnutih, najčešće tlačiteljskih simbola i formi, u simbole i forme koje smo mi odabrale: – antipatrijarhalne, alternativne, „subverzivne“, buntovničke… Što se tiče komemorativnih rituala, ŽUC baštini tri simbola: crninu, ćutanje i telo.


    Crnina je svedočenje o ratu i zločinu, ona je „intervencija“ u stvarnost i iznošenje onog poricanog u domen javne sfere, na Trg… Nakon rata crnina predstavlja simbol borbe protiv zaborava zločina od strane oficijelne politike i protiv poricanja zločinačke prošlosti. Crnina kao sećanje na zločine i crnina kao pamćenje zločina počinjenih u naše ime. Kao i izraz solidarnost sa žrtvama rata.


    Ćutanje je u patrijarhatu ženama nametnuto, ćutanje prekriva ili negira iskustva žena; kod Žena u crnom ćutanje se odvija u javnom prostoru; to je javni čin osude onih koji proizvode rat i nasilje, pre svega u državi i zajednici u kojoj živimo a potom i svim ostalima. Ćutanje smo odabrale jer nemamo reči da izrazimo tragedije, patnje, bol koju izazivaju ratovi i nasilje.


    Izlaganje tela na javnim mestima sa tradicionalnim simbolima čiji je smisao potpuno suprotan tradicionalnim, predstavlja čin građanske neposlušnosti i antipatrijarhalne pobune. Crnina, ćutanje i telo kroz estetiku Žena u crnom postaju javni, jasni i vidljivi činovi antipatrijarhalne pobune.


    U drugim akcijama ŽUC iznosi na javnu scenu mnoštvo boja, zvukova, slika… Višedecenijski zajednički rad sa umetničkim kolektivima, pre svega Škartom, Dah teatrom, Art Klinikom predstavlja jedno od najuzbudljivijih političko/etičkih/estetskih iskustava.


    Praksu posećivanja mesta zločina počinjenih u naše ime smo počele tokom ratova a intenzivirale nakon njih. To je politika uvažavanja dostojanstva žrtava, solidarnosti sa njima. Aktivistkinje i aktivisti Mreže iz svih delova Srbije odlaze organizovano i kolektivno svake godine na komemoracije genocida u Srebrenici, zločina u Vukovaru, Višegradu, Zvorniku, Prijedoru… kao i na druga mesta zločina u BiH, Hrvatskoj, Kosovu, Srbiji. Sa preživelima, sa žrtvama zločina razvile smo i mnoštvo drugih aktivnosti – solidarnih mreža, obrazovnih programa…


    Iskustvo višegodišnjeg procesa Ženskog suda je fascinantno: stvorena je solidarna zajednica žena – žena žrtava zlodela i nepravdi i u ratu i u tzv. miru, žena raznih etničkih pripadnosti, izvan i iznad etničkih i državnih granica i podela. Ova solidarna zajednica žena, povezana je kako zajedničkim iskustvom proživljenih patnji, tako i iskustvom individualnog i kolektivnog otpora. Zajedno sa preživelima ratnih strahota, aktivistkinjama, ekspertkinjama, umetničkim kolektivima kreiraju se nove paradigma znanja, feminističke etike, brige i odgovornosti…


    Najvažniji etički principi Žena u crnom, prvenstveno u vezi s odgovornošću za rat i ratne zločine su: Ne u naše ime! … Javni, jasni i glasni nenasilni otpor režimu koji je vršio agresije i vodio ratove u naše ime, a nakon ratova otpor svima onima koji poriču, umanjuju, relativizuju ili glorifikuju zločine počinjene u naše ime. Zatim : Ne dajmo se od svojih prevariti ! … Feministička etika odgovornosti uvek nam nalaže da se prvo suprotstavimo nacionalistima, militaristima, svim patrijarhalcima u državi u kojoj živimo a potom i svima ostalima. Naša feministička etika je preuzimanje odgovornosti i brige za određeno vreme, kontekst i prostor, ali i za ceo svet u kojem živimo.


    Uvek neposlušne! … Svim vidovima patrijarhata. Neposlušne smo jer smo odgovorne građanke, autonomne žene, slobodnomisleća bića… ŽUC je aktivistička grupa i mreža feminističko / antimilitarističke/ antinacionalističke/ antifašističke/ alterglobalističke orijentacije, koju čine žene, ali i muškarci, različite generacijske i etničke pripadnosti, obrazovnog nivoa, socijalnog statusa, životnih stilova, seksualnih izbora…

    O sagovornici …

    Staša Zajović je rođena 25. januara 1953. godine u Nikšiću. Diplomirala je španski i italijanski jezik i književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Feministička aktivistkinja postala pre rata, a 9. oktobra 1991. godine osnovala je žensku mirovnu grupu feminističko-antimilitarističke orijentacije Žene u crnom. Bavi se prevođenjem sa španskog i italijanskog. Živi u Beogradu.

     
  • vodena 20:29 on 11/07/2016 Permalink |  

    svaka slika ,jedna neispričana priča 

    http://www.slobodnaevropa.org/a/srebrenica-svaka-fotografija-je-neispricana-prica/27114650.html

     
  • vodena 21:43 on 19/04/2016 Permalink |  

    ‘Potopila’ vlastitu državu u Haagu: ‘Srbija i JNA su se od ’81. godine pripremali za rat, Hrvati to nisu znali’ 

    sonja biserko

    Photo: Screenshoot youtube

    “Srbija je oduvijek shvaćala Jugoslaviju kao Veliku Srbiju. Srbija je uvijek negirala prava i identitet Makedoncima, Hrvatima i drugima. Nije razumjela da su se ti narodi emancipirali i stvorili svoj identitet tijekom 20. stoljeća. Vlasti Srbije pripremale su scenarij za raspad Jugoslavije”, svjedočila je protiv svoje zemlje odvažna Sonja Biserko.

    Objavljeno je svjedočenje Sonje Biserko, predsjednice Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, koju je u Haag, kao svjedoka, pozvao hrvatski pravni tim. Biserko je, unatoč javnim prijetnjama koje dolaze iz njene domovine, hrabro iznijela niz intrigantnih podataka koje Srbiji nikako ne idu u korist. Najviši sud UN je novinarima zabranio da njen iskaz objave prije jučerašnje kraja rasprave.

    Evo što je na sudu o svemu onome što je prethodilo ratu kazala Sonja Biserko:

    – Srbija je krajem 20. stoljeća počela provoditi devetnaestoljetni projekt jedinstva i ujedinjenja svih Srba, što nije odgovaralo “duhu vremena”, naročito poslije pada Berlinskog zida. Logika iza toga je da je Srbija oduvijek shvaćala Jugoslaviju kao Veliku Srbiju. Srbija je uvijek negirala prava i identitet Makedoncima, Hrvatima i drugima. Nije razumjela da su se ti narodi emancipirali i stvorili svoj identitet tijekom 20. stoljeća. To je bilo ključno za razumijevanje negiranja i nepriznavanja postojanja tih naroda koje je bilo vrlo prisutno u kampanji uoči rata – “Hrvati su Srbi, Muslimani su Srbi” i tako dalje. To je zaista devetnaestoljetna teorija nacija. Srpski nacionalni program odigrao je ključnu ulogu u tragičnom raspadu Jugoslavije. Od smrti Josipa Broza Tita, nijedna druga republika nije razmišljala o odvajanju i odlasku iz Jugoslavije. Vlasti Slobodana Miloševića, poslije pada Berlinskog zida, nastavile su križarski rat protiv Jugoslavije, uništavajući sve federalne institucije i stvarajući završni čin na koji je međunarodna zajednica prekasno reagirala – hrabro je istupila na sudu Biserko.
    Amandmane na Ustav Srbije iz 1990, nazvala je “prvim secesionističkim dokumentom” u nekadašnjoj Jugoslaviji:
    – Miloševiću je bio raščišćen put da nastavi svoju kampanju. Haaška konferencija (1991.) bila je posljednja šansa da Jugoslavija opstane u tadašnjem okviru, ali je, nažalost, Srbija odbila tu ponudu zato što je JNA već bila na njenoj strani, istakla je Biserko pred najvišim sudom UN. Prema njenim riječima, JNA je čitavo desetljeće prije toga bila podvrgnuta promjenama da bi je Srbi mogli kontrolirati.
    – Vlasti Srbije pripremale su scenarij za raspad Jugoslavije – kazala je jasno Biserko čije izjave nikako nisu “legle” pravnom timu Srbije.

    Njihov zastupnik, Novak Lukić, tražio je pojašnjenje ovih teza, i dobio sljedeći odgovor:

    – Deset godina trajala je neka vrsta medijske pripreme, pogotovo od 1988. do 1991. kada je srpski narod kondicioniran za nešto što će doći, tako što se ponovo najavljivao genocid, prije svega u Hrvatskoj i BiH. Zapravo se inzistiralo na tezi da je srpski narod žrtva obje Jugoslavije, a ta kampanja pokazala je što se sprema. Taj pogled na krizu u bivšoj Jugoslaviji zaokružio je Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti, a zastupali su ga brojni akademici, kao i Srpski pokret obnove i Srpska radikalna stranka u svojim programima – pojasnila je Biserko.

    Na zaključak Sonje Biserko o ključnoj ulozi vodstva Srbije u razbijanju Jugoslavije, odvjetnik Lukić uzvratio je pitanjem zna li ona tko je izgovorio rečenicu: “Mislim da sam obavio zadatak, Jugoslavije više nema.”
    – Da, znam, to je rečenica koju je izgovorio Stjepan Mesić, koji je tada bio predsjednik Jugoslavije, ali koji zapravo nije bio predsednik Jugoslavije. Instalirala ga je međunarodna trojka i nije imao nikakvu kontrolu i ingerencije nad, recimo, JNA – bila je spremna svjedokinja koja se velikim dijelom u svom iskazu oslanjala na ulogu JNA:

    – Savezna vojska je 1991. stala na srpsku stranu, de facto i javno. Našle su se vojska i Srbija na dvije točke – obrana socijalizma i recentralizacija Jugoslavije. Teritorijalna organizacija omogućila je da JNA bude upotrijebljena za ono što se dogodilo. Moji osobni stavovi proizlaze iz brojne literature koju sam pročitala, iz iskustva diplomate u jugoslovenskoj diplomaciji, iz rada ovih 25 godina, tjekom kojih sam se u velikoj mjeri bavila srpskim nacionalnim programom tj. srpskim nacionalizmom – zaključila je svjedočenje Sonja Biserko.

    Autor: Snježana Vučković

     
    • ljudisustoka 19:17 on 23/04/2016 Permalink | Log in to Reply

      1981 godine kada su se dogodile prve demonstracije/zahtjevi za rijesenje kosovskog problema, i tadasnja TVB (TV-Beograd), to je tad bilo tako eksploatisano i prikazivano svaki dan. Prikazivani su kosovski ekstremisti koji hoce da razbiju Yugoslaviju i bratstvo i jed…. Posto nije bilo demonstracija Kosovara svaki dan, a trebaju ti za propagandu svkodnevnu, sta radis?. Pa kupis 5000 “Shiptarskih” kapa, i lijepo organizujes demonstracije svaki dan, i imas svaki dan na dnevniku udarnu temu o separatistima sa Kosova. Sjecam se se mnogih snimaka sa TV Beograd, gdje “demonstranti” demonstriraju izlazeci iz sporedne ulice i skandiraju “Kosovo Republika” sa bijelim kapicama zastavama i tu je kraj. A ko su ljudi pod bijelim kapicama to je neko drugo pitanje. Da, tacno je, Srbadija je pocela pripreme za rat odmah poslije Titove smrti. Tacka.Ja ne kazem da Kosovari nisu htjeli neke promjene (spravom), ali tolika histerja od srpske strane, to je bilo (u ono vrijeme) za nevjerovati.
      PS. Pricu o kupovini “Shiptarskih” kapa ispricao mi je N. Radulovic, Srbin, u jednoj diskusiji koju smo vodili njegov direktor (Srbin), ja i on sam. negdje ’89. Ja vjerujem g. Radulovicu jer je to bio covjek, i ostao covjek i onda kad je bilo opasno bilo biti covjek (Prijedor-Ljubija ’92).

      Liked by 2 people

  • vodena 14:13 on 10/04/2016 Permalink |  

    priča o “tornjaku”-prvi dio 

    http://www.zurnal.info/novost/19755/pogledajte-prvi-dio-dokumentarnog-filma-fahro

     
  • vodena 03:28 on 26/03/2016 Permalink |  

    Biljana Plavšić: Pušila sam kurac Klintonu 

     
  • vodena 21:21 on 24/03/2016 Permalink |  

    Karadžiću jedinstvena kazna 40 godina zatvora 

    http://balkans.aljazeera.net/vijesti/uzivo-haski-sud-danas-izrice-presudu-karadzicu

     

     
  • vodena 13:18 on 11/03/2016 Permalink |  

    VOLIM I JA VAS! 

    gazimestan

     
  • vodena 23:08 on 06/03/2016 Permalink |  

    dokle više #izbori 

    emir kusturica

     
c
Compose new post
j
Next post/Next comment
k
Previous post/Previous comment
r
Reply
e
Edit
o
Show/Hide comments
t
Go to top
l
Go to login
h
Show/Hide help
shift + esc
Cancel
%d bloggers like this: