Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica

Standard

Piše:
Dragan Bursać

Petar nikada neće slaviti svoj 32. rođendan i ispričati svoju priču, jer je dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

Konjic i Konjičani ne smiju biti tamničari kabadahija (Julian Nitzche)

Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

Znate li ko je Petar Golubović? To je mladić iz Konjica. Napunio je 32 godine. Uzoran je građanin, stomatolog. Ponos oca Đure i majke Vlaste, čuvenih profesora u konjičkoj gimnaziji. No, njime se najviše ponosi brat mu Pavle. Dvije godine mlađi, svršeni pravnik i referent u mostarskom sudu.

Tog 2. jula 1992. šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic negdje u dva sata iz ponoći upala su u stan porodice Golubović.

Noć, strah, agonija… U dva automobila porodica je nasilno ugurana. Ta dva automobila, vjesnika smrti, stižu do policijskog punkta u mjestu Polja Bijela. Poslije razgovora s dežurnim policajcem na kontrolnom punktu dignuta je rampa i vožnju su nastavili prema selu Spiljani.

Šta li je u glavama otetih ljudi? Kako je moguće da ih komšije usred noći bude, guraju u nekakav auto i voze po ovoj mrkloj noći? Evo do juče, profesori, predavali su i njihovoj djeci u Konjicu. Ko su ovi milicajci? I šta hoće?

“Zašto mi udaraju tatu i guraju mamu? Šta je ovo”, urlikao je u sebi sedmogodišnji Petar dok je rukom grčevito stezao mlađeg brata Pavla, čija je ruka odavno obamrla od straha. Petogodišnjak je, čini se, bio potpuno isključen iz stvarnosti.

Prvo strijeljanje

Na udaljenosti hiljadu metara od punkta s njegove desne strane, kod slivnika, policajci su ugasili svjetla na automobilima, osim pozicionih, a potom su svi izašli iz automobila s oružjem. Naredili su članovima porodice Golubović da izađu iz automobila i poredaju se na desnoj ivici kolovoza.
“Ma sigurno će nas ostaviti ovdje. Žele da nas zaplaše. Znam ja i ovoga Miralema, on je od Macića, znam i Jusufa Potura… Za ostale nisam siguran, ali ih zna otac Đuro. On je profesor gimnazije, ne bi njega tek tako…”
Pokušao je Petar da vidi brata i roditelje u mraku. Noć je zjenice širila, a strah ih je sužavao. Vrhom kažiprsta napipao je znojavo-hladnu ruku majke Vlaste. U jednom trenutku učinilo mu se da je vidio nekakvu svjetlost, a onda urlik metala zapara noć.
Kada je bio siguran da su se zločinci izgubili u mrkloj noći, mali Petar odlučio je da napusti mjesto zločina, gdje su ležala nepomična tijela njegovih roditelja i brata Pavla.
Nije više mogao držati oči zatvorene. A tijela roditelja i brata postala su hladno breme užasa, koje ga je prikovalo za zemlju. Dublje i dublje.
Poput neke nejake životinjice, izmigoljio se ispod mrtvih, osovio na drhtave noge i opet gledao mrak. Možda je to i bolje. Jer nije vidio smrt. Čudan je mrak, pomaže ti da ne vidiš tu smrt. A onda ga ošinu svjetlost po periferiji oka.
Petar je izašao iz jarka i zaista ugledao svjetla policijskog punkta. Zaškiljio je. “Eno, tamo, tamo je milicija, spasiće me, a onda će zovnuti bolnicu da spase mamu, tatu i brata. Sve je tako jednostavno, samo sam se previše uplašio”, pomislio je dječak, plav od straha, smrti i zemlje. Potrčao je.

Zadihan i prestravljen, Petar je pod udarima adrenalina policajcima Hadži Maciću i Draženu Markoviću ispričao šta se dogodilo sa njegovim roditeljima i bratom Pavlom. Zapravo, bio je to više zbrkani monolog pun promuklih, ridajućih konsonanata, koji su izlazili iz prestravljenog dječijeg grla.

Dežurni na punktu motorolom je odmah javio u Policijsku stanicu da se kod njega nalazi mali Petar, a ubrzo potom…

Drugo strijeljanje
“Pa ovo su iste one čike. Milicajci! Oni su mi pucali na tatu, mamu i brata! Zašto njih nisu uhapsili ovi na punktu? Zašto mene voze nazad dolje u Konjic? Možda je opet greška.” Dječiji mozak nije mogao da se nosi sa ovoliko adrenalina i gubio se u toj memljivoj, uvijek istoj i nikad završenoj noći. Nikad završenoj…

Policajci su se zaustavili na mjestu zvanom Begin Vir, gdje su izveli dijete iz auta, pa iz oružja osuli vatru u Petra Golubovića. Smrtonosni rafali su ovog puta odradili posao.

Petar nikada neće slaviti 32. rođendan. Petar nikada neće ispričati ni ovu ni bilo koju drugu priču. Petar je dječak dva puta strijeljan, jednom ubijen i vječno živ.

Zločin, kazna, istina i pomirenje

I ne bi bilo ove priče da nije bilo istrage. Ne bismo znali za sve monstruozne detalje i počinioce da sud nije radio svoj posao. A radio ga je urijetko, slabo i nedovoljno. Pa je tako prvooptuženi dobio 12 godina robije, izašao je iz zatvora i kretao se kao slobodan čovjek.

No, čini se da je Macić itekako okrvavio ruke, pa je tako u avgustu 2011. ponovo uhapšen zbog masovnih zločina nad Srbima u selu Bradina, kod Konjica. Na kraju je umro u zatvoru bez izrečene presude i bez istine.

Duhovi Konjica

I zato je dobro znati da je 13 bivših pripadnika Armije RBiH, Teritorijalne odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) u Konjicu uhapšeno zbog zločina nad desetinama žrtava srpske nacionalnosti u Bradini, Konjicu i drugim mjestima.

Zločinci i optuženi za zločine imaju imena i prezimena

U konkretnom slučaju riječ je o osumnjičenima za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. na području Konjica i okoline, koji su rezultirali uklanjanjem i prisilnim preseljenjem gotovo cjelokupne populacije stanovništva srpske nacionalnosti sa tog područja. Među navedenim zločinima obuhvaćena su ubistva, mučenja, silovanja, zlostavljanja i progoni žrtava.
Slobode su lišeni: Nikšić Šefik, rođen 1945. u Konjicu, Alikadić Adnan, rođen 1962. u Konjicu, Pirkić Mitko, rođen 1962. u Konjicu, Ćosić Safaudin, rođen 1974. u Konjicu, Cakić Muhamed, rođen 1968. u Konjicu, Hebibović Ismet zv. “Broćeta”, rođen 1956. u Konjicu, Balić Redžo, rođen 1952. u Konjicu, Lukomirak Hamed, rođen 1971. u Konjicu, Padalović Almir, rođen 1968. u Mostaru, Jusufbegović Sead, rođen 1941. u Konjicu, Ćibo Senadin, rođen 1967. u Konjicu, Ramić Agan, rođen 1962. u Konjicu i Ramić Esad, rođen 1966. u Konjicu.

I četvrt vijeka nakon rata red je da saznamo kako je mučeno 240 nesrećnika u logoru Čelebići samo zato što su bili Srbi, kako je jedan prelijep grad, Konjic, ostao etnički čist, kako je nestalo 800 Srba iz Bradine, kako je pobijeno njih 88.

Konjic i Konjičani ne smiju biti taoci ovih kabadahija. Krajnje je vrijeme, zarad istine, pravde, Boga i onog dječaka Petra, dva puta strijeljanog, a vječno živog, da se svi u pomirenju i istini rodimo.

Evo nam prilike. Dosta je bilo ćutanja. Jer ćutanje je treće strijeljanje malog Petra.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Odobrena gradnja nad ostacima nacionalnog spomenika Tašlihana

Standard

Jedna od odluka novoimenovane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine odnosi se na Gazi Husrev-begov bezistan sa dućanima u samom centru Sarajeva. Komisija je poništila odluku starog saziva komisije o proglašenju tog lokaliteta nacionalnim spomenikom, čime je omogućila gradnju u neposrednoj blizini objekta, nad ostacima Tašlihana.

Politizacija pravde

Standard

Revizija presude Međunarodnog suda pravde izrečena po tužbi BiH protiv Srbije

Piše: Dženana Karup Druško 05.03.2017

Od trenutka kad je Bakir Izetbegović prvi put u javnosti nagovijestio da će se ići s revizijom Međunarodnom sudu pravde na presudu izrečenu 2007, a po tužbi BiH protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, krenula su napadanja i špekulacije u kojima su se iskristala dva “argumenta protiv“: legitimitet bh. agenta i novi dokazi. Nakon žestokih napada zbog odluke da se pokrene revizija uslijedio je sastanak Ivanića i Dodika s Nikolićem i Vučićem na kome je, naglašavajući svesrpsko jedinstvo, dogovorena suradnja s obje strane Drine i dnevna komunikacija o tom pitanju. Istovremeno, na račun pravnog tima uslijedili su brojni napadi, i nakon što se saznalo da je autor dokumenta američki profesor kome su pomagali eminentni svjetski stručnjaci, jer revizija “nije dobro urađena“, “neće proći“, “nema novih dokaza“, agent nema legalitet, izaziva “novu“ političku krizu… Osim što “politička kriza“ u BiH, ali i regionu, kad su u pitanju ratni zločini i genocid negiranjem presuda međunarodnih sudova iz Haaga traje posljednjih 25 godina, činjenica je da je pravo na reviziju bilo potpuno legitimno i da će o njoj odlučivati Međunarodni sud pravde, kao što je činjenica da je nekoliko pravnih timova radilo na mogućnostima pokretanja revizije, nakon čega je nekoliko draft verzija sastavljeno krajem 2016. i početkom 2017. Činjenica je i da je bh. agent, koga je Predsjedništvo BiH imenovalo 2002. i ta odluka nikad nije ni opozvana ni izmjenjena, još u maju 2016. dostavio svim relevantnim institucijama i pojedincima dopis u kome ih poziva da mu dostave prijedloge i eventualno nove dokaze vezano za reviziju, i da je među ostalim taj dopis dobilo i Ministarstvo inozemnih poslova BiH, odnosno Igor Crnadak, i Tužiteljstvo BiH. Činjenica je i da je pravni tim uvezao sve nove dokaze u reviziji, i da se genocid, osim Srebrenice, povezuje sa još šest bh. općina. Činjenica je i da je ICJ odbio četiri revizije i da je samo jedna u toku i da su šanse BiH jako male, ali zar je zbog toga trebalo odustati od prava na reviziju? I da li bi do revizije uopće došlo da političari iz Banja Luke i Beograda proteklih deset godina nisu negirali sve, pa i presude ICTY o genocidu u Srebrenici, a otvoreno, uz pomoć Moskve, izlobirali nedonošenje rezolucije o genocidu u UN-u?
Nakon što je pravni tim, predvođen Sakibom Softićem, 23. februara 2017. godine Međunarodnom sudu pravde (ICJ) predao zahtjev za reviziju presude koju je ICJ izrekao 2007. godine po tužbi BiH protiv Srbije, već sutradan je uslijedila reakcija Registrara ICJ-a koji je poslao pisma članovima Predsjedništva BiH od kojih je zatražio pojašnjenje oko statusa Sakiba Softića, bosanskohercegovačkog agenta.

Reakcija Registrara je bila potpuno očekivana s obzirom da su se Mladen Ivanić, srpski član Predsjedništva BiH, i Igor Crnadak, ministar inozemnih poslova BiH, u nekoliko navrata (neprimjerno i vanistitucionalno) proteklih mjeseci (i prije podnošenja revizije) obraćali ICJ-u. Suština njihovog obraćanja bila je u tome da u BiH ne postoji politički konsenzus o podnošenju zahtjeva za reviziju i da niko u ime BiH ne može podnijeti zahtjev za reviziju bez nove odluke Predsjedništva BiH, pri tom nazivajući Softića bivšim agentom i ne nudeći argumente za to, osim svojih interpretacija postupaka oko same revizije i prava BiH na nju.

Prva i druga revizija

Podsjetimo, Odluku o imenovanju Sakiba Softića za agenta (broj 01-2529-22/02) donijelo je Predsjedništvo BiH na svojoj 152. sjednici, koja je održana 4. oktobra 2002. godine. U Odluci se, pored ostalog, navodi da se “Sakib Softić imenuje na dužnost pravnog agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde po tužbi BiH protiv SRJ“. Do 1978. godine godine Statut i Pravilnik ICJ-a su predviđali da se za podnošenje revizije mora priložiti novo ovlaštenje za zastupanje, ali nakon 1978. godine, izmijenama u ovim aktima ICJ-a, obaveznost ovlaštenja se ukida i sadašnji Statut i Pravilnik ne traže novo ovlaštenje uz zahtjev za reviziju.

U odvojenim pismima Registrara ICJ-a članovima Predsjedništva BiH traženo je pojašnjenje, ne samo zbog pisama Ivanića i Crnadka, nego i zbog činjenice da je bh. pravni tim prilikom ulaganja revizije pružio Registraru argumentaciju u kojoj je, između ostalog, naveo ranija mišljenja, ali i praksu ICJ-a, po kojima se prilikom ulaganja revizije ne mora dostavljati novo ovlaštenje jer to nema uporište u Statutu i Pravilniku ICJ-a nakon 1978. godine
Po Ustavu BiH (Član V/3) Predsjedništvo BiH vodi spoljnu politiku BiH, imenuje ambasadore i druge spoljne predstavnike BiH, ali i predstavnike BiH pred međunarodnim organizacijama i institucijama. Upravo je Predsjedništvo BiH, shodno navedenom članu Ustava, ali i na osnovu Pravilnika o procedurama Predsjedništva BiH (Član 37, stav 1) imenovalo Softića za pravnog agenta pred ICJ. Ovu Odluku Predsjedništvo BiH u proteklih 15 godina nikada nije opozvalo, niti je ona izmijenjena. Odnosno Softić nikada nije zvanično razriješen dužnosti agenta, što potvrđuje i činjenica da Predsjedništvo od 2002. godine do danas zajedničkom odlukom o tome nije obavijestilo ICJ, ali ni o bilo kakvim ograničenjima ili dopunama te odluke iz prostog razloga jer ih nije ni bilo.

Mladen Ivanić i Igor Crnadak

U odvojenim pismima Registrara ICJ-a članovima Predsjedništva BiH traženo je pojašnjenje, ne samo zbog pisama Ivanića i Crnadka, nego i zbog činjenice da je bh. pravni tim prilikom ulaganja revizije pružio Registraru argumentaciju u kojoj je, između ostalog, naveo ranija mišljenja, ali i praksu ICJ-a, po kojima se prilikom ulaganja revizije ne mora dostavljati novo ovlaštenje jer to nema uporište u Statutu i Pravilniku ICJ-a nakon 1978. godine.

Pojedinačni istupi i pisma srpskih predstavnika prema ICJ-u upućuju da se radi o vaninstitucionalnom djelovanju, a kad je Mladen Ivanić u pitanju i nastavku prakse nepoštivanja državnih institucija koju je on uspostavio nakon referenduma, koji je u RS organizirao Milorad Dodik i pored odluke Ustavnog suda BiH, odnosno nakon 9. januara postrojavanjem Trećeg puka Oružanih snaga BiH u Banja Luci, kada je Ivanić, nakon brojnih reakcija bh. i međunarodne javnosti, arogantno uzvratio: „To je bila moja odluka“
Uz ovo, u odgovoru na upit Registrara ICJ-a, Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsjedništva BiH je u svome pismu od 2. marta 2017. naveo i činjenicu da je Sakib Softić u istom ovom predmetu već učestvovao u jednom postupku revizije koju je pokrenula Srbija (Naime, Srbija je podnijela reviziju na presudu ICJ-a o proglašenju nadležnosti ICJ-a u slučaju tužbe BiH protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, jer je SRJ, između ostalog, osporavala svoje članstvo u UN-u, odnosno pristupanje Konvenciji o genocidu, tvrdeći da ICJ nema nadležnost u ovom slučaju). Softić je mjesec dana od imenovanja, 4. novembra 2002. godine, učestvovao na revizionoj raspravi, kada je ICJ prihvatio njegovo ovlaštenje od 4. oktobra 2002. godine, a Srbija tada nije imale nikakve prigovore oko Softićevog ovlaštenja u tom revizionom postupku. Bh. pravni tim se na vrijeme pozabavio s ovim, pažljivo proučivši dosadašnju praksu ICJ-a i ranije stavove Registrara, i zato je ovdje bitno reći da se u pismu Registrara ICJ-a, od 24. februara 2017. godine (dan nakon što je Registrar primio reviziju), upućenog članovima Predsjedništva BiH traži stav sva tri člana Predsjedništva BiH, a ne dostavlja nikakvo mišljenje Registrara ili ICJ-a, što upućuje da će sudije, a ne Registrar odlučiti o ovlaštenju Sakiba Softića, a radi se, podsjetimo, o jedinstvenom slučaju u povijesti ICJ-a.

Čovićevo osporavanje Križanovića

Dragan Čović
Osporavanja i špekulacije o ovlaštenju agenta, posebno u BiH, od kojih neke dolaze i od pojedinih predstavnika međunarodne zajednice, a prije odluke ICJ-a, samo dodatno doprinose zaoštravanju političke situacije u BiH. Mnoge od njih (pokrenute prvenstveno iz RS-a, neposredno nakon što je Izetbegović prvi put u javnosti nagovijestio da postoji mogućnost podnošenja revizije) i nemaju za cilj da doprinesu razumijevanju cijele situacije, već služe isključivo u dnevno-političke svrhe. Pojedinačni istupi i pisma srpskih predstavnika prema ICJ-u upućuju da se radi o vaninstitucionalnom djelovanju, a kad je Mladen Ivanić u pitanju i nastavku prakse nepoštivanja državnih institucija koju je on uspostavio nakon referenduma, koji je u RS-u organizirao Milorad Dodik i pored odluke Ustavnog suda BiH, odnosno nakon 9. januara postrojavanjem Trećeg puka Oružanih snaga BiH u Banja Luci, kada je Ivanić nakon brojnih reakcija bh. i međunarodne javnosti, arogantno uzvratio: „To je bila moja odluka.“

U Odluci o imenovanju Softića iz 2002. godine na poseban način je učestvovao i Živko Radišić, kao tadašnji srpski član Predsjedništa BiH i član političke koalicije Sloga u kojoj je bio i Milorad Dodik. No, jasno je da danas Dodik, ali i drugi predstavnici iz RS-a, žele da zaborave da je Odluka o Softiću “ovjerena“ i učešćem srpskih političara iz RS-a, kao što bi željeli povući i potpis Nebojše Radmanovića (SNSD) o pristupanju Bosne i Hercegovine MAP-u, ili glasove srpskih parlamentaraca kojima je podržano formiranje Suda i Tužiteljstva BiH, kao i potpise sa drugih akata kojima se podržao put BiH prema Evropskoj uniji i NATO-u. Negirajući i kršeći kontinuitet državne politike, čak kad su u pitanju i neki međunarodni ugovori u kojima BiH ima jasne obaveze, pokušavaju nametnuti praksu po kojoj će se odluke donositi onako kako im u određenom trenutku odgovara, što nije moguće sa stanovišta vladavine prava i što međunarodna politika, ali ni međunarodno pravo ne poznaju.

Bez obzira na stavove Ivanića i Čovića, nesumnjivo da će određen značaj za ICJ prilikom odlučivanja o svim bitnim pitanjima u pogledu revizije, imati sastanak Ivanića i Dodika 22. februara u Beogradu, sa Tomislavom Nikolićem, predsjednikom Srbije, i Aleksandrom Vučićem, premijerom Srbije. Informacije o tom sastanku, i porukama koje su upućene o svesrpskom jedinstvu (s obje strane Drine), prenijele su skoro sve svjetske agencije
I dok potezi političara iz RS-a, nažalost, nisu nikakvo iznenađenje, nije jasno zašto je Dragan Čović u ovom slučaju – Bosna i Hercegovina je tužbu ICJ-u protiv SRJ podnijela zbog zločina počinjenih nad Bošnjacima i Hrvatima – svojim stavom u pismu, u odgovoru ICJ-u, zabio nož u leđa Bosni i Hercegovini, Ustavu BiH i zakonima BiH podržavajući time u ovome sporu Srbiju. Jer, hrvatski član Predsjedništva BiH 2002. godine, Jozo Križanović, učestvovao je u donošenju Odluke o imenovanju Softića za agenta. No, i Dragan Čović bi očito, kao Dodik i Ivanić, izbrisao mnogo potpise, osim, valjda, onih Mate Bobane i Jadranka Prlića s kojima je trebala nestati Bosna i Hercegovina.

No, bez obzira na stavove Ivanića i Čovića, nesumnjivo da će određen značaj za ICJ prilikom odlučivanja o svim bitnim pitanjima u pogledu revizije, imati sastanak Ivanića i Dodika 22. februara u Beogradu, sa Tomislavom Nikolićem, predsjednikom Srbije, i Aleksandrom Vučićem, premijerom Srbije. Informacije o tom sastanku, i porukama koje su upućene o svesrpskom jedinstvu (s obje strane Drine), prenijele su skoro sve svjetske agencije, navodeći i kako će Srbija i Republika Srpska udruženo djelovati kako bi osujetili pokušaj ulaganja revizije pred ICJ-om od strane Bosne i Hercegovine – kako je saopćeno nakon sastanka.

Nevjerojatno djeluje da jedna suverena država i jedan entitet druge države žele zaustaviti reviziju presude pred Međunarodnim sudom u kojoj su presuđeni za genocid po raznim osnovama. Još je šokantnije da Srbija ni u jednom momentu nije smatrala da bi, možda, trebala pokrenuti reviziju te presude pred ICJ-a po kojoj je odgovorna za nespriječavanje i nekažnjavanje genocida, a istovremeno na svim nivoima negira genocid u Srebrenici.

Nove činjenice

David Sheffer
Nakon podnošenja revizije pravni tim očekuje (uz sve navedeno), mukotrpan put u tri faze. Prvo, izjašnjenje ICJ-a o legitimitetu agenta. Ukoliko ICJ potvrdi legitimaciju Softića revizija se šalje Srbiji na mišljenje, a onda srbijansko mišljenje ide na ocjenu bh. tima, nakon čega bi ICJ trebao donijeti odluku da li postoje nove činjenice u odnosu na presudu iz 2007. godine. Tek nakon toga, ukoliko Sud ocjeni da postoje nove činjenice, počinje treća faza i postupak donošenja presude.

I ovdje dolazimo do druge, najčešće špekulacije u javnosti (prva je, naravno osporavanje legitimiteta agenta) u kojoj opet učestvuju i neki strani dužnosnici u BiH, a to je sumnja u postojanje novih dokaza. I jedan dio domaće političke i “stručne“ javnosti smatra da, ne samo da ne postoje novi dokazi, već da proteklih godina nije ništa urađeno, odnosno ako je nešto i rađeno da to nije bilo na vrijeme, te da nije urađeno na najkvalitetniji način, i svi ti propusti se adresiraju – Bakiru Izetbegoviću i SDA. Možda je i najjednostavnije objašnjenje o pokretanju revizije, dala američka ambasadorica i ambasada SAD-a u BiH saopćenjem u kome je naglašeno da je revizija – pravno pitanje.

Da li postoje, ili ne postoje novi dokazi može odlučiti samo ICJ koji je i jedini mjerodavan za to, odnosno da li postoje dokazi koji odlučujuće djeluju da Sud, eventualno, promijeni svoju presudu iz 2007. godine. Ukoliko Sud prihvati legitimitet Sakiba Softića, otvorit će se početni postupak revizije i javnost će biti upoznata sa sadržajem bh. revizije, a ICJ će u tom početnom postupku morati donijeti odluku da li postoje novi dokazi da bi pristupio donošenju presude
Da li postoje, ili ne postoje novi dokazi može odlučiti samo ICJ koji je i jedini mjerodavan za to, odnosno da li postoje dokazi koji odlučujuće djeluju da Sud, eventualno, promijeni svoju presudu iz 2007. godine. Ukoliko Sud prihvati legitimitet Sakiba Softića, otvorit će se početni postupak revizije i javnost će biti upoznata sa sadržajem bh. revizije, a ICJ će u tom početnom postupku morati donijeti odluku da li postoje novi dokazi da bi pristupio donošenju presude.

Nažalost, u svoj prašini koja se podigla oko revizije, najčešće se zaboravljaju uzroci podnošenja tužbe, kao i presuda ICJ-a iz 2007. godine, i danas kad se govori o reviziji u fokus cijele priče o njoj stavljaju se Izetbegović i(li) SDA. SDA je 14. februara reagirala na pisanje Dnevnog avaza navodeći u saopćenju da ova dnevna novina podriva postupak revizije, te je odbacila „svakodnevne nasrtaje glasila Fahrudina Radončića kojima se nastoji obezvrijediti proces revizije“. Interesantno je da je opozicioni SDP, na čelu s Nerminom Nikšićem, možda i jedina politička partija (s bošnjačkim članstvom) koja situaciju oko revizije ne koristi za prikupljanje političkih poena.

Osporavanje presuda ICJ i ICTY

Dok je dio reakcija i sumnji usmjeren prema novim dokazima, te kvaliteti u pripremi same revizije, što je skoro u potpunosti (is)politizirano, dio bh. javnosti je nezadovoljan zbog, kako se nerijetko ponavlja, tajnosti u kome je radio bh. tim. S obzirom da se radi o vrlo osjetljivom predmetu, reviziji presude po tužbi BiH protiv Srbije, koja se direktno tiče i jednog bh. entiteta koji je presuđen od strane ICJ u tom predmetu, razumljivo je da je možda bio i neophodan određen stepen tajnosti, no sigurno ne u mjeri kako se danas predstavlja, pogotovo od pojedinaca koji su već duže znali da Softić radi na reviziji.

Naime, Sakib Softic je krajem maja 2016. godine uputio (skoro pa javni) poziv za učešće u postupku oko priprema revizije svim relevantnim državnim institucijama u BiH, ali i istaknutim pravnim stručnjacima, te drugim javnim djelatnicima. Među onima koji su dobili taj poziv je i Igor Crnadak, odnosno Ministarstvo inozemnih poslova BiH. Softić je u tom dopisu pozvao na učešće u analizi pretpostavki za pokretanje postupka revizije, kao i da se dostave nove činjenice i dokazi s kojima raspolažu institucije i pojedinci kojima se obratio. Da li je MIP BiH, na čelu sa Crnadkom, odgovorio Softiću, ili dostavio bilo kakav dopis nije poznato, ali imajući u vidu Crnadkove aktivnosti posljednjih dana više je no jasno šta je ovaj državni ministar (u)radio.

Sakib Softić

Sakib Softic je krajem maja 2016. godine uputio (skoro pa javni) poziv za učešće u postupku oko priprema revizije svim relevantnim državnim institucijama u BiH, ali i istaknutim pravnim stručnjacima, te drugim javnim djelatnicima. Među onima koji su dobili taj poziv je i Igor Crnadak, odnosno Ministarstvo inozemnih poslova BiH
Upućeni objašnjavaju (pojedinci su o tome govorili i pred tv kamerama) da agent nije mogao ili morao znati sve nove dokaze, ili činjenice, koji su se mogli pojaviti u proteklih deset godina, zbog čega su i famoznih šest mjeseci od saznanja novog dokaza tumačili na različite načine, naglašavajući da ne postoji sudska praksa koja bi mogla pomoći da se razjasni da li je to šest mjeseci od pojavljivanja novog dokaza, ili od trenutka kad je agent saznao za njega (još jedna od stvari o kojoj će Sud odlučivati). Kako agent sigurno nije mogao znati šta je, recimo, u diplomatskim depešama i izvještajima diplomatske mreže BiH, ili šta se nalazi u arhivama Tužiteljstva BiH, odnosno koje informacije i dokazi iz regionalnog krivičnog progona odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava se nalaze u arhivima državnih institucija, uputio je dopis nadležnim institucijama i tražio da mu dostave svoje prijedloge, informacije, analize, ili, eventualno, nove dokaze. Upravo ova činjenica pokazuje da revizija nije (bila) stvar nekog pojedinaca, pa ni Sakiba Softića kao agenta, a poziv koji je upućen svim relevantnim institucijama (među kojima i MIP-u, odnosno Crnadku), demistificira konspirativnost, ”bošnjačku stvar”, nekonzistentost i kontinuitet koji se osporava u javnosti.

Špekulacije oko statusa agenta, nepostojanja novih dokaza, nebrige “države” za postupak revizije, planski su projicirane iz Srbije, preko Republike Srpske (što pokazuje analiziranje događaja unazad od prvih nagovještaja da postoji mogućnost da će se ići s revizijom) i nažalost prihvaćene od dijela bh. javnosti, pa i iz bošnjačkog korpusa. Odlukom da se pokrene revizija, jasno je, bili su iznenađeni i predstavnici međunarodne zajednice u BiH, od kojih su mnogi zauzeli negativan stav prema tome (dio njih javno, većina u nezvaničnim komunikacijama) što ne iznenađuje jer su oni i ranije smatrali da sudski postupak pred ICJ “remeti” njihove planove na uspostavi mira i stabilnosti u BiH i regionu. Zbog čega godinama stoje po strani i mirno posmatraju negiranje zločina u BiH, pa i genocida, kako u RS-u tako i u Srbiji, zločina koji su presuđeni pred međunarodnim sudovima u Haagu, a čije presude, nažalost, nikad ničim nisu obavezivale političare u regionu, a ni međunarodne predstavnike u BiH i regionu.

Odlukom da se pokrene revizija, jasno je, bili su iznenađeni i predstavnici međunarodne zajednice u BiH, od kojih su mnogi zauzeli negativan stav prema tome (dio njih javno, većina u nezvaničnim komunikacijama) što ne iznenađuje jer su oni i ranije smatrali da sudski postupak pred ICJ “remeti” njihove planove na uspostavi mira i stabilnosti u BiH i regionu. Zbog čega godinama stoje po strani i mirno posmatraju negiranje zločina u BiH, pa i genocida, kako u RS-u tako i u Srbiji, zločina koji su presuđeni pred međunarodnim sudovima u Haagu, a čije presude, nažalost, nikad ničim nisu obavezivale političare u regionu, a ni međunarodne predstavnike u BiH i regionu
Pitanje je da li bi do revizije ikad došlo da su proteklih godina srpski političari iz Banja Luke i Beograda prihvatili presudu ICJ-a i brojne presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, otpočeli proces suočavanja i doveli do približavanja država, a time i do stabilizacije u regionu. Da li bi tada uopće bilo potrebe za revizijom?

Ovako, zahtjev za reviziju je predat, i to je bilo iznenađenje za mnoge, pa i za predstavnike međunarodne zajednice u BiH, a još i veće kad su saznali da su na reviziji radili neki od najboljih svjetskih stručnjaka, koji su po nekim ocjenama čak i bolji tim, nego što ga je BiH imala u ranijem postupku pred ICJ. No, i pored toga neki međunarodni zvaničnici iz BiH su obilazili pojedine predstavnike Bošnjaka i tražili da se zaustavi revizija, time i sami dodatno podižući političke tenzije u BiH. Nažalost, i dio bh. javnosti je prihvatio neke njihove „argumente“ protestirajući što se nije znalo šta se i kako radi, i onda (i)racionalno pitajući što se revizija nije podnijela ranije? Možda bi ti isti kritičari, da se revizija podnijela, na primjer 2010. godine, pitali: zašto se žurilo, jer se naknadno otkrila Tomašica? Ili neki drugi dokaz.

Pravni timovi

Bakir Izetbegović
Po upućenim izvorima Bakir Izetbegović je sa svojim suradnicima duži period radio na okupljanju najboljih stručnjaka međunarodnog prava s ciljem pripreme revizije, koji su onda u nekoliko međunarodno-domaćih timova, radili na pripremi revizije. Nezvanično, svi timovi su imali zadatak da svoje draftove revizije dostave agentu, završni draftovi su napravljeni krajem 2016, odnosno početkom 2017. godine, a finalni dokument je prezentirao profesor David Scheffer 16. februara 2017. u Predsjedništvu BiH, a dan poslije u Vijećnici.

Jasno je da je ovo bila, možda, do sada i najzahtjevnija procedura od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, jer ono što je za neku državu tek formalna procedura u pripremi revizije, to je za BiH bio možda i najveći izazov od Daytona, s obzirom na “neprijateljski” nastrojene međunarodne zvaničnike u BiH, uz srpsko-hrvatske zajedničke politike osporavanja i blokada, i osporavanje i dijela bošnjačke javnosti.

Presudom ICJ-a decidno je rečeno da je u Srebrenici nad Bošnjacima počinjen genocid i da su zato odgovorni Vojska i MUP Republike Srpske (kao i da su bosanski Srbi bili pod kontrolom Jugoslavije). No, reviziju mogu zahtjevati samo države, ne narodi. Ali, jasno je da se revizija BiH pokušava zaustaviti od predstavnika onog naroda čiji su organi i pojedinci počinili genocid i koji su presudom označeni kao izvršioci, što je nezabilježeno u povijesti ICJ-a. Ni jedan zločinac, bio to pojedinac ili država, ne želi biti uhvaćen i procesuiran i proglašen krivim, i skoro nikad neće priznati svoj zločin, a upravo to se dešava u postupku revizinog postupka, a pomagača i zaštitnika zločinaca u postupku revizije ima na pretek.

Neki međunarodni zvaničnici iz BiH su obilazili pojedine predstavnike Bošnjaka i tražili da se zaustavi revizija, time i sami dodatno podižući političke tenzije u BiH. Nažalost, i dio bh. javnosti je prihvatio neke njihove „argumente“ protestirajući što se nije znalo šta se i kako radi, i onda (i)racionalno pitajući što se revizija nije podnijela ranije? Možda bi ti isti kritičari, da se revizija podnijela, na primjer 2010. godine, pitali: zašto se žurilo, jer se naknadno otkrila Tomašica?
Danas je najkomotinije biti na strani onih koji sve negiraju oko revizije, tvrdeći bez ikakvih činjenica kako je sve loše urađeno, da nije trebalo ići s tim jer će Sud odbiti… i koji ne daju ni promil šanse da se uspije u reviziji. Zar treba biti poseban „ekspert“ i znati da ICJ nikada nije promijenio svoju odluku po reviziji i da su šanse BIH u reviziji možda tek jedan posto. Uvijek je najlakše biti na strani većine. Ali i pored toga ozbiljni stručnjaci međunarodnog prava su sačinili reviziju i predali je. I sad je dalji postupak na Sudu, ali je jasno poslata poruka da je to bilo legitimno pravo BiH, a oni koji hoće tako da tumače – Bošnjaka. Zbog toga je čak i sam Ivanić, gostujući u Beogradu na RTS-u, rekao da je uspjeh za Izetbegovića i samo predavanje zahtjeva za reviziju.

Uskoro će se znati da li će revizija biti prihvaćena na razmatranje, odnosno da li će ICJ prihvatiti legitimaciju Sakiba Softića. Poslije toga su moguće dvije faze do eventualne presude. Nikada ICJ nije promijenio svoju presudu iz prostog razloga što ovaj sud nema viši nadležni sud iznad sebe i uvijek je ICJ ta instanca koja donosi i odluku da li će mijenjati svoju vlastitu presudu. Od izricanja presude 2007. u međunarodnoj zajednici se dosta toga promijenilo u pogledu tretiranja definicije genocida, mnoštvo je kritičkih tekstova napisano protiv presude ICJ-a iz 2007. od strane najvećih pravnih stručnjaka današnjice. Pitanje revizije pred ICJ, nije samo pravno, nego i moralno pitanje za sudije ICJ-a.

Srbija – mirotvorac kao i uvek

Standard

Srbija se zalaže za mir i stabilnost u regionu ali preti slanjem vojske u Bosnu i Hercegovinu. Srbija ne želi da ugrozi teritorijalni integritet BiH i ne meša se u unutrašnje stvari te države, ali šalje policiju na granicu u okviru zajedničke vežbe sa kolegama iz Republike Srpske. Konačno, Srbija ne podržava referendumu u Republici Srpskoj, ali oštro prekoreva visokog predstavnika za BiH koji mu se takođe protivi i organizovaće isti taj referendum na svojoj teritoriji.

Na sličan način Srbija nije učestvovala u ratu u BiH od 1992. do 1995. godine i zalagala se za mir. Neučestvovanje se i onda ogledalo samo na rečima. „Srbija nije u ratu“, uporno je ponavljao njen tadašnji predsednik Slobodan Milošević i još upornije ratom upravljao.

Tokom sve četiri ratne godine, čak i u periodima nesuglasica sa političkim rukovodstvom sa Pala, Srbija je vojno pomagala ratnu mašineriju bosanskih Srba. Oficiri Vojske Republike Srpske dobijali su plate i brojne druge beneficije preko 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije iz budžeta saveznog Ministarstva odbrane – do septembra 1994. godine1 preko računovodstvenog centra, posle toga Ratku Mladiću na ruke. Na taj način tokom rata u BiH plaćano je više od 4.000 oficira iz Republike Srpske.2 Još važnije, VRS je u potpunosti zavisila od logističke pomoći iz Srbije. Bez oružja, municije i vojne opreme koju je tokom rata neprestano dobijala od Vojske Jugoslavije rat ne bi mogla da vodi.3

Vojska bosanskih Srba drži Sarajevo 44 meseca pod opsadom, ciljajući kroz artiljerijski i snajperski nišan (rekosmo otkud im oružje) stanovnike grada doslovno u svakoj banalnoj životnoj situaciji – dok kupuju na pijaci, čekaju u redu za vodu ili hleb, ili glume privid normalnosti hodajući ka školi i vozeći se tramvajem do posla.4 Vojska Republike Srpske bila je, dok su joj oficiri na platnom spisku Srbije, upregnuta u kampanju etničkog čišćenja zamišljene srpske teritorije u BiH tokom koje je počinjeno nebrojeno mnogo masovnih ubistava nesrpskih civila, a najveći broj preživelih proteran sa druge strane granice koja je unutar BiH 1992. godine iscrtana oružjem i municijom pristiglim iz Srbije. Kampanja zločina i nasilja kulminirala je genocidom u Srebrenici izvršenim puškama prosleđenim iz Beograda.

Srbija u ratu u BiH navodno nije učestvovala na još jedan način – tako što je na teritoriju te države poslala svoje paravojne, policijske i vojne jedinice. Šešeljevci, arkanovci, Crvene beretke, Žute ose, Beli orlovi, Škorpioni, svi uredno ratuju na teritoriji BiH. Zatvaraju, zlostavljaju, siluju, zastrašuju civile u Zvorniku, Bijeljini, Doboju, Bosanskom Šamcu, Nevesinju, Mostaru, Trnovu, u svakoj bosansko-hercegovačkoj opštini u koju su kročili. I svi imaju čvršće ili labavije veze sa MUP-om Srbije i njegovom Državnom bezbednošću. I vojska povremeno šalje specijalce. U istočnoj Bosni i oko Sarajeva tajno ratuju Gardijska brigada, zatim 72. specijalna i 63. padobransko-diverzantska brigada VJ.5

Sad kada pred sobom imamo podsećanje na licemerno ponašanje tadašnjeg srpskog rukovodstva – mirotvorne izjave u kombinaciji sa upravljanjem sukobom – pa to uporedimo sa onim što sadašnji vlastodršci govore i rade, lako je uočljiv kontinuitet sa politikom Slobodana Miloševića.

Postoji još jedan element kontinuiteta sa devedesetim godinama prošlog veka, a on uključuje i Hrvatsku. Sada, kao i tada kada je podela BiH u tajnosti dogovorena a ratom sprovođena u delo, princip srpsko-hrvatskih spojenih sudova besprekorno funkcioniše – strelice prema toj državi stižu i iz Srbije i iz Hrvatske, na Dodikov referendum bosanski Hrvati odgovaraju rehabilitacijom Herceg Bosne. Srbija i Hrvatska, jasno je, na Bosnu i Hercegovinu gledaju kao na plen i verovatno u tome leži suština izvora nestabilnosti u regionu.

Podsećanje na činjenice iz prošlosti neophodno je i zato što od njih ne postoji bolja opomena, posebno u vremenima regionalne krize kakvu danas imamo. Rat u BiH odneo je blizu 100.000 života. Još jednom – stotinu hiljada života. Od toga su skoro dve trećine Bošnjaci, više od 30.000 su bošnjački civili. Za smrt većine njih, kao i za ubistvo najvećeg dela od 2.500 hrvatskih civila odgovorne su združene srpske snage. U ratu je život izgubilo i 25.000 Srba – nešto manje od 21.000 vojnika i nešto više od 4.000 civila. To i milioni raseljenih ljudi, razorenih porodica i urušenih sudbina cena su rata koji je u Bosni i Hercegovini vođen tokom četiri godine. Da li smo spremni da to ponovimo?

Autor je istraživač Fonda za humanitarno pravo.

Peščanik.net, 08.09.2016.iletic-3.jpg


1. Tada je Republika Srbija zbog političkih neslaganja uvela sankcije Republici Srpskoj.

2.Pogledati prvostepenu presudu Momčilu Perišiću od 867. do 880. paragrafa.
Zaključci na tu temu izneti su takođe u prvostepenoj presudi Momčilu Perišiću od 1234. do 1237. Bitno je naglasiti da u žalbenoj presudi kojom je Perišić oslobođen odgovornosti nije opovrgnut nijedan od pomenutih činjeničnih navoda, niti je to posao Žalbenog veća.

3.Teror vojske bosanskih Srba nad građanima Sarajeva opisan je u njamanje tri haške presude – ratnim komandantima Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću i bivšem predsedniku RS Radovanu Karadžiću.

4.Učešće dobovoljačkih jedinica iz Srbije opisano je u brojnim haškim presudama, uključujući one Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, a učešće vojnih jedinica detaljno je opisano u presudi Momčilu Perišiću.

5.Učešće dobovoljačkih jedinica iz Srbije opisano je u brojnim haškim presudama, uključujući one Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, a učešće vojnih jedinica detaljno je opisano u presudi Momčilu Perišiću.

SRĐAN ŠUŠNICA ŠOKIRAO SRBIJU I RS: Srbi će politički prodisati kada nestane Republike Srpske…

Standard

Srđan Šušnica je kulturolog, rođen u Banjaluci 1976. Završio je banjalučku gimnaziju, potom diplomirao na Policijskoj akademiji u Beogradu, a nakon toga i na Pravnom fakultetu u Banjaluci. Magistrirao je na Fakultetu za društvene nauke Univerziteta u Ljubljani na programu Kulturologije. Bavi se kulturološkim istraživanjima bosanskih i balkanskih tema, pisanjem i društvenim aktivizmom okrenutim protiv kulture zaborava, istorijskog revizionizma, nacionalizma i fašizma. Živi i radi u Banjaluci.SRĐANŠ

RSE: Nedavno ste objavili tekst ‘Grad zaborava i amnezije’, u kojem dajete jedno drugačije viđenje rata u Banjaluci. Kažete da ‘količina toga što se želi zaboraviti u Banjaluci je tolika da prazninu koja tom prilikom nastaje ništa ne može ispuniti’. Šta vas je motiviralo da na takav način oslikate Banjaluku?

Šušnica: Kada bi se čovjek probudio sad, poslije 25-ogodišnjeg sna u Banjaluci bio bi šokiran, ne bi mogao da vjeruje kakve transformacije je Banjaluka u političkom i kulturnom smislu doživjela. Nažalost, većina ih je destruktivna. Zaboravljaju se svi bosanski – bošnjački, katolički – hrvatski pa i jevrejski narativi, tekstovi i simboli u gradu i zamjenjuju se s nekim novosrpskim ili pansrpskim simbolima.

U ime unificirajućeg konstrukta ‘srpstva’, zaboravlja i uništava ona istinita i autohtona regionalna etnografija i memorija Krajišnika, Hercegovaca, Posavaca, Semberaca. Vještački karakter tih novih ‘republiko-srpskih’ narativa i identifikacija me motivirao da o tome pišem. Zaista jedna nevjerovatna količina, ali i agresivnost nacionalnih mitoloških narativa, zatim historijskih falsifikata kao kada je u pitanju manastir Krupa na Vrbasu i drugih, me bukvalno natjerao da se posvetim tom istraživanju.

Kad čovjek vidi svu tu količinu zaborava, šta se sve želi zaboraviti, koje opšte ljudske i interkonfesionalne vrijednosti, taj kulturni kod kojim je Banjaluka živjela, kako se on želi jednostavno izbrisati iz sjećanja ovog grada iz sjećanja ljudi. To u čovjeku probudi neku vrstu inata i otpora. Čovjek poželi da to prikaže, da to oslika. Da vrišti da ga svi ljudi čuju da naše sjećanje i kulturna memorija zaista moraju biti kompleksni, slojeviti i humani.

Čega se ljudi trebaju sjećati u svom gradu. Stefana Nemanje? Uroša Drenovića? Ratka Mladića? Da li se trebamo sjećati samo istorijskih događaja i figura, svetačkih likova koji nikada nisu pripadali prostoru Banjaluke i Krajine, ali zato pripadaju jednom nacionalnom konstruktu, koji je kao i svi ostali, totalna izmišljotina, a u 21. vijeku i sprdačina!?! Ne bih rekao.

Zapitajmo se, koje su to univerzalne kulturne, ljudske, radničke vrijednost za grad Banjaluku i inače za sve opštine koje su sada u sastavu RS-a? A zapitajmo se i šta nam nova politička i kulturna elita ustvari podmeće? Koji su to falsifikati, koje su to laži koji su to mitovi na kojima žele da učimo našu djecu. To su, na žalost, izvanredni politički mitovi na koje se narod lijepi.

RSE: U svom tekstu građanima Banjaluke posebno Srbima zamjerate što su se tokom rata odrekli svojih sugrađana. Da li je u Banjaluci danas dvije decenije iza rata ista situacija?

Šušnica: Građani Banjaluke i drugih opština u sastavu RS-a, možda nemaju taj osjećaj da su te 1992. ili 1993. nekoga možda iznevjerili. Njih je beogradski režim 90-ih ubijedio, a i danas još ubjeđuje da su svi drugi iznevjerili Srbe, izlazeći iz Jugoslavije kojom su, na žalost, tada carevali Milošević i njegovi udbaški i nacional-komunjarski aparatčici. Ti sterlini monstrumi spremni da zatru svakog ko nije mislio kao i oni, pa i same Srbe.

Srbima se još prosipa priča da su rat započeli oni koji su se otcjepljivali od Beograda, a ne Beograd koji je na otcjepljenja odgovorio oružanim nasiljem, nacionalnom homogenizacijom Srba i genocidom. Danas, 20 godina poslije, mogu reći da su Srbi u Bosni, ali i u Hrvatskoj, na jednom političkom i simboličkom nivou iznevjerili svoje komšije, da su se odrekli prijatelja, porodice i susjeda druge nacije, druge vjere. Mislim da su vrlo brzo prestali da razmišljaju o tome šta je istinska vrijednost u njihovom bitisanju u ovom gradu ili nekom drugom gradu u BiH. Najednom su neke ideološke predstave, nacionalne i nacionalističke predstave postale važnije od odnosa s drugim čovjekom, s komšijom.

To se građanima Banjaluke desilo kroz transpoziciju od jugoslavenstva, od jednog sentimenta prema JNA i Jugoslaviji, pa do negativnih reakcija i dehumaniziranja onih političkih snaga i građana koji nisu više željeli da žive u toj i takvoj Jugoslaviji. Ti građani i snage su imali potpuno pravo na svoje opredjeljenje, pravo da mirnim i nenasilnim putem donesu odluku o otcjepljenju, što su i učinili. To je ono što većina Srba ne može da skopča.

Nisu ljudi bježali od svojih komšija Srba, već od Beograda, ali je Beograd uspio izmanipulisati njihova nacionalna i projugoslovenska osjećanja i mobilisati ih protiv susjeda. U tom nekom ideološkom čvoru se desila ta zamjena mjesta koja je Krajišnike, Semberce, Hercegovce i druge okrenula jednoj vještačkoj konstrukciji pansrpskog nacionalizma, koji sad treba da nama bude neka vodilja, neka dostojna zamjena za onaj stvarni interkonfesionalni, interetnički život koji smo živjeli u ovom našem banjalučkom, bosanskom meltingpotu.

Navikavajući se na odsustvo svojih komšija, oni se navikavaju na odsustvo svojih života. Oni su svojim prethodnim životima dali ocjenu jedan, oni su njih pogazili, pregazili, poslali u zaborav, spakovali u tamo neke kutije, stavili u neke pećine. Utamničili su svoja sjećanja i dopustili da njihovim emotivnim i političkim životima vladaju plagijati i nacionalni i kleronacionalni konstrukti koje promoviše i Srpska pravoslavna crkva i beogradska politika i beogradska, nazovi kulturna elita.

Šušnica: U dejtonskoj BiH politička i kulturna elita RS ne može prestati s tom masovnom produkcijom nacionalnih konstrukata. Sa masovnom indoktrinacijom mitološkim i nacionalističkim narativima jer onog momenta kada ona prestane s tim, prestat će postojati. Onog momenta kada elita u RS prestane s konstruiranjem ento-nacionalističkih mitova i sa indoktrinacijom, propast će. Kada elita u RS prestane indoktrinirati i lagati Srbe iz Bosne ili pravoslavne Bosance da su pripadnicima stare nacije na Balkanu i da imaju više zajedničkog sa Srbima iz Leskovca nego s Bošnjacima i Hrvatima iz Sarajeva, tad’ će se ugasiti i RS i oni. A nadjačat će je jedan racionalni konstrukt bosanstva i hercegovstva kao jednog građanskog, državnog, regionalnog i istorijskog identiteta svih građana koji žive u Bosni i Hercegovini, a ne samo pojedinih naroda i vjera. Nadjačat će je objektivna i kompleksna kulturna memorija Bosne i Hercegovine i njenih regija.

Ovdje na sceni imamo sukob etno-nacionalnog i građansko nacionalnog. RS je u stvari negacija te BiH. Dok god postoji Republika Srpska, Bosna i Hercegovina neće stati na svoje noge kao građanska država. Ona će opstojati kao neka kombinacija tri etno-nacionalistička konstrukta i kao pastorče njihovih ento-nacionalnih elita iza kojih se, u stvari, krije bjesomučna pljačka, nepotizam, korupcija, privilegovanje, bogaćenje i tako dalje.

Njima je jasno da onog momenta kada bi oni prestali da promovišu te kulturne i političke mitove, tog momenta bi se ta kula sasula, i RS ne bi imala nijednog osnova za svoju egzistenciju, a oni ne bi imali podlogu da vladaju i krčme naše živote i sudbine. Preostalo im je samo da započnu neki novi iracionalni rat, pljačku i neka nova masovna istrebljenja.

Šušnica: Sigurno ne pripadam većini mladih ljudi koji RS smatraju najvažnijom. Obrnuto, smatram da je RS jedan kamen oko vrata svim onima koji sebe smatraju Srbima bez obzira da li žive u Leskovcu ili Bosanskom Novom. To je jedan loš brend. To je jedna monstruozna politička konstrukcija koja opstaje, kao što sam rekao, samo zahvaljujući vještački skrojenim pansrpskim nacionalističkim mitovima o izmišljenom kontinuitetu, istorijskom pravu izmišljenje srpske nacije koja, navodno, postoji od 12. vijeka na ovamo.

RS postoji samo zahvaljujući vrlo katastrofalnoj činjenici – činjenici genocida. Prvog genocida na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata, i to ne samo genocida u Srebrenici. Zahvaljujući etničkim čišćenjima i zločinima istrebljenja u Bosanskoj Krajini koji nisu proglašeni genocidom, a koji su jednako monstruozni kao i Srebrenica.

Ljudi ovdje ne žele da vide tu disproporciju, tu razliku u strateškoj sistematičnosti, tu razliku u strateškim ciljevima zločina počinjenih u ime Srba i počinjenih od strane Armije BiH ili Hrvatske vojske. Ne žele da prihvate da su beogradski zločini bili cilj rata, a sarajevski i zagrebački posljedice tog istog rata. Ne žele da odvoje sebe kao pripadnike naroda od loših političkih vođa, loše politike i elite.

Zato je RS nešto što će politički presuditi i politički već presuđuje svim građanima Srbije, Bosne i Hercegovine, te Hrvatske koji sebe smatraju Srbima. Onog momenta kada RS nestane mislim da će Srbi moći da prodišu kao moderna politička nacija, bilo kao Srbijanci ili Bosanci i Hercegovci ili hrvatski građani. Ima, možda, još ljudi koji razmišljaju na ovakav način u RS-u, odnosno u Banjaluci, ne žele javno da govore.

Ali, mislim da većina ljudi osjeća svu iracionalnost, svu tu laž koja je skrivena u konstruktu RS-a, da osjeća svu tu izolovanost, da osjećaju svu tu besperspektivnost bitisanja ovog što se zove RS, ali da o tome ne žele da razmišljaju već se snalaze iz dana u dan, pokušavajući da žive u životu koji je jedan i kratak.