Posted in Blog

vremenska prognoza: Sonja Biserko

 

 

Predsednica Helsinškog komiteta za za ljudska prava za Srbiju Sonja Biserko je za RSE izjavila da u ovom trenutku ne može da kaže da li će Brisel slediti Vašington, ali da sledi promena politike prema Balkanu, kako bi se sačuvala stabilnost regiona.

“Mislim da Srbiji tek predstoje pritisci zbog svih događaja poslednjih dana, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i na Kosovu. Narednih meseci mogu se očekivati značajniji pritisci zato što cela priča o Balkanu ulazi u finalnu fazu”, komentariše Biserko.

Na žalost, dodaje, “srpska strana očekuje da će dolaskom Trampa američka administracija prepustiti Srbiju i taj deo Zapadnog Balkana ruskoj interesnoj sferi”.

 

“To je bez utemeljenja, a sva politika Beograda u ovom trenutku se oslanja na kalkulaciju da će američka politika biti drugačija i da Evropska unija nije sposobna da odbrani svoje deklarirane interese na Balkanu. EU je povodom najnovijih događaja u Republici Srpskoj davala značajna saopštenja i mislim da sledi promenjena politika i EU i NATO saveza koja će se tek pokazati u narednim mesecima. Srbija treba da bude pripremljena za to i treba dobro da odmeri kakve će korake preduzimati narednih nekoliko meseci“, naglašava Biserko. Continue reading “vremenska prognoza: Sonja Biserko”

Posted in Blog

Lavrov: Nemamo veze sa vozom, keve mi!

nbp_listovka_008Govoreći o situaciji na Balkanu, Lavrov je rekao da bi “Evropska unija trebala smiriti situaciju i uticati na provedbu sporazuma koji su postignuti između Beograda i Prištine”.

“Međutim, istorija nas uči da istorija ne uči ničemu. Nadam se da ovaj put svi razumiju potrebu da se izbjegne vojni sukob”, istakao je Lavrov.

Source: RSE

vremenska prognoza 

Posted in Blog

Promoviran 5491 student i magistrant u Sarajevu. Nestašica kofera u Sarajevu. Pravac : Europa.

Još uvijek mi odjekuje rečenica koju je rekao gospodin iz BBI banke. Parafraziraću: “Savjetujem Vam da nakon završetka fakulteta, radite pet godina u privatnom sektoru, kako bi ispekli zanat. Potom idite u državni sektor“. Pa da nije tužno- nasmijala bi se. A ovako se smijem od muke. Čovjek je ako ništa iskren, samo se trebao drugačije izraziti i zaokružiti svoju poštenu konstataciju. U mojoj interpretaciji bi zvučalo ovako:

“Kolege studenti, čestitam vam od srca, ali u državnom sektoru za vas mjesta NEMA. Potražite budućnost na birou ili u privatnom sektoru za neku platicu od 500 km. Ako bude- bude, ako ne nema veze. Samo radite. U našoj državi se svakako na sve čeka!”

Mnogi građani BiH su uspjeli negdje tamo. U dalekoj nam Evropi. Mnogi od njih se zahvaljuju tim državama koje su im ponudile prosperitet, bolji život i prije svega radno mjesto. Nije to samo politika Bosne i Hercegovine da tjera svoje građane, nego politika i Srbije i Hrvatske.

put-cesta-zupanija

Hrvatska im je otvorila još vrata i rekla: „Izvolite, samo naprijed. Go ahead!“ Ups, pogrešno se izrazih. Nisu naše države krive, krivi su ovi mongoli koji nas vode. Koji znaju da podignu ruku i daju glas, samo kada se radi o vlastitim im guzicama, tada su egzaktni. U svim drugim slučajevima su nepostojeći. Kada se govori o nekim značajnijim pitanjima i općem dobru građana. Eh da, dižu i ruke kada se treba udariti na džep nas, budala koji ih godinama biramo i prodajemo se za sirotinju. Jer jebiga, mora se. Kokuzluk udario na velika vrata.

Ovi što se zahvaljuju drugim državama, lično ih ne krivim. Ali oni se nekako jako brzo evropeiziraju, zaboravljajući svoje korijene. Ponoviću- boldiraću: Usudili su se i otišli. Ne krivim ih.

Šta mislite koliko se bh. građana želi zahvaliti BiH? Možda takvi i postoje, ali nemaju načina. Kako se zahvaliti ako je BiH samo prošle godine napustilo blizu 80 000 građana i otišlo u bijeli svijet, tačnije trbuhom za kruhom. Možda će da budu građani drugog reda, ali ono što je sigurno je da će ih ta država poštovati više nego nam ova naša „lijepa, mila , gizdava“.

Simptomatično je da svaki 5-ti građanin želi biti dio porodice ODLIVA MOZGOVA. Ja ih ne osuđujem… Ne idu oni iz dobroga…Ptica ne napušta gnijezdo, ako se osjeća sigurno. Ne zato što je „tamo daleko“ bolje, nego što ovdje nemamo ni za ono „znaš, dobro je, gura se“...

Mnogi kvalitetno fakultetski obrazovani ljudi su odlučili tamo negdje daleko raditi niskorangirane poslove, ne brinući o tome šta će kazati ljudi… otišli su s namjerom da obezbijede svojoj djeci hljeb i bolji život. Neki su naišli na unapređenje, a skoro svi na demokratiju i poštivanje onog osnovnog, ljudskih prava, koji su nama ovdje nažalost nepoznanica. Tamo je kapitalizam, koji odbacuje predrasude, a potencira kvalitet rada. Nismo mi tamo građani II reda, mi smo obrazovana kvalificirana „protjerana“ masa koja doprinosi GDP-u te zemlje, a koju je vlastita država odbacila.

Završite fakultet, a onda u 90% slučajeva je neophodna ta takozvana „štela“, za posao ranga SSS-e. A onda drugi problem… SVI TRAŽE ISKUSTVO?

Ja postavljam pitanje, gdje i na koji način steći to iskustvo? Ovaj sistem je zakazao i svi smo svjesni toga. Ne borimo se jer smo uljuljani, uplašeni i ravnodušni. Na fakultetima se uči samo teorija, prakse ni „iz glave“… A onda se lijepo završi teoretski dio, na praktičnom padnemo, jer nažalost nemamo ono „minimum one year experience“… Možda bi mnogi studirali, radili, pa čak i volontirali da ima tih prilika jednako za sve koji žele da rade teoriju i praksu istovremeno. I ako se volontira u nekoj organizaciji, rijetko da se bude primljen nakon tog angažmana. Zašto? Zato što neko drugi predstavlja „A priori“… Tu priča završava.

Svi oni pametni koji su shvatili gdje se krije najveća moć ove države, davno su se priključili političkim partijama i nakon završenog trogodišnjeg eventualno master  studija ugodno se smjestili u svoje fotelje u državnom sektoru. Ovoj strukturi nije bitno da li ste bachelor, magistar ili doktor nauka, sve dok zastupate nečiju ideologiju i prodajete se za par „izbornih glasova“…. Svi oni koji su izbjegli „vani“ za vrijeme rata i vratili se nakon istoga, oni idealisti sada psuju sami sebi mater, a oni koji su proveli rat ovdje, boreći se i braneći svoju državu, danas se sa nostalgijom sjećaju Tite, komunizma i dobre „Juge“…

A čega da se mi sjećamo? Ratna i poslijeratna generacija. Velikih izbornih obećanja, parola i bijele kuge. Nenasilno protjerivanje od strane države , tačnije izazvano potezima vladajuće strukture. Sve dok novca bude u budžetu za povećanje odvojenog života, a ne penzija, bijelog hljeba, a ne socijalnih naknada, sve dok budemo prodavali glas za 30 KM, nama napretka nema. Ovako ponekad zadivićemo se nekom uspješnom „bivšem“ građaninu ove zemlje koji je uspio tamo negdje nama daleko i slučajno se okititi njegovim perjem.

Svi pričamo, pišemo, potajno se borimo sami sa sobom, dišemo na škrge, jer drugačije ne možemo, a znamo. Sve dok nam ne „pukne film“ pa odlučimo štrajkovati glađu, a naiđemo na veliki ignore nadređenih, pa se odlučimo zapaliti. I opet šutimo, pričamo dan, dva i zatišje…. Upadnemo u onu našu standardnu kolotečinu i sivilo. Dok se ne desi neki Mahir ili možda Arnela, pa se na tren probudimo, otvorimo okice, zatreperimo, pa ih brzo na prepad zatvorimo.

Za kraj problem je u našim ispranim mozgovima, gdje smo davno nekada sjedili svi za istim stolom, sporječkali se i zamrzili. Nismo mi Bošnjaci, nit’ Srbi, nit’ Hrvati…Tako nas samo truju… Svi smo mi Bosanci i Hercegovci, dok to ne shvatimo vodiće nas onom starom…“dok je ovaca, biće i vune…“

Posted in Blog

Kurspahić: Ideje uvažavanja i ravnopravnosti manjina i dalje ćemo gledati samo na televiziji

A dok je tako – dok se recimo oko ideje evropske budućnosti ne okupe oni kojima je iskreno do mirne i prosperitetne Bosne – primjere trijumfa ideje uvažavanja i ravnopravnosti manjina i dalje ćemo gledati samo na televiziji kao u fascinaciji Obaminim pobjedama u Americi i Kanovoj u Londonu

Kemal Kurspahić
13.05.2016
Continue reading “Kurspahić: Ideje uvažavanja i ravnopravnosti manjina i dalje ćemo gledati samo na televiziji”

Posted in Blog

Boris Dežulović i Predrag Lucić: “Beograd na vodi – katastrofa na svakoj razini”

 

Osnivači Feral tribunea Predrag Lucić i Boris Dežulović ocijenili su, gostujući na N1, da zemlje regije žive privid demokracije, da je stanje u medijima veoma loše, a da je projekt “Beograd na vodi” – katastrofa na više razina. Komentirajući migrantsku krizu, rekli su da je Europi stigla naplata. Continue reading “Boris Dežulović i Predrag Lucić: “Beograd na vodi – katastrofa na svakoj razini””

Posted in Blog

Ohrabreni luđaci

 Accords_de_Dayton

Naime, od 1990-ih naovamo BiH je nalik na mračnu gotičku anarhičnu umobolnicu u kojoj su najprije najteži bolesnici preuzeli vlast, a onda – umjesto da liječe kolektivne i vlastite traume – stimulirali iluzije stanovnika BiH: analogno Lambovoj metodi, u kojoj je bolji sretan konj nego nesretan čovjek, u metodi ovdašnjih luđaka/psihijatara (ne govorimo samo o Karadžiću koji se savršeno uklapa u metaforu) bolji je glupak uvjeren u bezgrešno začeće i savršenstvo svoje nacije, nego zreo čovjek koji samokritično uči iz prošlosti i strpljivo gradi budućnost. A tamo gdje prevlada ludilo, kao kod nas, oni koji govore najveće ludosti imaju najveće šanse da budu vođe, intelektualci i umjetnici, a oni koji odstupaju od ludosti većine su „osim svita“, „nisu kako treba“, i „sramota su za obitelj i narod“. Za većinu su rezervirane ili uloge depresivnih pasivnih ili nasilnih bučnih i histeričnih pacijenata. U našem društvu „ludilo“ je zapravo „različitost“, ono je oprečno onome što bh. društvo smatra normalnim – jednoumlje krda na čelu s alfa mužjakom. U takvom društvu – ali svakako ne samo u njemu – postaje sve teže razaznati s koje strane zidova duševnih ustanova ima više mentalno bolesnih.

Autor: Marijan Oršolić

Ludilo treba shvatiti kao potencijalno stanje svakog čovjeka te kao bolest koja se može izliječiti samo reintegracijom u društvo, davanjem prilike da se obnove pokidane veze s drugim ljudima i društvom, da se ponovno reorganizira vlastiti svijet i um

Continue reading “Ohrabreni luđaci”